70 godina nakon što je SAD bacio nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki, i dalje postoje kontroverze i dezinformacije u vezi odluke Amerikanaca da koriste nuklearno oružje u Drugom svjetskom ratu.
Donosimo vam pet najrasprostranjenijih mitova.
1. Bomba je okončala rat
Pomisao da je nuklearna bomba glavni razlog zašto su se Japanci odlučili predati 15. kolovoza 1945. godine posebno je raširena među mladim Amerikancima kojima se to već desetljećima 'servira' u školskim udžbenicima. No nakon svega nekoliko minuta s japanskom vladom, otkrit ćete složeniju priču.
Naime, prema japanskim zapisima, može se zaključiti da je neočekivan ulaz Sovjetskog Saveza u rat s Japanom, 8. kolovoza, vjerojatno bio veći šok za Tokijo od nuklearne bombe koja je pogodila Hirošimu dva dana ranije.
Sve do tog trenutka Japanci su se nadali da će Rusi, koji su prethodno potpisali pakt o nenapadanju s Japanom, djelovati kao posrednici pri privođenju rata kraja.
Povjesničar Tsuyoshi Hasegawa napisao je u svojoj knjizi 'Racing the enemy' sljedeće riječi: "Zaista, sovjetski napad, a ne bomba u Hirošimi, uvjerio je političke čelnike da završe rat". No ta dva događaja skupa, plus ispuštanje druge bombe na Nagasaki 9. kolovoza, bile su više nego dovoljne za predaju.
2. Bomba je spasila pola milijuna američkih života
U postratnim memoarima, bivši američki predsjednik Harry Truman prisjetio se kako su mu vojskovođe rekli da bi u invaziji Japana moglo poginuti oko pola milijuna Amerikanaca. Tom brojkom 'razbacivali' su se oni koji su željeli opravdati korištenje nuklearnog oružja, iako nije ni na koji način potvrđeno vojnim procjenama u ono vrijeme.
Povjesničar sa Stanforda, Barton Bernstein, naišao je na podatak da je Komitet za zajedničke ratne planove sredinom lipnja 1945. godine predvidio da bi invazijom Japana, koja je trebala početi 1. studenog, Amerika mogla iskusiti gubitke od 193.000 ljudi, od čega bi ih 40.000 umrlo.
3. Jedina alternativa bombi bila je invazija Japana
Odluka da se posegne za nuklearnim oružjem obično se predstavlja kao krajnji potez očajnika ili barem jedna od dvije opcije (bacit ćemo bombu ili sletjeti na obalu). No iza jednostavnog odabira konvencionalnog bombardiranja i pomorske blokade Japana, postojale su još dvije opcije.
Jedna je bila demonstracija nuklearne bombe prije ili umjesto korištenja vojne sile: mogao se isprobati učinak bombe na nenaseljenom pustom otoku ili u pustinji, ispred pozvanih gledatelja iz Japana i drugih zemalja, ili se njome mogao srušiti vrh planine Fuji, izvan Tokija.
Opcija s demonstracijom odbijena je iz praktičnih razloga, budući da su u kolovozu 1945. godine postojale svega dvije bombe, a ona korištena u demonstraciji mogla se pokazati neuspješnom.
Druga alternativa bila je prihvaćanje uvjetne predaje Japana. SAD je zahvaljujući prisluškivanju saznao da se Japanci najviše pribojavaju da se njihov car Hirohito ne bi tretirao kao ratni zločinac. 'Carska klauzula' bila je konačna prepreka japanske kapitulacije, jer je predsjednik Frank Roosevelt inzistirao na bezuvjetnoj predaji, a Truman je jednostavno nastavio tražiti iste uvjete nakon Rooseveltove smrti sredinom travnja 1945. godine.
Iako je SAD na kraju dočekao bezuvjetnu predaju Japana, 'carska klauzula' je na kraju, u afektu, odobrena. "Nemam nikakve želje srušiti Hirohita u očima njegovog naroda", uvjerio je general Douglas MacArthur diplomate u Tokiju nakon predaje, piše Washington Post.
4. Japanci su upozoreni prije pada bombe
Amerikanci su izbacili pamflete iznad mnogih japanskih gradova, u kojima su japanske civile poticali da pobjegnu prije nego na njih bace bombe. Nakon deklaracije u Potsdamu 26. srpnja 1945. godine, koja je pozvala Japance na predaju, pamfleti su upozoravali da će doći do brzog i potpunog uništenja ako Japan ne izvrši što se od njega traži.
U radijskom obraćanju, Truman je izjavio da će s neba padati takve stvari kakve Zemlja nikad nije vidjela, zbog čega su mnogi smatrali da su građani i više nego dobro upozoreni da slijedi nuklearni napad. Često se koristilo upravo to opravdanje da su Japanci upozoreni.
Ali nikad nisu posebno upozoreni gradovi koji će postati mete, budući da su se Amerikanci pribojavali da bi u tom slučaju pripravni Japanci mogli srušiti njihove zrakoplove koji su nosili bombe.
A budući da su japanske gradove uništavali (i to redovito) i prije, nije bilo razloga da ljudi obrate posebnu pozornost na deklaraciju ili Trumanov govor.
5. Bomba je iskorištena kako bi se stekla diplomatska prednost nad Rusijom i dokazala se kao bonus u prvim godinama Hladnog rata
Ovu tvrdnju često su koristili povjesničari koji su tvrdili da su se američki političari nadali da će bomba završiti rat protiv Japana prije nego sovjetski ulazak u rat pruži Rusima važnu ulogu u mirovnim sporazumima koji su tek trebali uslijediti.
Korištenjem bombe, Amerikanci su uz to željeli impresionirati Ruse svojim novim oružjem, kojim u to vrijeme nije raspolagala niti jedna druga zemlja na svijetu.
No u stvarnosti, vojna planiranja, a ne diplomatske prednosti, diktirala su vrijeme korištenja nuklearnog napada. Bombe su trebale biti bačene čim budu gotove.
Poslijeratna politička razmatranja zaista su utjecala na izbor ciljeva za bombardiranje. Glavni ratni tajnik, Henry Stimson, naredio je da se povijesno i kulturno značajan grad Kyoto izbriše s liste ciljeva, na što je Truman brzo pristao. A kao i Stimson, i Trumanov glavni državni tajnik James Byrnes nadao se da će bomba biti bonus u posljedičnim diplomatskim ophođenjem s Rusima, iako su obojica na kraju ostala razočarana.
Naime, u rujnu 1945. godine Byrnes se vratio s prvog postratnog sastanka s ministrima vanjskih poslova u Londonu, tvrdeći da su Rusi "tvrdoglavi, svojeglavi i ne mogu se lako preplašiti".
