Južni španjolski gradić Carcaixent upitao je Hrvatsku je li zainteresirana za premještanje grobnice ustaškog generala Vjekoslava Luburića, pokopanog na groblju u Carcaixentu prije gotovo 50 godina. Iz Zagreba, međutim, još nije stigao odgovor.
“Želimo vas obavijestiti da se u ovoj gradskoj vijećnici smatra poželjnim pokrenuti radnje usmjerene na micanje, ili barem premještanje, ostataka Vjekoslava Luburića na drugo mjesto, gdje njegovi ostaci ne bi imali privilegiju i čast kao na sadašnjemu mjestu”, navedeno je u pismu na dvije stranice poslanom hrvatskom veleposlanstvu u Madridu.
“Razmišljali smo o mogućnosti da bi vaša zemlja, Republika Hrvatska, mogla biti zainteresirana za poduzimanje radnji vezanih za ostatke Vjekoslava Luburića kako bi oni bili premješteni”, dodaje se u pismu poslanom 29. studenog.
Vjekoslav Maks Luburić bio je general vojske Nezavisne Državne Hrvatske od 1941. do 1945. te osnivač logora Jasenovac. Pripisuju mu se mučenja i ubijanja zatvorenika. Živio je u Carcaixentu u vrijeme Francova režima kao politički emigrant, pod drugim imenom, a ubijen je u svojoj kući, u kojoj je imao tiskaru u kojoj je izdavao časopis usmjeren na rušenje Jugoslavije i borbu za hrvatsku samostalnost. To se ubojstvo pripisuje Iliji Staniću, agentu jugoslavenske tajne službe Udbe.
U Carcaixentu, gradu s 20.400 stanovnika u pokrajini Valenciji, na vlasti je regionalna lijeva stranka Compromis, čiji je član gradonačelnik Francesc Salom jedan od inicijatora ideje o premještanju.
Prije godinu dana uspostavili su ured koji se bavi pitanjima Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939. godine te poslijeratnog Francova režima do 1975. godine. Za odgovornu osobu imenovan je Carles Albert Badenes, koji je potpisao i poslao pismo u veleposlanstvo.
Na prvoj stranici pisma, nakon uvoda u kojem spominje “posmrtne ostatke osobe podrijetlom iz Hrvatske”, napisao je riječ “činjenice” (špa. hechos), pa naveo četiri točke zbog kojih žele premjestiti grobnicu i u kojima navode Luburićeve veze s Hrvatskom. Spominje kako je Luburić bio “istaknuti član pokreta ustaša” i “direktor koncentracijskog kampa Jasenovac”, da je “nakon rata i pobjede partizana pobjegao u Španjolsku”, gdje je uspostavio organizaciju Hrvatski nacionalni otpor, pa se iz Carcaixenta, pod lažnim identitetom koji mu je omogućio Francov režim, “bavio slanjem propagande s fašističkim obilježjem”.
Veleposlanstvo je to pismo proslijedilo iz Madrida u sjedište Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagreb. Iz ministarstva nisu odgovorili na njega, a do objave ovog teksta ni na novinarski upit.
Vlast u Carcaixentu pokrenula je inicijativu o premještanju grobnice u lipnju, kad su na vlast u Španjolskoj došli socijalisti, najavivši premještanje posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca iz javnog mauzoleja pored Madrida. Španjolski zakon o povijesnom sjećanju, koji se odnosi na Španjolski građanski rat i režim nakon njega, nadopunjen je u rujnu s ciljem premještanja Francovih ostataka. U nadopuni zakona nema, međutim, članka koji bi se odnosio na druge osobe pokopane u Španjolskoj koje nisu sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu ili režimu nakon njega.
