Svetlana Broz, Titova unuka iz trećeg braka njegova sina Žarka sa Zlatom Jelinek, preminula je u subotu u Beogradu od posljedica moždanog udara kojeg je imala u veljači.
Bila je istaknuti borac za ljudska prava, autor kultne knjige (sedam izdanja), prevedene na šest svjetskih jezika "Dobri ljudi u vremenu zla“, kao i knjiga "Imam petlju“, "Pravednici Ruande između zaborava i pomirenja“, "Galaksija Gojer“ i "Moji“.
Koautorica je brojnih knjiga u svijetu iz oblasti mirovnih studija, osnivačica i direktorica NVO „Gariwo“ Sarajevo, u kojoj je među prvima u Europi kreirala i vodila edukaciju o građanskoj hrabrosti kroz javna predavanja, Škole građanske hrabrosti, izdavačku djelatnost (više od 60 knjiga), osnovala Nagradu "Duško Kondor“ za građansku hrabrost i njenu afirmaciju, napravila preko 40 dokumentarnih filmova o laureatima.
Iz Beograda se preselila u Hadžiće nedaleko od Sarajeva u listopadu 1999. godine, a do tada je radila kao kardiolog na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Prije 11 godina dala je veliki intervju Expressovoj novinarki Pauli Bobanović, čije dijelove ovdje ponavljamo.
- Imala sam 25 godina kad je djed umro i tad sam bila doktor medicine. Uz djeda me vežu prekrasna sjećanja, ali nikad nisam davala intervjue i nisam postojala na javnoj sceni sve dok nisam objavila tu knjigu. Ja jesam njegova unuka i to jest nešto što me čini ponosnom, ali nisam za to zaslužna. To mi se dogodilo. Imam iza sebe mnogo intervjua, ali nikad ne govorim o djedu da bih sačuvala svoju privatnost - rekla je tada.
Na pitanje zašto su je u medijima nerijetko nazivali ‘odmetnicom’ od obitelji, odgovara da je to također dio njezina privatnog života : “Imala sam mladost koja je bila prekrasna sve do raspada Jugoslavije i zato i danas sve zemlje bivše Jugoslavijena neki način smatram svojom domovinom bez obzira na granice i na vize koje su mi nekad bile potrebne da putujem iz jedne države u drugu. Nositi prezime Broz zahtijevalo je veću odgovornost još od djetinjstva. Morala sam učiti više od drugih, znati više od drugih da bih dobila ocjenu koju su dobivali drugi jer su me ponekad analizirali ne povećalom, nego – rekla bih – mikroskopom.”
Radila je kao kardiolog na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. U ulozi volonterke liječnice u BiH je otputovala odmah početkom rata, 1992. godine kad je vidjela da se samo 150 km od njezina doma vodi rat u kojem stradavaju nedužni.
- Budući da sam radila na VMA-u 20 godina, kad je počeo rat u BiH, morala sam se odrediti. Nisam mogla sjediti skrštenih ruku i iz fotelje gledati stradanja civila, djece, žena. Iz BiH sam od djetinjstva nosila najljepše uspomene i nisam mogla okrenuti glavu i reći to nije moj problem. Odlučila sam otići u Bosnu i pomoći koliko mogu - rekla je. U BiH je povela i svoju tada 10-godišnju kćer.
- Htjela sam pomoći barem jednom ratom unesrećenom pacijentu, a kao kardiologu to je bila i moja obveza. Volontirala sam u improviziranim ambulantama i to je iskustvo bilo fascinantno. Radila sam u sjevernoj Bosni u kojoj je bilo strašnih etničkih čišćenja. Mnogi ljudi koji su ‘92. ostali na tom području i uspjeli opstati ili nisu imali mogućnosti pobjeći, a pripadali su različitim etničkim skupinama, dolazili su u moju ordinaciju. Tako sam bila neprekidno u kontaktu s pripadnicima svih skupina, a svi oni dolazili su s punim povjerenjem u ordinaciju jer su znali tko sam. No umjesto da sa mnom razgovaraju o bolesti, mnogi od njih su, bez da sam ih išt pitala, pričali o tome kako im je netko tko nije pripadao njihovoj nacionalnoj skupini pomogao i nerijetko spasio život. Te njihove priče su bile toliko dirljive... - rekla je.
- Nije mi preostalo ništa drugo nego da odložim instrumente, uzmem u ruke diktafon i krenem na teren prikupljati svjedočanstva o ljudima koji su nadišli etnonacionalne, vjerske granice i ostali na nivou najviše ljudskosti. Priče iz kardiološke ordinacije nažalost su morale ostati profesionalna tajna, ali su ostale u mojoj duši. No zato sam tijekom idućih godinu dana prikupila stotine drugih svjedočanstava. Vratila sam se u Beograd s desecima kaseta pripremajući se za objavljivanje, no netko mi je obio kuću i odnio sve kasete osim onih koje su ostale kod prijateljice - daktilografkinje, koja mi je u pomagala. Ništa drugo osim kaseta nije nedostajalo.
Možda bih to iskustvo svela na samo stotinu priča, ali ovako sam prikupila još sto svjedočanstava. U vrijeme rata, prevalila sam više od 7000 km, a nakon rata u drugom navratu nešto manje. I konačno, knjiga ‘Dobri ljudi u vremenu zla’ objavljena je 1999. godine - dodala je. Nakon objavljivanja knjige 2001. godine pokrenula je u Sarajevu nevladinu udrugu GARIWO. Kratica je to za ‘Gardens of the righteous worldwide’, odnosno Park pravednika širom svijeta, podružnica Sarajevo.
Riječ je o nevladinoj organizaciji sa sjedištem u Milanu, a Svetlana Broz je bila osnivač i izvršni direktor od samog početka. Cilj udruge je komemoriranje ljudi koji su se suprotstavili politikama zločina u državama u kojima se dogodio genocid u 20. stoljeću. “- Mislim da je krucijalno važno da sadašnje i buduće generacije imaju dokaze i o ljudskoj dobroti. Na zločinu se ne može graditi budućnost - rekla je za Express.
Unatoč najboljim namjerama, njezina organizacija nailazila je na otpor u dijelu javnosti. Tako je 2007. godine u političkom atentatu ubijen i direktor škola građanske hrabrosti, profesor Duško Kondor iz Bjeljine, pa je GARIWO njemu u čast ustanovila nagradu ‘Duško Kondur’.
