Davidu Jasonu, koji je radnicima, seljacima i naprednoj inteligenciji poznat kao Del Boy, dodijeljena je dvadesetčetverosatna policijska zaštita. Najpoznatiji samostalni poduzetnik iz Peckhama ne može nikamo izvan vlastita doma bez nekolicine namrgođenih čuvara s pištoljima za pojasom i žicama u ušima.
Tko i zašto ugrožava gospodina Trottera, nije objavljeno, ali imamo razloga sumnjati kako su prijetnje došle iz Hrvatske, zemlje čiji ministar zdravstva slijedi upravo poslovnu filozofiju Dereka Trottera, što ne bi bilo skroz loše, samo da Milan Kujundžić usput ne kuži svijet poput Grunfa.
Do kada će točno David Jason – za kojeg netko nepoznat vjeruje da je i u stvarnosti Del Boy – biti pod nadzorom, ne zna se, ali sigurno hoće joše neko vrijeme jer njegov neuspjeli imitator Milan Kujundžić nije definirao što će sve, uz alkohol, kocku, cigarete i mobitele, potpasti pod famozni porez na luksuz, kako su već nazvane mjere spašavanja proračuna za zdravstvo.
Da je, kao što nije, Del Boy, pozivajući se na znamenitu Grunfovu sentenciju prema kojoj onaj što izgubi dobitak dobije gubitak, osmislio plan dodatnog izvlačenja novca od medicinski definiranih bolesti, to bi bilo smiješno. No kad liječnik, pa još s pozicije ministra zdravstva, mrtav-hladan najavi kako će financijske probleme svog sektora rješavati reketarenjem izvjesnih pacijenata, e onda se već radi o groteski.
Alkoholizam, pušenje i kockanje znanost, da ponovimo, smatra bolestima, iako tolerira pivo-dva dnevno ili partiju ruleta sa sitnim ulogom svaki treći vikend. Pušenje je, pa tako godinama, najveći neprijatelj svakog našeg ministra zdravstva, dok su pušači vrsta u stalnom progonu i pod optužnicom da, kad obole, koštaju više nego svi ostali pacijenti zajedno.
Kako su se među njih, pijance, kockare i nikotinske ovisnike, uvukli vlasnici mobitela, tog čeda tehnološkog napretka i realne potrebe za većinu vlasnika, mogu objasniti Grunf i Kujundžić. Del Boy je, ipak, nešto ozbiljniji i njemu ni u snu ne bi pala na pamet takva ideja s one strane ruba pameti.Teško je hrvatskom pacijentu i, neka bude pušaču – što je ovdje često jedno te isto, ali nema veze s nikotinom – razumjeti nagli zaokret s kampanje smanjivanja broja uživatelja cigareta na njihovo pretvaranje u izvor sredstava za zdravstvo.
Nije, da ne bude zabune, hrvatski pušač i pacijent glup, to nikako, ali nije ni genij koji može shvatiti kako je to liječenje pušača skupo, kao što je samo pušenje štetno, dok se u isto vrijeme očekuje da pušači, kupujući skuplje cigarete u istoj količini kao i do sada, pokrivaju minuse bolnica i cijelog tog sustava, kojem će, po logici stvari, protivnik postati svatko tko ostavljanjem duhana prestane biti potencijalni pacijent obolio od pušačkih bolesti.
Nešto jednostavnije rečeno: ima u povijesti svega, no teško da se može naći sličan primjer shizofrenog zakona kreiranog na istoj adresi s koje se, uz ostalo, upravlja borbom protiv kocke, alkoholizma i pušenja, ali se od kockara, pivopija i pušača očekuje da nastave po starom, samo za veći novac, namijenjen onima koji u njima, pušačima, pivopijama i kockarima, vide prirodnog neprijatelja.
Ako može, a vidimo da može, potreba – što mobilni telefon jest iz niza razloga – biti proglašena luksuzom, te ako mogu ovisnosti postati luksuz, onda nema nikakvog razloga da se Milan Kujundžić ne opusti i ne krene oporezivati svaki oblik rizičnog ponašanja, odijevanja ili rada, jer ako, nazovimo ih, ovisnici o luksuzu trebaju zdravstvo održavati financijski vitalnim, mogu to i mnogi drugi. Bez obzira što ne idu u kladionice, ne puše ni uz kavu, a uz ručak, večeru i pri svakom slavlju piju negaziranu vodu.
Del Boy Trotter zna da se od novca lako rastaju samo budale i konji, kako se, inače, u originalu zovu "Mućke". Samo što ih prvo treba uvjeriti da to, Only Fools and Horses, nisu, već da je to što rade, čime se bave i što nose, luksuzno i rizično ponašanje, pa kao takvo predstavlja prečac za najbližu zdravstvenu ustanovu, kojoj kronično nedostaje novca.
Hodanje u cipelama s visokim petama, igranje nogometa, košarke, ma i tenisa, planinarenje, vožnja bicikla, pretrčavanje ulice dok se ne ugasi zeleno za pješake, rekreativni i profesionalni boks, amaterski pokušaji popravka kućnih kvarova, roštiljanje u vrijeme ljeta... Sve navedeno i još puno, jako puno toga, može biti oporezovano kao luksuz.
Jer ako je, kako Kujundžić to vidi, luksuz riskiranje plućnih i bolesti jetre te nervnog rastrojstva zbog gubitka na ruletu, onda je luksuz i sve što može dovesti do uganuća gležnja, loma ruke, prsta ili ključne kosti, istezanja zadnje lože, potresa mozga ili toplinskog udara, jer svako to uživanje u potrebama koje nisu temeljne vodi pravo u bolnicu.
Plan resornog ministra za spas financijski upropaštenog hrvatskog zdravstva nesuporediv je sa svim pokušajima Dereka Trottera da do iduće godine u ovo vrijeme bude milijunaš. Del Boyevi su, naime, realniji, razrađeniji i općenito razumniji. No, on je, ipak, obrtnik a ne liječnik, za razliku od Milana Kujundžića, koji je znanja iz medicine stjecao gdje je trebalo, dok je ona iz menadžmenta crpio iz "Alana Forda", stripa čiji je jedan od junaka, već spomenuti Grunf, kazao:
"Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega". Nesreća je što ga Kujundžić nije najbolje razumio, pa je predložio zakon čiji efekt – ako država ne krene, kao što neće, poticati pušenje i pijenje – može rezultirati suprotnim, pretvaranjem nečega u skoro pa ništa, ako ne i u samo veliko ništa.