U Madridu se, pak, nalazi grobnica predsjednika NDH-a Ante Pavelića, koji je umro 1959. godine. Ondje nema inicijative za premještanjem njegova groba, premda je u glavnom gradu ljevica na vlasti od 2015. godine. Španjolska je pod vlašću generala Franca priznala NDH, a nakon 2. svjetskog rata pružila utočište Paveliću i Luburiću. Njihove privatne grobnice ne nalaze se u mauzolejima, nego uz stazu na gradskim grobljima te ih nije teško pronaći. Uz stazu se nalaze i deseci drugih grobova lokalnih stanovnika.
Vlast u Carcaixentu čekala je donošenje nadopune zakona prije poduzimanja daljnjih koraka. Nakon što u njemu nije osvanuo pravni temelj vezan za Luburića, obratila se veleposlanstvu s nadom da bi netko u Hrvatskoj mogao biti zainteresiran za premještanje grobnice.
“Molimo vas da se, u slučaju da ste zainteresirani za ovo pitanje, javite ovoj gradskoj vijećnici kako bismo što prije riješili stvar”, stoji u pismu iz Carcaixenta. Osim slanja pisma hrvatskom veleposlanstvu, poslala je i drugo pismo u grad Valenciju, komisiji regionalne vlade, zaduženoj za pitanje Španjolskog građanskog rata i poraća. Tijelo sastavljeno od eksperata iz raznih područja trebalo bi dati pravno mišljenje o mogućnostima premještanja grobnice. Ono je primilo pismo, no još se nije očitovalo i zakazalo sastanak.
Vlast Carcaixenta se prethodno odlučila obratiti Luburićevim nasljednicima smatrajući kako bi najbolje i najjednostavnije rješenje bio dogovor s njima.
Namjerava im ponuditi dogovorno premještanje te je spremna sudjelovati i u troškovima ekshumacije te prijevoza. Badenes kaže da im je prihvatljivo i da grobnica ostane na istom groblju u Carcaixentu, ali na nekom manje vidljivom mjestu. “Ne želimo pritom polemike niti ikome želimo nanositi bol. Ovo bismo htjeli provesti u miru, bez puno buke”, napominje Badenes.
Ljetos, nakon što se u medijima pojavila vijest o incijativi, došao je u gradsku vijećnicu jedan od Luburićevih sinova, Vjekoslav Hernáiz Luburić, koji živi u mjestu udaljenom desetak kilometara. On je u kolovozu zatražio dokumentaciju o vlasništvu nad grobnicom i pravnim nasljednicima.
Pri tome se, kaže Badenes, suprotstavio njezinu premještanju. Nedavno su mu poslali e-mail, na koji još nije odgovorio.
Luburić je pokopan u zemlju tamošnjega groblja 1969. godine, a njegov zet Dinko Šakić, nekadašnji ustaški satnik i zapovjednik Jasenovca, kupio je grobnicu 1976. Ona se od tada nalazi uz put koji vodi od ulaza na groblje. Uz put se nalaze i drugi grobovi lokalnih stanovnika. No u pismu poslanom veleposlanstvu gradska vlast piše kako je “panteon smješten na istaknutome mjestu na gradskom groblju. Konkretno, na ulazu”.
Šakić je uhićen u Argentini 1998. te je u Zagrebu osuđen na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina za naređivanje smaknuća, mučenja i nehumanog postupanja prema zatvorenicima i civilima. Tvrdio je da je nevin i da je suđenje namješteno. Umro je u zatvorskoj bolnici 2008. godine.
Pravni nasljednici Luburićeve grobnice mogla bi biti Šakićeva djeca ili obitelj do kojih u Carcaixentu nisu uspjeli doći. Nadaju se da će se netko od njih javiti. Ne javi li se, obratit će se opet Luburićevu sinu, ali će probati doći i do njegova drugog sina i dvije kćeri.
Mjesto na tamošnjem groblju kupljeno je na rok od 50 godina, dakle do 2026. godine, kad ga nasljednici mogu produljiti za dodatnih 49 godina.
Nastavak na sljedećoj stranici...
