Šok i nevjerica nije samo naslov novog albuma Zabranjenog pušenja, nego i stanje u koje je zapala hrvatska desnica nakon što je Kolinda Grabar Kitarović zbrojila dva i dva pa shvatila da nikako ne može dobiti pet. Smjenom savjetnika Mate Radeljića predsjednica je započela mirnu kampanju za svoj drugi petogodišnji mandat.
Između zadovoljavanja želja onih koji su, ali stvarno, očekivali da će ih ona zastupati dok oni s njom upravljaju kao s likom iz videoigara, te potpore Andreja Plenkovića i, samim time, HDZ-ove terenske mreže, Grabar Kitarović je rekla odlučno može prilici da opet malo prati sportska natjecanja i grli koga uhvati u krugu borilišta, šeta Kiku, održava vitku liniju i ne ulazi u konflikt s američkim zastupnicima u ovom dijelu svijeta.
Istodobno se premijer Plenković riješio još jednog, suštinski, unutarstranačkog problema: Barbie s Pantovčaka bila mu je posljednji protivnik, točnije protivnica, oko koje bi se okupili i HDZ-ovi pučisti i ostatak desnog sektora kojem se jako svidjelo imati društvenu važnost. Bila je, ali - što bi rekao jedan stari birtijaški klasik o plavoj ženi i toploj zimi - više nije. I sad, ranjeni i ljuti, svi oni ostaci kratkog i štetnog perioda Tomislava Karamarka najavljuju osvetu.
Prvo su preko svojega glasnogovorničkog ureda, televizijske emisije “Bujica”, a zatim i mreže portala uređivanih na onoj strani ruba pameti, objavili da na njihove glasove Kolinda Grabar Kitarović više ne računa, te odmah i najavili kako će imati svojeg kandidata ili, prije, kandidatkinju na predstojećim predsjedničkim izborima.
Problem, naravno, iz njihova kuta gledanja je što su em kadrovski deficitarni, em su ambiciozni među njima mahom potkapacitirani, dok u HDZ-u više nema nikoga tko je spreman na to da ga Plenković politički likvidira. Svaki bi zadrti hrvatski desničar dao barem bubreg da Milijan Brkić, kao Rocky Balboa, uskrsne na konopcima na koje je bačen serijom preciznih udaraca, otrese glavom, duboko udahne, istupi iz stranke i najavi pohod na Pantovčak.
I oni što ga sanjaju, kao i sanjani, dakle Brkić, znaju da je java surova i da bivši specijalac nije nokautiran samo zato što suparnik ne želi zadati završni udarac. Nekadašnji predsjednički megafoni kao budućeg hrvatskog predsjednika prizivaju Zlatka Hasanbegovića. Realno, na toj strani političkog spektra ozbiljnijeg kandidata i nema: obrazovan je, samouvjeren, ideološki jasno profiliran, nekompromitiran aferama s obavještajnim polusvijetom ili naglim rastom bogatstva.
Samo što je, ipak, Hasanbegović netko tko će zbog prezimena morati polagati ispit više iz lojalnosti, i to iz predmeta Herceg-Bosna. Njegov odgovor prema kojem je sukob Hrvata i Bošnjaka bio bratoubilački rat i tragična epizoda bosanskohercegovačke klaonice, ne može zadovoljiti ni Željka Glasnovića, a kamoli sve one glasače kojima je Dario Kordić narodni heroj.
Hrvoje Zekanović iz Hrasta nedavno je u saboru demonstrirao raskošno razumijevanje politike i još veće poznavanje njezine realnosti pa je iznio epohalan prijedlog za rješenje krize u BiH: stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta, što je izgledno točno koliko i priključenje njegove matične županije, Šibensko-kninske, Nikaragvi. On, naravno, misli da bi bio sjajan predsjednik, ali je također mislio da bi bio i sjajan gradonačelnik Šibenika.
Na svim izborima na kojima je sudjelovao Zekanović nije doživio poraz samo kad je bio na listi HDZ-a. Jednako kao prije, dakle očajno, proći će i na onim proljetnim za Europski parlament, gdje se, izgleda, vidi prije nego na Pantovčaku. Za europske se izbore spremaju i u Mostu, najavljujući, kao da im je Zlatko Dalić predsjednik, najjaču ekipu: to, valjda, znači da će svi koji su zbilja u toj stranci biti i na izbornoj listi, dok će oni što ne odu u Bruxelles (p)ostati spremni za predsjednički ured.
Nikola Grmoja i Božo Petrov imaju nevjerojatan dar da donose pogrešne odluke u za njih isto takvo vrijeme, što im je, možda, pomoglo da nauče kako za pobjede u politici nije dovoljna dobra volja praćena guslarskim glasanjem Mire Bulja. Drukčije rečeno, jedini način da opet ne dožive poraz je da ništa i ne pokušaju. Ne treba sumnjati da bi Željko Glasnović rado prihvatio ponudu da se kandidira za predsjednika Hrvatske.
On sigurno ima i spremljen program: lustracija, odvajanje od Jugoslavije još jednom, zlu ne trebalo, zatvaranje svih medija i seljenje Titove rodne kuće iz Kumrovca u Kragujevac. Kad se pogledaju potencijalni kandidati desnice za predsjedničke izbore, kad se zbroje sve njihove mane, zamisle moguće kampanje i svemu dodaju već iskazane ambicije, te oduzmu dosadašnji učinci, čini se kako im je za kontraofenzivu ostala samo još jedna fatalna plavuša hrvatske politike - Bruna Esih osobno.
Ona, naime, ima skoro sve Hasanbegovićeve vrline i nema onoga što bi njezini birači smatrali manom. Za razliku od Petrova i Grmoje koji su, malo manje nego Zekanović, prekidom veze s Plenkovićem pali nekoj stvari za uši, Neovisni za Hrvatsku još proizvode podosta buke.
Esih, za razliku od Glasnovića, ne koristi saborsku govornicu za live izvođenje serije moždanih udara, na vrijeme se posvađala s premijerom, a to što ju je on u Sabor uveo na zahtjev Kolinde Grabar Kitarović lako može iskoristiti za predstavljanje sebe kao prave Barbie s Pantovčaka, one koja se, za razliku od lažne, ne boji gubitka potpore Kena s Markova trga.
Radikalna desnica, sve u svemu, i nema baš nekakav izbor za pohod na Pantovčak, ali nema ni razloga da se trudi. Koga god da kandidiraju, pokazat će im da su još bez HDZ-a kao, recimo, Ivić Pašalić bez Franje Tuđmana - oštra nula ili, u prijevodu, baš ništa.
