Dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost Elizabeth Strout ispričala nam je novu priču, doduše ne iz svog imaginarnog Shirley Fallsa u Novoj Engleskoj, u kojem su smještene njezine dosadašnje priče, već iz obližnjeg Crosbyja, u kojemu se nanovo isprepliću sudbine dobro znanih likova - književnice Lucy Barton i njezina bivšeg supruga Williama, koji voli pričati samo o svojoj specijalnosti, parazitima, odvjetnika Boba koji, uvjeren kako je u djetinjstvu zbog neopreza ubio oca, prihvaća obranu mještanina osumnjičenog za ubojstvo majke... Tu je i stara Olive Kitteridge, svadljiva učiteljica, čiju je priču Strout ispričala još 2008., uglavnom, kako je to napisao magazin People, ovo je “spektakularan roman koji ujedinjuje omiljene likove iz prethodnih autoričinih knjiga”.
Njezin prvijenac seže u daleku 1998. “Amy i Isabelle” je bila prva priča iz Shirley Fallsa, u kojemu se isprepliću životi običnih ljudi u slojevitim odnosima, koje Strout zna itekako vješto opisati. Radnja njezinih romana nekome možda neće biti zanimljiva, jako je “američka”, kao u kakvoj mekoj, nedjeljnoj sapunici o gradiću, no Strout je izuzetno dobra pripovjedačica, čak su i njezini likovi zaokupljeni umijećem pripovijedanja. Jedni drugima pričaju velike životne priče malih ljudi, otkrivaju njihove “duhove u braku”, “gutače grijeha”, prenose, bilježe te “male” živote.
Zanimljivo je to s “duhovima u braku” - ljudima koji zauvijek, kao netko treći, sakriven u kutku kuće, živi s bračnim parom - neka stara ljubav iz mladosti ili kasnijih dana, koja nije mogla opstati u fizičkom obliku, ali je zauvijek ostala živjeti u jednome od partnera. Ili priče o “gutačima grijeha”, ljudima koji drugima toleriraju njihove grijehe, nastavljajući zajednički život ili prijateljstvo, vezu. I upravo je to najbolje umijeće Elizabeth Strout - da nas učini dijelom svog imaginarnoga, globalnoga gradića, u kojem svaka kuća ima svoju Lucy ili Olive, Boba ili njegova brata Jima, gutače grijeha i duhove koji prebivaju u brakovima.
Strout se u ovom romanu hvata u koštac s pitanjem onako kako ga je oblikovala Lucy Barton: “Koji je smisao bilo čijeg života?”. “Baš tužna priča, svi ti nezabilježeni životi, i ljudi ih jednostavno žive... Širom svijeta ljudi vode živote koje nitko ne zabilježi...”, kaže Lucy, u romanima autorice i sama književnica. Istina, složit ćemo se, toliko je neispričanih priča oko nas za koje novinari i književnici nikad ne doznaju jer ostaju u šutnji onoga koji ih je živio ili živi. Od tuda naslov “Sve mi ispričaj”, ili ništa, da nečiji život osvane između korica romana, ili zauvijek ostane u tišini, neispričan.
Debitantski roman autorice iz 1998. priča je o emocionalno ranjenoj samohranoj majci i njezinoj jednako ranjenoj kćeri, da bi nas deset godina kasnije u svom drugom romanu Strout upoznala s “Olive Kitteridge”, za koji je i dobila Pulitzera, a 2019. i s “Olive, iznova”. “Burgessovi dečki” iz 2013. nam otkrivaju priču o odvjetniku Bobu, njegovu uspješnijem bratu Jimu i njihovu napetom odnosu, dok tri godine kasnije Strout objavljuje i “Zovem se Lucy Barton”, junakinju koju dijele i zadnja tri romana autorice. “Sve je moguće” je napisala 2017., roman “Oh William!” iz 2021. je bio u užem izboru za Bookerovu nagradu, a godinu kasnije u “Lucy kraj mora” Strout donosi nastavak Lucynih memoara u pandemiji. U “Sve mi ispričaj” ona i bivši suprug William su na pragu ponovnog braka, no svakakvi će duhovi tu postati vidljiviji... Priče su to naizgled banalne, no naše su, životne.
