Orešković - bio je direktor tvrtke koja je u jednom danu izgubila 36 milijardi dolara

Siniša Varga, ministar zdravlja u Milanovićevoj vladi siguran je da nastupaju najveći lomovi njegovog sektora. Od kako je ime Tihomira Tima Oreškovića postalo prvo na listi za mandatara vlade HDZ-a i Mosta, Varga lovi svaku priliku da u medijima, uz laskanje Oreškovićevoj ekspertnosti, objavi vlastito opredjeljenje za šparnost: da su zdravstvene reforme već počele pod njegovom ministarskom upravom.

Uostalom, Orešković i Varga morali bi se poznavati. Kao vršnjaci (godinu dana razlike) proveli su dječačke dane u hrvatskoj zajednici u predgrađu Toronta.

Kao Milanovićev ministar Varga je tajio da je njegova majka 90-ih, kao povratnica iz iseljeništva, radila kao visokopozicionirana HDZ-ovska činovnica državnog aparata. Činjenica je bila nezgodna za ljevičarsku retoriku njegova stranačkog šefa.

Nešto se slično događa i s Oreškovićem: pošto je predstavljen kao sin gastarbajtera koji je Jugoslaviju napustio zbog neusporedivo bolje zarade u Kanadi, jedva zamjetno plasirana je vijest da je njegov otac Dane, u epohi Franje Tuđmana, postao hrvatski nacionalist, odnosno šef HDZ-ova odbora za Hamilton.

Dvije biografije imaju još neke dodirne točke: obojica su po formalnoj naobrazbi predestinirani za zdravstvenu skrb – jedan farmaceut, drugi stomatolog – vrhunac svojih karijera našli su u menadžmentu, točnije trgovačkom, merkantilnom ili, najmodernije rečeno, marketinškom menadžmentu.

Tako se Kanada transformira u inkubator hrvatskih političara koji nastoje eliminirati nacionalne kriterije bolesti i zdravlja. Ne računajući neveliku skupinu gojka Šuška, nevolja je da tamošnja dijaspora prije 1991. godin nije bila osobito antikomunistička i antijugoslavenska.

Zato je zanimljiva prva izjava Tihomira Oreškovića nakon konstituiranja Sabora. Iz svojeg života, prebogatog direktorskim ulogama, naglasio je ekonomsku pobjedu u Portoriku, zemlji koja je po turizmu, broju stanovnika i zaduženosti usporediva s Hrvatskom.

U službenoj biografiji novog hrvatskog premijera piše da je u Portoriku živio i radio od srpnja 1999. do rujna 2003. kao financijski direktor američke korporacije Eli Lilly, obavljajući «težak proces restrukturiranja zbog gubitka patenta na Prozac».

No, isti biografski tekst kaže također da je od završetka farmacije u Hamiltonu 1992. godine, karijeru gradio u istoj korporaciji. Enormno je zarađivala na liječničkim dijagnozama psihičkih poremećaja. U farmakološkom asortimanu Eli Lilly glasoviti Prozac donosio je čak 35 posto profita.

No 2001. su američki sudovi, neočekivano, dali za pravo Barru, proizvođaču tzv. generika, sastavom istih kao original, ali značajno jeftinijih. U jednom danu je Eli Lilly izgubio 36 milijardi dolara, a to je događaj koji je Oreškovića zatekao u Portoriku, gdje se Prozac i proizvodio.

Očekujući da patent istekne tek dvije godine kasnije, svi kapaciteti bili su usmjereni na razvoj Zyprexoma za šizofreniju, kristalno jasno upozoravajući na ulogu latino-američke zemlje koja je SAD-u služila za testiranje vojnih arsenala, dakako, uključujući i kemijsko oružje.

Štoviše, vlada Portorika proizvodn je investitore oslobodila poreza. Ništa nije pomoglo, pokazat će budućnost. U lipnju 2015. Portoriko je zaprijetio bankrotom, a to je izazvalo pomutnju njegovih američkih kreditora.

Tomislav Miletic (PIXSELL)

Orešković je promijenio poslodavca kad je Eli Lilly zapela u niz afera. U paničnom nastojanju da profitabilnošću nadomjesti izgubljeni proizvod, zataškane su nuspojave novog medikamenta. Budući da je izazivao negativne nuspojave, korporacija će priznati da je njezin marketing svjesno varao kpce.

Skandali koji s navalili na međunarodnu kompaniju zaokrenuli su u smjeru političke korupcije: dok su zdravstvene ustanove propisivale recepte za njezine pilule, neko vrijeme u korporacijskom menadžmenu (daleko iznad Oreškovića) sjedio je George W. Bush, zauzvrat dobivši više od 700.000 dolara za svoju predsjedničku kampanju.

Bio je to ključni trenutak za Hrvatsku u 90-ima. Njezini tadašnji tajkuni, izdanci privatizacije, u slijepom divljenju slušali su savjete Zdenke Gast i Williama Montgomeryja, neslužbene i službene emisare Georga Busha, za njegova prvog predsjedničkog mandata u vrijeme ratnog raspada Jugoslavije.

Nije izostao ekonomski učinak: uz blagoslov Franje Tuđmana, Enron je postao dobavljač struje za HEP. Ugovor je raskinut 2001., tijekom SDP-ove vlade Ivice Račana, uz velika protivljenja najvatrenijih «tuđmanovaca» unutar HDZ-a.

Godinu poslije, u SAD-u je izbio skandal, na jednoj strani zbog Enronovih falsificiranih bilanci, pa pljačke mirovinskih i zdravstvenih fondova, a na drugoj – zbog učestalog sponzoriranja Bushova političkog uzleta.

I tako je na vrijeme utihnuo gnjev ekonomskih eksperata među domaćim «tuđmanovcima». To je, eto, vrijeme Orešković proveo u Portoriku, nastojeći spasiti farmakološku produkciju Eli Lilly potpuno ovisnu o političkim kombinacijama Bushove administracije u kojima su značajnu ulogu igrale osiguravateljske kuće.

Jer njezina zarada nije ovisila o potražnji pacijenata, nego o skrušenoj vjeri bolesnika u liječnika koji postavlja dijagnozu i potpisuj recepte. Bilo kako bilo, Orešković se uspješno evakuirao iz Portorika našavši novo menadžersko mjesto u Tevi, koja je u međuvremenu kupila Barr, u paketu s Plivom.

Nakon pobjednika u pravosudno-političkom ratu oko patentskih prava, preostalo je samo osvajanje stručnih mozgova rasutih po HZZO-u, bolnicama, ambulantama, veledrogerijama...

S privatnim liječničkim praksama uvijek je išlo najlakše. Nema razloga ne vjerovati predvodniku Mosta Boži Petrovu da, za razliku od većine svojih kolega, doktora medicine Tihomira Tima Oreškovića nije sreo prije ortakluka, koalicije ili suradnje s HDZ-om.

Ali je kao psihijatar u Mostaru, dijagnozama i lijekovima, nesumnjivo pridonio njegovoj reputaciji svjetski uspješnog menadžera.

Lijepi je to primjer fatalnog okupljanja jedne struke, naoko pukim slučajem i u najboljoj namjeri. Administrativni ustroj hrvatskog teritorija, pravosuđe, represivni aparat... – druga je već priča.