Bivši ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, autor zapaženih ekonomskih analiza na Telegramu, već mjesecima skreće pažnju javnosti na to da hrvatska država Mađarima naplaćuje tako niske koncesije za eksploataciju naše nafte i plina da ih mirne duše možemo smatrati darom. U svijetu nema niti jedne države koja energente daje tako jeftino, uz nekoliko posto koncesijske naknade. Neke države naplaćuju i 40 posto. Na tome smo svih ovih godina izgubili 1,8 milijardi dolara, tvrdi Fižulić.
Premijer je na Badnjak najavio povratak Ine u hrvatske ruke. Nakon toga najavio je prodaju dijela HEP-a. Kako danas ocjenjujete te dvije ideje?
Odmah nakon objave vijesti o kupnji udjela u Ini, na Badnjak, napisao sam da se radi o kontroli štete. Umjesto da raspravljamo o tome zašto smo izgubili arbitražu, mi smo raspravljali o kupnji Ine prodajom HEP-a. Posve je logično da je vijest o Ini ubila vijest o gubitku arbitraže. S vremenom je postalo jasnije i to da arbitražu nismo izgubili samo zbog Ustavnog suda nego su arbitri provodili i odvojene dokazne postupke u kojima nismo uspjeli dokazati da je gubitak upravljačkih prava rezultat nezakonitih radnji, korupcije i sl. Jasno se, dakle, postavlja pitanje zašto to nismo uspjeli. To bismo trebali pitati one koji su sudjelovali u tome i pravne stručnjake, što ja nisam.
Rekli ste kako je arbitraža propala zbog skrivenih interesa. Na što ste mislili?
Pa svi znamo kako je pala prošla vlada. Premijer Orešković je rekao kako mu nisu dali da vodi arbitražu. Trebalo bi formirati istražno povjerenstvo koje bi ispitalo tko mu nije dao i zašto mu nije dao.
On je rekao da mu nisu dali da nastavi pregovore?
Ne. Ako pažljivo pogledate njegovo završno obraćanje Saboru, vidjet ćete kako je glasila rečenica. (Izjava je glasila ovako: “Problem je taj što sam počeo raditi na sporu Ina-MOL i nastavku arbitraže, što nekima nije odgovaralo. Ostat će zapamćeno kako je ova vlada pala zbog osobnih interesa određenih pojedinaca. Ja sam pokušao to riješiti i to je jedina moja krivnja”, op. a.) Riječ je o službama koje su trebale odraditi svoj posao. Možda jesu, možda nisu, no svakako bi trebalo raščistiti zašto smo izgubili arbitražu.
Most je za objavu arbitraže, kad se iscrpi pravni postupak, HDZ zasad nije?
Te dvije stranke tvorile su Vladu zadnjih godinu dana, dok je trajala arbitraža, i ne mogu ni one biti amnestirane od odgovornosti. No hrvatska politika od 2003. do 2016. ne zna, ili radi krivo, sve što je vezano uz Inu i MOL i to se ne može stavitio pod tepih riječima: ‘Ajmo mi sad kupiti udio od MOL-a, makar morali prodati HEP ili naći sredstva na neki drugi način’. Mi prije svega moramo otkriti što se događalo prošlih 14 godina, kako je Hrvatska izgubila milijarde dolara na koncesijskim naknadama. Taj je gubitak počeo kad smo MOL-u dopustili eksploataciju naših naftnih i plinskih izvora pod istim uvjetima koji su u Hrvatskoj vrijedili u socijalizmu, kad se nije znalo gdje počinje Ina a gdje prestaje država.
Što je uopće bio motiv prodaje Ine? Vi ste bili ministar u toj vladi.
Ja sam bio ministar do veljače 2002., a Ina je prodana nakon ožujka 2003. godine. Ne znam, dakle, konkretan povod. No razlog vam je uvijek isti: državi nedostaje novac u proračunu, a rasprodaja je najjednostavnije rješenje.
Krenulo je krivo od početka?
Prije prodaje Ine morali smo donijeti zakon o koncesijama. Ina je trebala plaćati neusporedivo veću naknadu za korištenje državne nafte i plina. Postoji krasna knjiga u kojoj vam je analizirano 290 ugovora, u 74 države, vezane za iskorištavanje nafte i plina. U knjizi su standardni ugovori vezani za branšu. Hrvatska je u tom smislu na samom svjetskom dnu.
Što kazuju brojke?
Kod nas je u tom razdoblju izvađeno 59 milijuna barela nafte. Prema svjetskim cijenama, ta nafta vrijedila je četiri milijarde dolara. Mi smo naplatili 180 milijuna dolara naknade mada smo, prema svjetskim standardima, mogli, i trebali, uzeti 1,8 milijardi. Da smo prihvatili zakon o koncesijama, državna blagajna imala bi toliko novca više na računu.
Kako je došlo do toga?
Do toga nije došlo slučajno nego smo se tako dogovorili. Mi MOL-u nećemo naplaćivati koncesijsku naknadu nego ćemo mu osigurati ekstradobit, kojom će oni modernizirati rafinerije u Rijeci i Sisku. To je suluda logika, ali ona je držala vodu i onda i danas jer je Vlada obećala da neće povećavati koncesijsku naknadu. I to je osnovni problem, a ne tko je vlasnik Ine. Pitanje je zašto hrvatska država ne naplaćuje koncesijske naknade koje je dužna naplaćivati po Ustavu, i koje se napalućuju posvuda, od Amerike do Kuvajta, ali ne i kod nas.
Vi mislite da MOL neće prodati Inu?
A zašto bi? Trenutačne hrvatske rezerve nafte i plina su tri puta veće od mađarskih. Prodaja Ine spustila bi cijenu MOL-ovih dionica, odnosno tržišnu kapitalizaciju. Tu je 490 crpki, udio u Janafu. U tom je smislu cijena od 800 milijuna dolara nerealna. Važno je 700 radnih mjesta u Sisku, ali na to ne možemo utjecati. Ne možemo MOL-u diktirati tržišnu politiku. No na koncesije možemo utjecati.
Što onda načiniti?
Mi nemamo ideju što učiniti s Inom dan poslije. Kako je voditi? Uostalom, zašto kupiti Inu a ne Zabu ili HT?
Što je rješenje?
Moramo promijeniti propise o koncesijama i početi ih naplaćivati. MOL može ostati, ali pod drugim uvjetima.
Što predviđate?
Tijekom 2017. i 2018. HEP nećemo prodati, a Inu nećemo otkupiti. Politički, ova vlada bez privole Mosta ne može napraviti ništa, pa ni krenuti u IPO HEP-a, to je očito.
