U Hrvatskoj čuđenju nema mjesta. Izborni rezultat desnih ekstremista Alternativa za Njemačku (AfD) na parlamentarnim izborima u Njemačkoj (12,6 posto), koji izazivaju zebnju uljuđenih Europljana, zapravo je vrlo loš u usporedbi s rezultatima koje u Hrvatskoj postiže njihova sestrinska stranka. Naime, ovdje stranka sličnog profila uživa potporu više od 30 posto birača, na vlasti je, ima premijera, predsjednika Sabora i predsjednicu.
A to što HDZ svrstavaju među stranke desnog centra i što se nalazi u obitelji europskih pučana, to je posljedica vrlo gadnog nesporazuma. Jer HDZ se ni uz najbolju volju i žmirenje ne može staviti u isti koš s njemačkim demokršćanima. Spomenimo ovdje samo odnos prema nacističkoj (ustaškoj) prošlosti – u CDU-u nema političara koji bi nijekali Holokaust (Jasenovac), gledali blagonaklono na Hitlera (Pavelića) ili relativizirali nacizam (ustaštvo).
U HDZ-u (i AfD-u) takvih ima. Kancelarka Merkel ni u ludilu neće izjaviti da nacistički pozdrav ima više konotacija, premijer Plenković to hladno izjavljuje za ustaški pozdrav. U situaciji kad izborni rezultati ne dopuštaju samostalno formiranje vlasti, kakva je danas u Njemačkoj, CDU posve sigurno neće koalirati s ekstremnom desnicom.
Kako su njemački socijaldemokrati najavili da odlaze u oporbu, pa dakle nema ništa od velike koalicije, CDU će koaliciju pokušati napraviti sa Zelenima i liberalima (FDP), tzv. Jamajka koalicija, nazvanu tako prema stranačkim bojama: crno, zeleno, žuto. Dotle je HDZ, podsjetimo, u Karamarkovoj eri skočio u zagrljaj ekstremnoj desnici, vladu i Sabor nakrcao je tipovima koji su otvoreno veličali ustaštvo i NDH, jedan takav bio je ministar kulture, drugi potpredsjednik Sabora, da spomenemo samo tu dvojicu.
A da uopće ne spominjemo "koaliciju" demokršćana s Crkvom, kakva je u Njemačkoj nezamisliva, a u Hrvatskoj sasvim uobičajena stvar, zbog čega se ova država danas sasvim uvjetno može nazvati sekularnom državom. Stvar je ovdje, osim posebnosti svakog društva i svake države, i u političkoj kulturi koju, svemu unatoč, još njeguju i drže je se u demokratskom svijetu, a koja je u nas na niskim i, kako vrijeme odmiče, sve nižim granama. U različitom shvaćanju smisla i ciljeva politike.
Tako je, na primjer, predsjednik SPD-a Martin Schultz, nakon objavljivanja prvih rezultata izbora po kojima su socijaldemokrati pretrpjeli težak poraz i s 20,2 posto ostvarili najgori poslijeratni rezultat, izjavio: "Večeras završava naša koalicija s Unijom CDU/CSU. Ja ću kao predsjednik SPD-a voditi oporbu u Bundestagu". I kratko objasnio: "Potpuno je jasno da je ovaj rezultat jasan signal birača da smo mi sad oporbena stranka".
U istom tonu javnosti se obratio i predsjednik zastupničkog kluba socijaldemokrata u Bundestagu Thomas Oppermann: "SPD neće voditi nikakve koalicijske pregovore. To je u potpunosti isključeno". Najavio je da će kao najjača oporbena stranka predstavljati "utvrdu demokracije" s obzirom na činjenicu da su u parlament ušli desni populisti iz AfD-a. I sad, kako politička nekultura ne poznaje stranačke boje, usporedimo ovo ponašanje s ponašanjem hrvatskih socijaldemokrata dok ih je vodio Zoran Milanović.
S onom mizernom trakavicom od pregovora sa svim i svakim nakon proteklih dvaju izbora, kad je Milanović skakao u zagrljaj desnim populistima i dodvoravao se opksurnim udrugama, spominjao djeda ustašu i što sve nije činio da bi došao na vlast. Ponašanje sasvim suprotno od ponašanja njegova prethodnika, Ivice Račana, koji je izjavio kako SDP može izgubiti vlast, ali ne i obraz.
S druge strane, ni Plenkoviću nije strano pregovaranje i trgovanje s opskurnim hitlerovskim karikaturama, bez obzira na sav njegov napor da se prikaže uljuđenim europskim političarem desnog centra. Uopće, gubitak vlasti i odlazak u opoziciju, sasvim uobičajena stvar u političkim ciklusima, noćna je mora hrvatskih političara. Biti u opoziciji ovdje se smatra kaznom, izlazak iz Banskih dvora hrvatskom političaru jednako je strašan kao, recimo, ulazak u remetinački zatvor, što je, doduše, često povezano jedno s drugim.
A naročito to važi za HDZ, stranku koja si bezobrazno prisvaja zasluge za stvaranje samostalne države, koja se štoviše izjednačava s Republikom Hrvatskom, pa je slijedom toga posve prirodno da doživotno, bez obzira na volju birača, bude na vlasti. Biti u opoziciji u Hrvatskoj se ne smatra odgovornim, vrijednim političkim poslom, radom na dobrobit svih. A ne smatra se takvim jer smisao i ciljevi politike ovdje i nisu ni u kakvoj vezi s dobrobiti cijelog društva.
Smisao i ciljevi politike u Hrvatskoj se svode na jednu jedinu stvar – na sirovu podjelu plijena među izbornim pobjednicima, od stranačkog vrha naniže. Bilo da je riječ o članstvu u nadzornim odborima, o stotinama i tisućama doministarskih i savjetničkih fotelja, o dobro plaćenim mjestima u javnim poduzećima ili gdje se vrti najviše novca, o sasvim određenim osobnim materijalnim interesima stranačkih prvaka u prljavim poslovima, kakvima obiluje novija hrvatska povijest – prodaja javnih dobara, privatizacija javnih tvrtki, Fimi media, 'lex Agrokor' itd.
A kad tako stvari stoje i kad se novci odlijevaju tamo gdje se odlijevaju, posve je logično da novca nema za zdravstvo, obrazovanje, kulturu, dječje vrtiće, željeznicu, ceste i druge stvari od javnog interesa. U ovoj zemlji sve dubi na glavi. Laž, prevara ("Obećavat ću onoliko koliko je potrebno da dobijem mandat", otvoreno reče ovih dana jedan), nacionalizam i populizam uobičajeni su alati za dolazak na vlast, od njih se ne libe ni lijevi ni desni. A ovdje desno može biti lijevo, a lijevo desno, ovisno o situaciji. Pa ako analitičari govore da je uspjeh AfD-a u Njemačkoj zvono na uzbunu, onda se može reći da je to zvono nama davno odzvonilo.
