Kad je Hrvatska 2022. godine potpisala ugovor o nabavi borbenih vozila pješaštva M2A2 ODS Bradley, to je predstavljano kao strateški iskorak, ulaznica u društvo onih vojski koje imaju ozbiljnu oklopnu komponentu. Konačno, i Hrvatska će - govorilo se tada - imati gusjenice koje ne dolaze iz muzeja, već iz suvremene vojne stvarnosti.
Ukupna vrijednost posla - 96,4 milijuna dolara, od čega SAD donira 51,1 milijun, a Hrvatska plaća 145,3 milijuna - zvučala je kao solidna investicija u sigurnost i NATO kredibilitet.
Od 89 vozila, planirano je da 62 budu remontirana i modernizirana, pet za obuku, a 22 za kanibalizaciju - odnosno kao izvor rezervnih dijelova. Cilj je bio da se do 2026. opremi srednja pješačka brigada OSRH, kako nalažu obveze prema Savezu. U teoriji, to je izgledalo jednostavno: Amerikanci daju vozila i dijelove, domaća industrija odrađuje remont, a hrvatski vojnik konačno dobiva stroj koji može držati korak s vremenom.
No, tri godine kasnije, stvarnost je, kao i obično, manje fotogenična. Na zagrebačkom mimohodu viđeno je tek dvanaest remontiranih vozila. Ostala su - na papiru i u radionici. Iako su vozila prema planu trebala biti isporučena do 2026. godine, sada je jasno da će zbog kašnjenja projekt biti dovršen do kraja 2026. Kašnjenje od godinu dana nije strašno, ali ostavlja gorak okus. Do sada je Hrvatskoj vojsci isporučeno manje od dvadeset primjeraka.
Remont je formalno pokrenut u pogonima Đure Đakovića u Slavonskom Brodu, no radovi su započeli sa značajnim zakašnjenjem. Kako doznajemo, BAE Systems, britansko-američki partner i nositelj projekta, mjesecima nije uspio osigurati kitove za refurbishment - setove dijelova i komponenti potrebnih da se stari američki Bradleyji pretvore u vozila spremna za iduće desetljeće. Od motora i transmisija do specijaliziranih elektroničkih modula, dijelovi su stizali sporije nego što je bilo predviđeno. Neki su prolazili kroz duge izvozne procedure, drugi su zapinjali u lancu opskrbe koji se proteže od skladišta u Arizoni do Slavonije.
U međuvremenu, u Đuri Đakoviću se imalo što raditi - ali se nije imalo s čime. Mehaničari su čekali dijelove, inženjeri su čekali dozvole, a kalendar se nije obazirao. Birokracija i logistika - dvije stvari koje ne možete mazati mašću ni zategnuti moment ključem - pokazale su se jačima od svih obećanja. Ipak, posljednjih mjeseci, stvari se polako miču. Opskrba se stabilizirala, tempo isporuka dijelova se povećao, a pogoni su napokon oživjeli. Radovi su sada krenuli, kako bi rekao svaki pravi vojnik, “junački” - s ciljem da se nadoknadi izgubljeno vrijeme i da sva vozila budu spremna i predana Hrvatskoj vojsci do kraja 2026. godine.
Hrvatska je NATO-u preuzela obvezu da do 2026. godine ima potpuno opremljenu srednju pješačku brigadu. Bruxelles ne voli zakašnjenja - osobito kada dolaze s Balkana. I dok naši časnici na brifinzima objašnjavaju da je sve “u tijeku”, u Savezu to zvuči kao diplomatski eufemizam za “kasnimo, ali se nadamo najboljem”.
Đuro Đaković radi koliko može, ljudi su u pogonu, ali ritam diktiraju američke pošiljke i washingtonske dozvole. Tamo se sve mjeri u procedurama, a ne u danima. Hrvatska bi htjela tenkovski tempo, ali dobiva birokratski marš. A dok se papiri potpisuju, hrvatski vojnik i dalje vježba s onim što ima - starim M-80 koji je više uspomena nego sredstvo borbe.
Naravno, svi tvrde da će sve biti gotovo. I hoće - kad zadnji vijak legne, a posljednji kontejner prođe carinu. Kad jednom krenu potpuno obnovljeni hrvatski Bradleyi, to će biti ozbiljna snaga - stroj koji može i povući i preživjeti. Samo treba dočekati da stigne sve što treba.
Do tada, Slavonija bruji od obećanja i zakasnjelih pošiljki, a hrvatski vojnik maršira više nego što vozi.
U vojsci kažu: "Bolje kasno nego loše". U politici kažu: "Projekt ide po planu". Istina je, kao i uvijek negdje između. A između planova i realnosti, između BAE Systemsa i Đure Đakovića, prolazi još jedna godina. Na kraju, kad sve završi, svi će reći da je to bio uspjeh. Samo što će ga, kao i uvijek, prvo morati isprobati onaj koji sjedi iza gusjenica.
