A nekoliko dana poslije toga slijedila je i ona "džentlmenska" gesta Orbana oko Hrvatske i OECD-a. Toliko o Viktoru Orbanu, njegovom zavičajnom mjestu Felcsutu i nogometu.
Orban je u razgovoru s Chuckom Norrisom u onoj izjavi natuknuo da on "ne potječe iz elita". I tu je apsolutno govorio istinu, koja je jako dobro sjela na uši Norrisa, oduševljenog desničarsko populističkim, nacionalističkim pedigreom mađarskog premijera.
"90 posto komentara o meni su negativni. Liberali me mrze", vozio je i pričao Orban.
"Vi ste poput Trumpa", konstatirao je Norris, politički sasvim na liniji američkog predsjednika.
"Čak i malo više od toga", odgovorio mu je Orban, što im je bilo simpatično.
Iako Orbana očito voli i poštuje čak i Trump, svjetski popularni ili nepopularni, kod nekih čak i omraženi američki milijarder, mađarski premijer nije rođen "sa zlatnom žlicom u ustima". Iz siromaštva se čupao prvo kroz nogomet, pa kroz jezičnu gimnaziju, pa nakon dvije godine vojnog roka i kroz pravni fakultet na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti.
Diplomirao je 1987. na temu poljskog pokreta "Solidarnost", što je, objektivno, bilo dosta hrabro u 80-ima u kojima je čak i u Jugoslaviji jedan Minimaks morao objašnjavati što je to mislio kad je rekao da bi "i kod nas moglo početi rasti poljsko cvijeće", a o stanju u Mađarskoj u 80-ima da se i ne govori. Bilo je stoga logično da mu Zaklada Otvoreno društvo američkog filantropskog milijardera Georgea Sorosa 1989. plati školovanje na političkim znanostima svjetski poznatog Koledža Pembroke u Oxfordu.
Zapravo, još i godinu dana prije toga, na proljeće 1988., mladi Viktor Orban, kao 25-godišnjak, aplicirao je kod Soroseve zaklade za školarinu. Nesumnjivo mu je jedan od glavnih argumenata da je on baš pravi tip da ga se pošalje na Oxford to što je baš u to vrijeme bio jedan od osnivača Alijanse mladih demokrata, pokreta koji će uskoro postati politička stranka, a čiji je akronim preživio sve do danas – Fidesz. Ta stranka je danas već skoro cijelo jedno desetljeće u kontinuitetu vladajuća stranka u Mađarskoj, jedino s tom razlikom što je onomad bila riječ o izrazito liberalnom, prodemokratskom pokretu, da bi danas politički bio sušta suprotnost.
Fidesz je danas stranka izrazite desnice, nešto o čemu se u doba tranzicije Mađarske nije moglo niti sanjati. U ljeto 1989. Orban je održao vatreni govor na Trgu junaka u Budimpešti povodom ekshumacije posmrtnih ostataka Imre Nagyja i drugih ljudi iz državnog vrha Mađarske, pobijenih tijekom Mađarske revolucije 1956. Nagy je kao premijer, zapravo, trebao preživjeti.
Do posljednjeg trenutka vojne intervencije sovjetske Crvene armije nije se dao slomiti, a kada je Budimpešta praktično cijela okupirana, u posljednji trenutak spas je potražio u tadašnjoj ambasadi Jugoslavije, i tamo ga je i našao. Iz ambasade ga nisu dali, unatoč riziku da time izbije napad SSSR-a na praktično teritorij Jugoslavije, nego tek nakon obećanja Sovjeta da će Nagy ostati živ, te je potom slavni mađarski premijer, koji je htio ići putem demokratskijeg socijalizma, sam izašao i predao se.
Dvije godine poslije Nagy je obješen. Orban je ne jednom otvoreno pričao da je odgojen u duhu poštivanja i divljenja komunizmu, ali da su mu se sve iluzije razbile tijekom služenja vojnog roka, odnosno uoči studiranja prava. Demokratski pokret u Mađarskoj prvenstveno je počivao na uspomeni tragične i junačke sudbine Nagyja i njegovih ljudi, pa je bilo normalno da se i Fidesz poziva upravo na to naslijeđe.
