Stjepan Spajić - Rođo (7. travnja 1952. - 21. kolovoza 2004.) umro je prije 22 godine. Karizmatičan kakav je i bio, postao je jedna od najvećih ikona HNL-a u povijesti, čovjek kojega su svi obožavali, a on je obožavao Hrvatsku i nogomet. Spojio je tu ljubav u jednu kada je 1994. došao na čelo Hrvatskog dragovoljca, kluba u kojemu je provodio sve svoje dane.
- Meni se žuri, rođo - njegova je poznata izjava i, može se reći, geslo uz koje je Dragovoljac užurbano pod Rođinom upravljačkom palicom rastao iz dana u dan prema najvećim uspjesima u povijesti kluba. Igrao je sigetski klub tada i u Europi, a među igračima je bio i Robert Prosinečki, još jedna legenda hrvatskog nogometa, i to - za grah. Na klupu je Rođo bez problema doveo Baku Sliškovića da "crne" vodi protiv najvećih europskih klubova.
Upravo je u prostorijama Dragovoljca njegovo srce prestalo kucati u 52. godini života 21. kolovoza 2003. godine. Nestale su sve izjave, kritike i opisi o njegovim i tuđim igračima, otišao je najdraži brk hrvatskog nogometa. Njemu u čast, stadion sadašnjeg drugoligaša, Hrvatskog Dragovoljca, nosi upravo ime Stjepan Spajić.
Stjepan Spajić rođen je 7. travnja 1952. u Divoševcima, malom slavonskom selu, no njegov životni put bio je predodređen za Zagreb, u koji stiže 1974. godine. Prije nego što će postati nacionalno poznato lice, Spajić je gradio uspješan poduzetnički put kao vlasnik lanca mesnica "Rođo". Njegov karakter, neposrednost i poslovna spretnost ubrzo su ga povezali s ključnim ljudima tadašnje političke scene u nastajanju. Postao je blizak prijatelj Franje Tuđmana, s kojim je 1989. bio među osnivačima Hrvatske demokratske zajednice. Kada je počeo Domovinski rat, Spajić se aktivno uključio i kasnije nastavio raditi u Hrvatskoj vojsci. Za svoje zasluge odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog, a vojnu karijeru završio je 1998. godine, kada je umirovljen s činom brigadira. Taj spoj poduzetnika, prvoborca HDZ-a i ratnog časnika stvorio je temelj za njegovu kasniju personu "čovjeka iz naroda" s neupitnim domoljubnim pedigreom.
Ipak, prava pozornica na kojoj će Spajić postati Rođo bio je nogomet. Godine 1994. preuzeo je klub iz Novog Zagreba, tada poznat kao NK Novi Zagreb, i preimenovao ga u Hrvatski dragovoljac. Pod njegovim vodstvom, klub iz Sigeta nije bio samo sportska ekipa, već projekt s jasnom ideološkom porukom. Postao je simbol domoljublja, tvrđava hrvatstva u kojoj, kako je Rođo volio isticati, igraju samo Hrvati. U toj strastvenoj i pomalo bizarnoj klupskoj atmosferi, Dragovoljac je ostvario i svoje najveće uspjehe. U sezoni 1996./97. završili su na trećem mjestu Prve HNL, odmah iza Croatije i Hajduka, te su čak igrali i u europskim natjecanjima.
Spajić je nacionalnu slavu zapravo stekao svojim izjavama. U vrijeme kada je Hrvatska još tražila svoj identitet, Rođo je postao pučki tribun koji je, kako su mu mediji tepali, "naglas govorio ono što se drugi ne usuđuju". A ono što je govorio bilo je, iz današnje perspektive, čist i nepatvoren šovinizam, rasizam i homofobija, upakiran u formu navodno simpatičnih narodskih pošalica. Svoju filozofiju kluba sažeo je u intervjuu za Globus, izjavom koja je postala njegov zaštitni znak i koja ga je lansirala u orbitu nacionalne "legende".
- Mi ćemo uvijek biti etnički čisti klub! Dok sam ja predsjednik, kod mene Srbi neće igrati!
Ta je rečenica postala mantra koju je ponavljao u bezbrojnim varijacijama. Mediji su hrlili k njemu, a on nikada nije razočarao. Grozdovi mikrofona čekali su njegovu sljedeću "doskočicu", a nacija se valjala od smijeha.
- U mom klubu neće igrati ni Srbi ni pederi, a crnci mogu jedino ako su katolici!
- Kod mene će prije igrati crnac ili neki katolik Poljak, nego Srbin! - pojašnjavao je svoju viziju, dok su se voditelji poput Petra Vlahova pred kamerama doslovno gušili od smijeha.
Apsolutni vrhunac Spajićeve slave dogodio se 1997. godine, tijekom utakmice Partizan - Croatia u Beogradu. U napetoj poslijeratnoj atmosferi, Rođo je bio jedan od rijetkih koji se usudio vlastitim automobilom, BMW-om zagrebačkih registarskih oznaka ZG 500 UU, uputiti u glavni grad Srbije. Njegov dolazak bio je medijski spektakl. Kamere HTV-a uhvatile su ga na tribinama stadiona JNA kako, usred Beograda, diže desnicu u nacistički pozdrav i salutira "Sieg heil!". Reporter Drago Ćosić ga je u prijenosu uživo predstavio kao "junaka koji je uspio doći danas u Beograd svojim automobilom". Sutradan, kada su ga novinari pitali kako se osjećao dok je cijeli stadion skandirao "Ustaše, Ustaše!", ispalio je odgovor koji je ušao u anale:
- Odlično, cijeli stadion je navijao za nas!
O svemu je Rođo pričao otvoreno pa i o tome da je sucu Ivanu Katuši Rođo naivno "platio 10.000 maraka za pošteno suđenje", a njegov Dragovoljac je ipak ispao iz lige.
- Navijam za Hrvatski Dragovoljac, a prvu ligu ne poštujem jer smo izbačeni. To je prva ljiga, a ne prva liga! - izjavio je tada.
Zajedno sa svojim prijateljem i poslovnim partnerom Ljubom Ćesićem Rojsom, tadašnjim saborskim zastupnikom i pomoćnikom ministra obrane, bio je optužen za pronevjeru višemilijunskog iznosa iz Ministarstva obrane kako bi se pokrili dugovi Hrvatskog dragovoljca. Opskrbljivali su Hrvatsku vojsku, a njihovi poslovni aranžmani bili su predmetom istraga.
