"Otajstvo vjere" nije obična knjiga, ako se uopće ijedna knjiga može nazvati običnim. To nije ni zbirka eseja ni klasičan intervju. Riječ je, kako sam Fosse kaže, o hibridnoj knjizi - jednoj tihoj simfoniji napisanog i izgovorenog, razlomljenoj između epistolarne prepiske i razgovora licem u lice, između filozofije koja promišlja i šutnje koja govori. Ova knjiga više od svega sliči šetnji dvoje ljudi koji su stali - ne pred misterij, nego usred njega.
U njezinu središtu nalazi se dijalog između norveškog nobelovca Jona Fossea i teologa Eskila Skjeldala, ali već nakon nekoliko stranica jasno je da razgovor nije simetričan. Skjeldal, samoprozvani "sumnjajući katolik", vodi razgovor s diskretnom mudrošću i znalačkom pažnjom, ali prostor u potpunosti prepušta Fosseu. A Fosse ne nastoji uvjeriti, nego podijeliti. Njegov govor o vjeri - ako se to uopće može nazvati govorom - djeluje kao povjeravanje između duboke nelagode pred riječima i goruće potrebe da o neizrecivom ipak nešto kaže. Fosse se ne oslanja na dogmu, nego na treperavu autentičnost. On govori o iskustvu tišine koje je prethodilo svakom znanju o Bogu i o jeziku koji prestaje tamo gdje vjera započinje. Njegov pristup vjeri nije konstrukcija, nego osjećaj, nije sustav, nego prostor.
"Pišem prozu kao zvon tišine", kaže - i to je najtočnija autodefinicija jednog mistika s olovkom.
U tom jeziku, često rezigniranom, ali uvijek budnom, probija se duboka kritika religijskog formalizma. On piše: "Vremenom sam doživio više iskrenosti, istinskog života i brige s drugovima u piću nego u kršćanskim krugovima. Bili smo mnogo bliže istini, na neki način bliži kršćanstvu. Čovjek iz Nazareta nije bio fin, nije se družio s kršćanima svoga vremena. Isus je bio buntovnik, bez milosti za površnost i pompu, za apostole je odabrao grešnike i poreznike".
U toj rečenici zgusnuta je cijela napetost koja prožima knjigu: između svetog i svakodnevnog, tišine i govora, apstrakcije i tijela. U Fosseu istovremeno pulsiraju dvije jake tendencije: s jedne strane žudnja da se iz sebe iziđe, da se izgubi u jeziku, u piću, u molitvi, te s druge potreba za milošću, za smirenjem, za prostorom koji neće zahtijevati objašnjenja. Tu su, neprestano u borbi, "prorok" koji svjedoči i "mistik" koji šuti, a sve to u istom čovjeku koji sjedi u tišini i piše.
Oduševljava dubina Fosseovih ispovijesti - ne u dramatičnosti, nego u transparentnosti. Kad piše: "Gdje očaj doseže svoj kraj, ondje je Bog", on ne citira mudrost, nego prenosi unutarnji krajolik. A upravo je nedostatak toga krajolika u norveškoj Državnoj crkvi razlog što ju je kao mladić napustio. Kasnije ga je, gotovo nečujno, privukao katolicizam - ne kao logički sustav, nego kao otvoreni prostor za ono neshvatljivo i neizrecivo.
Knjiga je čudesno nabijena. Stilom je gotovo antiretorična. I ovdje treba pohvaliti vrsnost prevoditeljice. Fosse izbjegava visoke tonove, ali svaka rečenica nosi težinu promišljanja koje se ne mjeri znanjem, već osobnim iskustvom. Fraza "djeca su misa sama po sebi" ne želi biti domišljata - ona, zapravo, savršeno sažima njegovu poetsko-religioznu viziju svijeta.
Bog, kaže Fosse, ne nastanjuje sustave, već tišinu, ne argumente, već otvorenost. Filozofski autoriteti poput Heideggera i Wittgensteina ne služe mu kao ukrasi, nego kao pratitelji - nijemi prijatelji u pokušaju da se nešto, makar privremeno, uhvati u riječi. A knjiga, kao i dobra liturgija, ni ne pokušava sve reći. Ona ostavlja prostor za dah.
U rukama onoga tko zna slušati, Otajstvo vjere ne otvara odgovore, već pukotine u jeziku kroz koje ulazi svjetlost. U vremenu kad religija često postaje ideologija, a književnost površna gesta, ova knjiga djeluje kao osobni sakrament - nevidljiva misa između dvaju bića. Ne treba biti teolog da bi se u Fosseovim rečenicama prepoznalo ono što književnost, u svojim najboljim trenucima, zna biti: šutnja koja govori. Ne treba biti ni vjernik da bi se osjetilo da ova knjiga nije napisana kako bi nešto objasnila, nego kako bi nas zaustavila. I možda nam u tom zaustavljanju pokazala ono što bismo inače - u hodu - previdjeli.