Uz velikodušnu školarinu Sorosa, izbjeglog mađarskog Židova, a sada Amerikanca, bilo je jasno da pred mladićem Viktorom Orbanom po svoj prilici stoji uspješna politička karijera u demokratiziranoj Mađarskoj. Do parlamentarnih izbora 1990. Orban se uspio vratiti s uspješnog školovanja na Oxfordu i ušao je u parlament kao zastupnik. Ubrzo je postao vođa Fidesza u parlamentu, a na proljeće 1993. postao je predsjednikom stranke. Da je netko malo bolje pazio, mogao se već tada pitati što se događa.
Fideszom je do tada upravljalo kolektivno vodstvo, a s Orbanom kao predsjednikom ta politička moć preusmjerila se u jednu funkciju, onu njegovu. Slijedili su izbori 1994., Fidesz je jedva preskočio izborni prag i tu je pala odluka, stranka je polako krenula od građanskog političkog karaktera, prema čisto desnom, nacionalističkom, konzervativnom.
Do 1995. Fidesz je postao desnica, iz stranke su ogorčeni odlazili svi oni njegovi kolege koji su sanjali o stranci u kojoj će mladi demokrati transformirati Mađarsku u pravu demokraciju, tolerantnu, pluralističku, s punim poštivanjem ljudskih prava. No, puni zaokret Orbana udesno barem njemu se potpuno isplatio. U koaliciji s manjim strankama osvojio je vlast već 1998. i sa samo 35 godina postao premijer.
Vrlo brzo napravio je pravu političku čistku u javnim i državnim institucijama, centralizirao je vlast u rukama premijera, odnosno sebe, smanjio je inflaciju, državni dug, deficit, potaknuo gospodarski rast... Samo, istodobno su zaredali korupcijski skandali iz njegove vlade s ljudima iz Lockheed Martina, EU mu nije baš žmirila na zadiranje u slobodu medija već tada, sve tako neke stvari.
Unatoč svemu, Viktor Orban i dalje je nezadrživo vodio Mađarsku prema EU i NATO, te je ne baš sasvim, ali dobrim dijelom i njegov uspjeh ulazak u EU 2003., iako, pitanje je bi li se to dogodilo baš tada da na izborima 2002. nije izgubio vlast, a osvojili je mađarski socijaldemokrati. Već 1999. Orban je pokazivao otvoreno imperijalistički i nacionalistički stav prema svom susjedstvu.
Od Slovenije, Slovačke, Češke, Rumunjske, Ukrajine i Hrvatske do BiH, Srbije i Crne Gore mnogima su se podigle obrve kada je njegov Fidesz donio zakon kojim je povezao s Mađarskom, čak i djelomično glasački, tri milijuna Mađara koji su zaostali iz raspada Austro-Ugarske Monarhije po svim tim zemljama.
Orbanov Fidesz govorio je tada o "negativnim efektima katastrofalnog Trianonskog ugovora iz 1920.", te je ne jedan fideszovac otvoreno jadikovao zbog međunarodnog ugovora kojim je Mađarska prestala biti "velika", te je izgubila dvije trećine svog teritorija. U te dvije trećine "izgubljenog" teritorija spadala je i Hrvatska, a mnogi od onih koji su tada u Fideszu plakali zbog gubitka "mađarskog Jadrana", kasnije su s tom retorikom nastavili u još desnijem Jobbiku.
Unatoč takvim stavovima, Viktor Orban ipak je bio jedan od izrazito rijetkih europskih državnika koji je bio prisutan na sprovodu Franje Tuđmana 13. prosinca 1999. Bilo je to još uvijek vrijeme u kojem mađarski premijer, nakon transformacije Mađarske u demokraciju, što su obavili socijaldemokrati prije njega, još nije i samog sebe transformirao u autokratskog desničarskog vladara istočnoeuropskog tipa. No, već tada, a da to nitko nije mogao niti naslutiti, ispisivala se budućnost.
