Andrej i Maksim Tupkalenko jedina su djeca koja žive u ukrajinskom selu Kalinovo u Harkovskoj oblasti, 15 kilometara od granice s Rusijom. U ožujku 2025. tamo je živjelo šestero djece, ali su ubrzo otišli - a u travnju su ostala samo braća Andrej i Maksim. Fotoreporterka Reutersa Voleta Santos Moura posjetila je njihovo selo i zabilježila teške trenutke odrastanja ukrajinske djece. Otac im je poginuo.
Andrej, stariji brat, ima osam, a Maksim šest godina. Nemaju se s kim igrati na igralištima - umjesto toga, njih dvojica trče po napuštenim rovovima, proučavaju izgorjela oklopna vozila i igraju ratne igre. Također su postavili improvizirane kontrolne točke kako bi u šali provjeravali svoje suseljane.
Obitelj Tupkalenko ne napušta Kalinovo, uglavnom zato što Andrej i Maksim to ne žele. Kada se borbe u blizini sela pojačaju, njihova majka, Varvara Tupkalenko, odvodi braću u stan u Harkovu. No, grad često noću napadaju dronovi, a dječaci se boje. „Stalno plaču i traže da se vrate u selo“, kaže Varvara.
Dodaje da u Kalinovu Andrej i Maksim mogu gotovo slobodno hodati i voziti bicikle. Vole kupovati čips u gotovo praznoj seoskoj trgovini, a također pomažu djedu u obnovi kuće.
Ali ni selo nije sigurno. Nekoliko sati prije Reutersovog drugog putovanja u Kalinovo, bomba je pala na rub sela. Dio žbuke sa stropa Tupkalenkove kuće otpao je. Nekoliko sati kasnije, područje je pogođeno još jednim udarom.
Otac braće, Jurij Tupkalenko, poginuo je na fronti 2023. Imao je 28 godina. Njihova majka, Varvara, kaže da su Andriy i Maksim bili traumatizirani ratom. Prema međunarodnoj organizaciji Save the Children, više od milijun ukrajinske djece je u riziku od razvoja PTSP-a.
Više od 13 tisuća djece ostalo je bez roditeljske skrbi zbog rata u Ukrajini uključujući i zato što su im roditelji bili zarobljeni ili na okupiranom teritoriju, a gotovo 1800 ih je postalo siročad, pisao je Express u svibnju ove godine. Gotovo sedam milijuna ljudi napustilo je Ukrajinu - uglavnom žene i djeca - a gotovo četiri milijuna se preselilo unutar zemlje. Štoviše, njihovi novi domovi često se pokažu puno lošijim od prethodnih. Prema UNICEF-u, 1,7 milijuna djece u Ukrajini trenutno nema pristup čistoj vodi. Gubitak doma i poznatog okruženja također je veliki gubitak za djecu i udarac njihovom mentalnom zdravlju, pisao je Express.
Glasnogovornik UNICEF-a James Elder izjavio je da su samo u prve dvije godine rata djeca u prvim crtama bojišnice u Ukrajini provela između tri i pet tisuća sati, odnosno četiri do sedam mjeseci, u podrumima i skloništima. Stalna prijetnja njihovim životima dovodi do razvoja složenog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), koji je često teže liječiti od običnog PTSP-a, koji je potaknut jednim događajem, a ne nizom događaja.
Ukupno je od 24. veljače gotovo 700 djece umrlo kao posljedica ruske agresije u Ukrajini i još oko 1800 ljudi je ozlijeđeno . Šteta po mentalno zdravlje je puno veća. I nije riječ samo o okrutnosti kojoj su djeca svjedočila: suprotno stereotipima o „fleksibilnoj psihi“, takva iskustva mogu dovesti do bolesti i mentalnih poremećaja.
- Ako je dijete sjedilo u skloništu pod bombama, sjećanje na te događaje može proganjati čovjeka do kraja života. Nemoguće je naći univerzalnu definiciji, svako dijete drukčioje reagira suočeno s ratnim strahotama. Za neke su to strahovi, depresija, deprivacija to jest unutarnja izolacija od svega, neprijateljstvo. Ponekad djeca ne žele komunicirati i povlače se u sebe. Ili nastupi stupor ako je dijete vidjelo neki šokantan događaj – vrlo ga je teško izvesti iz tog stanja. Drugi postaju agresivni. Uostalom, što je agresija? Skriveni strah. Neka djeca mogu izgubiti govor, druga mogu imati bijesne napade, napade panike i izljeve bijesa - rekla je Elina Bitjuk, psihologinja u zakladi Children New Generation:
- Psiha svake osobe reagira drugačije, i dobro je ako osoba ima unutarnje rezerve i dobru okolinu, zahvaljujući kojoj se može nositi sa svime time. Djeca koja su, usput rečeno, izgubila svoje domove dobro se snalaze u skloništima; Ovdje imaju međuljudsku komunikaciju, a to djeci puno znači: igraju se i prelaze [s problema na igru]. I ima djece koja se bude noću jer su vidjela neki strašan događaj i to im se urezalo u pamćenje. Tad se dijete budi u strahu jer ima opsesivna sjećanja, poput odraslih ratnih veterana. I ta opsesivna sjećanja samo dolaze jedno za drugim, nemoguće ih je potisnuti snagom volje.
