Uoči svečanog otvorenja Zimskih olimpijskih igara, ovoga petka, 6. veljače u Italiji, vrijedi se vratiti na jedne Igre koje su ostale trajno upisane u kolektivno pamćenje ovih prostora. One iz Sarajeva 1984. godine. Igre koje nisu bile samo sportski događaj, nego emotivni, kulturni i društveni trenutak kakav se rijetko ponavlja.
U veljači 1984. godine Sarajevo je bilo više od grada; bilo je pozornica svijeta, mjesto gdje se ispisivala povijest i epicentar kolektivnog ponosa. Snijeg koji je padao tih dana nije bio samo meteorološka pojava, već čarobni prekrivač koji je XIV. Zimske olimpijske igre učinio bajkovitima. S osmijehom maskote Vučka na svakom uglu i srcima ispunjenim gostoprimstvom, Sarajlije su dočekivale sportaše, novinare i turiste iz čitavog svijeta, odlučne da pokažu ono najbolje od sebe.
Među brojnim slavnim licima koja su tih dana šetala sarajevskim ulicama našlo se i jedno koje je plijenilo posebnu pažnju - legendarni holivudski glumac Kirk Douglas. No, njegov boravak, ispunjen oduševljenjem, ostat će upamćen po jednoj od najnevjerojatnijih anegdota u povijesti Igara.
Kirk Douglas nije bio tek prolaznik. U Sarajevo je stigao kao specijalni gost, a grad ga je toliko očarao da je svoj boravak produžio na čak trinaest dana. Smješten u raskošnoj rezidenciji na Stojčevcu, legendarni Spartak koristio je svaki trenutak da uroni u život grada. S jednakim je žarom davao intervjue za američku televizijsku kuću ABC i gubio se u labirintu ulica Baščaršije, diveći se starim zanatima, mirisima i nevjerojatnoj energiji. Bio je istinski impresioniran duhom grada i toplinom njegovih stanovnika, nesvjestan da će upravo na tom mjestu, koje je toliko zavolio, doživjeti jednu od najvećih neugodnosti.
Priča koja je obišla svijet započela je jedne večeri, točnije u ponedjeljak, 9. veljače 1984. godine. Douglas je s osmero prijatelja odlučio večerati u srcu Baščaršije, u tada uglednom privatnom restoranu "Una", smještenom iznad Morića-hana. Vlasnik Fahrudin Šehić mogao je biti ponosan na svoje goste; njegova knjiga već je bila ispunjena potpisima slavnih, od skijaške legende Ingemara Stenmarka do visokih dužnosnika Međunarodnog olimpijskog odbora. Večer je protjecala u sjajnoj atmosferi, uz bosanske specijalitete i dobro raspoloženje, sve do trenutka kada je na stol stigao račun.
Umjesto očekivanog iznosa od oko pet tisuća i četiristo tadašnjih dinara, na računu je stajala cifra od nevjerojatnih 54.000 dinara. Vlasnik je, vođen čistom pohlepom, odlučio iskoristiti priliku i pokušao je holivudskoj zvijezdi naplatiti deset puta veći iznos, što je po nekim procjenama iznosilo i stotinu dolara po porciji ćevapa. Da bi prevara bila veća, račun je ispostavio u američkim dolarima, što je u to vrijeme bilo strogo protuzakonito. No, nije računao na dvije stvari: Douglasov osjećaj za pravdu i munjevitu reakciju države koja je Igre doživljavala kao pitanje nacionalnog ponosa.
Vijest o sramotnom pokušaju pljačke proširila se brzinom munje. Za Sarajlije, koje su disale kao jedno za svoje Igre, taj je čin bio neoprostiva izdaja svega što su predstavljali. Bila je to ljaga na besprijekornom licu grada domaćina, šamar tradicionalnom gostoprimstvu. Državni aparat, svjestan da se takva sramota ne smije tolerirati, reagirao je ekspresno i nemilosrdno. U roku od samo 48 sati, restoran "Una" je bio zapečaćen i zatvoren. Vlasti se nisu zaustavile na tome; zbog sličnih pokušaja "pražnjenja džepova" stranih gostiju, istog su dana zatvorena još tri sarajevska kafića. Poruka je bila jasna: narušavanje ugleda države pred svijetom neće se tolerirati.
Ogorčenje javnosti bilo je golemo. Kako je godinama kasnije u jednom dokumentarcu ispričao Goran Bregović, vlasnika restorana sugrađani su umalo linčovali, a njegov je lokal postao mjesto koje se zaobilazi u širokom luku. Navodno idućih pet godina nitko nije htio kročiti u restoran koji je osramotio njihov grad. Vlasnik Fahrudin kasnije se pokušao opravdati, svaljujući krivnju na izmišljenog konobara.
- A, kako je bilo? Nema tu mnogo što... U podne tog dana došao kod mene neki Mate, veli da je kelner, iz Rijeke. Traži posao. A u mene posla ovih dana kol’ko hoćeš, pa ga ja uzmem da poslužuje. Nisam ga ni prijavio, mislio sam tako, na dan-dva, dok ova Olimpijada... - rekao je kasnije Fahrudin.
- Onda sam ja oko pola dva ujutro o’šo da kupim još mesa za sutra, a onaj Mate uzeo račun koji je dolje napravila moja žena na 5400 dinara, dodao jednu nulu dok se popeo i naplatio pet milijuna i četiri stotine tisuća - opravdavao se.
Kad se Fahrudin vratio iz kupovine, nema više gostiju, ali nema ni Mate. Opljačkao i goste i Fahrudina. Pobjegao. Gotova priča. Tako je on to vidio, ali ne i policija.
Fahrudin je kasnio pokajnički donio 400 dolara u općinu, da se vrate izvjesnom gospodinu Weissu, koji je te večeri u Kirkovom društvu, platio račun.
Kirk gubio na kocki i dijelio dolare
Da bi se u potpunosti shvatila Douglasova reakcija i razmjeri skandala, potrebno je ispričati i drugu, manje poznatu anegdotu iz njegova sarajevskog boravka. Slavni glumac bio je poznat i kao strastveni kockar. Jedne večeri, u kockarnici jednog od sarajevskih hotela, sreća mu je okrenula leđa te je navodno izgubio vrtoglavih sto tisuća dolara. Za većinu ljudi to bi bio razlog za očaj, no ne i za Kirka Douglasa.
Nakon završene partije i golemog gubitka, glumac je postrojio sve konobare i osoblje kasina te ih redom bogato nagradio. Tim je potezom pokazao da mu novac sam po sebi ne predstavlja problem. Ono što nije mogao podnijeti bila je prevara i nepoštenje. Nije ga zabolio iznos na računu u restoranu "Una", već drskost i osjećaj da ga netko pokušava napraviti budalom u gradu koji je iskreno zavolio.
Incident s najskupljim ćevapima na svijetu ostao je do danas upisan u anale sarajevske Olimpijade, ne samo kao bizaran događaj, već i kao simbol jednog vremena u kojem je država beskompromisno branila svoj obraz, a građani osjećali sramotu pojedinca kao vlastitu.
