Nekoć davno netko bi očekivao da će prvu ženu na čelu stranke socijaldemokrati imati desetljećima prije konzervativaca. Kad ono, SPD-u je trebalo čak 18 godina nakon što je Angela Merkel čini se neoborivo zasjela na vrh CDU-a, da izabere nekoga poput Andree Nahles kao predsjednicu SPD-a.
U 155 godina postojanja SPD-a Nahles je prva žena na toj poziciji, a sve da članovi i nisu izabrali nju, na raspolaganju su imali njenu protukandidatkinju Simone Lange, znači opet ženu. Očito su njemački socijalisti naprosto morali dobiti nešto sasvim novo na čelu stranke, jer em su obje kandidatkinje žene, em su po mnogočemu drugom sličnog profila. Nahles je rođena 1970., Lange 1976. Nahles je u trećoj vladi Angele Merkel, u kojoj je SPD kao i sad bio mlađi koalicijski partner, bila ministrica rada i socijalne skrbi.
Lange je također na vrhu svoje dosadašnje političke karijere; prošle godine izabrana je za gradonačelnika Flensburga. Na kraju je Nahles dobila točno dvije trećine glasova za mandat predsjednice stranke koja posljednjih godina bilježi svoje rekordno niske rezultate. U SPD-u su, primjerice, mislili prije nekoliko godina da gore ne može kad su stranku u jednom trenutku po popularnosti pretekli Zeleni, da bi sada partija lijevog centra, ponosni baštinik opozicije nacionalizmu, pa i nacizmu, stranka koja je dala tri njemačka kancelara, na parlamentarnim izborima u rujnu osvojila samo 20,5 posto.
Bila je to izborna katastrofa za stranku koju je tada vodio Martin Schulz. Da stvar bude gora, SPD je još početkom te iste godine pod njegovim vodstvom bio nadomak dostići CDU/CSU, bio je na 33 posto, samo jedan posto iza konzervativaca. Do jeseni Schulz je stranku odveo u izborni rezultatski podrum. A još je i to bilo mila majka u odnosu na pukih 16,5 posto na koliko se srušio SPD u veljači ove godine, samo dva posto iznad desničarskog AfD-a.
AfD je dandanas vrlo neugodno popularan, na čak 15 posto i što su mogli Angela Merkel u prvom redu, ali i SPD-ovci, nego složiti još jednu "veliku koaliciju"? Liberali pojedinačno, kao niti Zeleni, nisu imali dovoljno parlamentaraca za većinu s CDU/CSU-om. Pokušala je Angela Merkel strpati u istu vreću i žute i zelene i crne, ali zeleni i liberali nisu se mogli dogovoriti oko ključnih stvari.
Ljevičarski Die Linke je pak sa svoje strane toliko beskompromisan da nije ulazio u niti jednu kombinaciju i na kraju je ostalo samo CDU/CSU plus SPD kako bi se zaobišli tipovi iz AfD-a sa svojom protueuropskom, protuuseljeničkom, krajnje nacionalističkom, pa i rasističkom agendom. Da se ne spominje to što AfD svako toliko javnosti servira još jednog "autanog" neonacista. Samo, odluka o ulasku u još jednu veliku koaliciju a Angelom Merkel na kraju je SPD koštala daljnjeg gubitka glasova, posljedično i Martina Schulza mandata predsjednika stranke.
Općeniti je dojam u SPD-u, a najvećim dijelom to i stoji, da je stranka u nekoliko tih inkarnacija velikih koalicija s konzervativcima trpjela veliku političku štetu, da se samouništavala kako bi očuvala političku stabilnost Njemačke, odnosno sprečavala parlamentarnu krizu BRD-a. Njemačkoj, istina, već godinama ide dobro. Uspjela je čak i to da primitak dva milijuna izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka kanalizira i pretvori u svoj novi gospodarski zamašnjak.
Problem je u tome što je sve zasluge i uspjehe te zajedničke CDU/CSU-ove i SPD-ove vlade Angela Merkel uspjela javno predočiti kao svoj politički uspjeh. Znate kakvi su već ljudi kad gledaju vijesti, pa uz visoke stope rasta BDP-a i pada nezaposlenosti uporno gledaju sliku velike Angele. SPD u toj priči o uspjehu nitko nije prepoznavao kao skoro podjednako zaslužnog za uspjeh. Istodobno, kakvi su već lijevi birači, oni su u većem dijelu vodstvu SPD-a zamjerali što su u koaliciji sa strankom koja posljedično provlači i neke svoje konzervativne politike.
Tako je SPD pao na vrlo niske grane. Razjedinio se. Izbijale su žestoke svađe. I Schulz je 13. veljače morao priznati da nije u stanju obnoviti stranku dok je u ovakvoj vladi. "Stranka se može obnoviti i dok je u vladi! I ja ću to dokazati počev od sutra", kazala je ona nakon objave rezultata stranačkih izbora u nedjelju 22. travnja. Jest istina da je njenih dvije trećine glasova drugi najniži stranački izborni rezultat novog šefa SPD-a u svih 155 godina povijesti stranke. No, u takvim uvjetima teško da je i moglo bolje.
Njeno prvo obraćanje javnosti bilo je nešto što se iz SPD-a tako jasno dugo vremena nije moglo čuti, zapravo se godinama puno češće čulo iz Die Linkea. "Solidarnost je ono čega najviše nedostaje u ovom globaliziranom, neoliberalnom, turbodigitaliziranom svijetu. Samo SPD u stanju je pobijediti desničarski populizam u vremenu kad je na kocki opstanak naše demokracije", ravno u glavu je ubola u sve glavne probleme Njemačke danas.
Takav gard, lako bi se i vrlo utemeljeno moglo zaključiti kao pandan Merkelici na lijevom centru, ne iznenađuje ako se zna da je riječ o ženi koja je u SPD-u od svoje punoljetnosti, koja je ove stranačke izbore dočekala s dugim stažom u Bundestagu, koja je do nove funkcije bila predsjedavajuća SPD-ovih zastupnika u parlamentu. Ako je tko i sumnjao, ona pripada SPD-ovoj ljevici, frakciji iz koje su proteklih niz godina otpadali mnogi, a nerijetko završavali i u okrilju Die Linkea.
U javnosti je direktna, žestoka, slikovita, duhovita. Nije se ustručavala tijekom pregovora Merkel s liberalima i Zelenima zafrkavati i druge i treće, CSU-ovog moćnog političara Alexandera Dobrindta nazvala je budalom kad se stao petljati u SPD-ove unutarnje trzavice, a od konkretnh poteza, među glavnim uspjesima joj je to što se izborila za prvi njemački zakon o garantiranoj minimalnoj plaći.
A unatoč tome što je i ljevičarka u okvirima SPD-a, unatoč tome što je žestoka, jezičava, užasno neugodan protivnik, a odličan saveznik, kada je riječ o koaliciji s Angelom Merkel, ispostavilo se da je Andrea Nahles i vrlo vješta i pragmatična, da spada među one SPD-ove koji su s CDU-om do sada najbolje surađivali. Na kraju dana, sada je jasno da je SPD u vrh stranke izabrao političarku koja bi se doista mogla nositi s velikom Angelom, jer Nijemci očito vole snažne žene političarke.
I to, nije niti to na odmet, onu koja je bila općenito među najsrdačnijim čestitarima Angeli Merkel nakon što je izabrana za kancelarku nove koalicijske vlade njemačkih demokršćana i njemačkih socijaldemokrata. Pitanje je samo je li to i dovoljno na vrijeme za očuvati njemački lijevi centar i spriječiti daljnji uspon AfD-a.
