Konferencija za novinare premijera Tihomira Oreškovića, na kojoj je objavio sklapanje ugovora o koncesijama na istraživanje ugljikovodika u Slavoniji, više je nalikovala na susret kanadsko-hrvatskog prijateljstva.
“Pozdravljam naše drage investitore iz Kanade i iz naše Ine”, rekao je na poslovično polomljenom hrvatskom jeziku premijer, do jučer naturalizirani Kanađanin, koji već tjednima preživljava u političkom limbu. I nastavio: “Ovim smo osigurali pola milijarde kuna novih ulaganja”.
Osjetljivija hrvatska duša mogla je steći dojam da je netko gadno zafrkava. Već time što je i djetetu jasno da u fazi istraživanja nema govora da bi neka tvrtka kupovala domaću opremu, nego bi donosila svoju, pa je i priča o investicijama dozlaboga šuplja.
Ali i zbog sveopće kanadske veze koja na sve strane bode oči. Koncesije su dobile tvrtke Vermilion Energy i Oando PLC. Vermilion je multinacionalna kompanija koja već 22 godine ima sjedište u Calgaryju, glavnom gradu Alberte u Kanadi.
Jedno od najvećih oduševljenja svakim uspjehom Vermiliona u dobivanju koncesija u Hrvatskoj još 8. lipnja pokazao je kanadski Hrvat George Kovačić objavom na Linkedinu.
Čestitke i Hrvatskoj agenciji za ugljikovodike i Ministarstvu gospodarstva slao je još i prije godinu dana, kad su tek objavljene odluke o dodjeli koncesija.
Njegovo oduševljenje čovjek može razumjeti.
George Kovačić je godinama bio zastupnik Ine u Kanadi, dok je ova još bila doista hrvatska kompanija, kao i Crosca, da bi se u nekom trenutku u starom kraju svojih hrvatskih korijena pojavio u svojstvu konzultanta Spectruma, dapače tako ključne osobe po tu kompaniju koja je snimala podmorje hrvatskog Jadrana da je bio jedna od dvije osobe koja je potpisala nebrojeno puta osporavani i kontroverzni ugovor između Spectruma i Republike Hrvatske od 25. srpnja 2013.
Express je danas u posjedu i tog dokumenta, ali jako dugo nije bilo tako jednostavno doznati što su to dogovorili ministarstvo Ivana Vrdoljaka i Spectrum.
Ta tvrtka tada je dobila sva prava na seizmička snimanja i istraživanja nafte i u Jadranu i za kopneni dio Hrvatske, kao i sve snimke i podatke o vjerojatnosti pronalaženja nafte i plina na pojedinim mjestima, koje je Ina desetljećima prikupljala.
Konačno, dobila je i ekskluzivna prava na prodaju kompleta obrađenih podataka, a sve to bez javnog natječaja, što i danas ostavlja dojam rasprodaje nacionalnog suvereniteta.
Dokument do kojega je bilo začuđujuće teško doći, ali se i to iskopalo, zvao se Aneks broj 2 tog ugovora, sklopljen 30. kolovoza, oko mjesec dana nakon izvornog glavnog ugovora o poslu kojim je Spectrum postao gospodar hrvatskog podmorja.
George Kovačić bio je, dakle, supotpisnik na poslovima između Spectruma i Ministarstva gospodarstva, da bi, kako doznajemo iz upućenih krugova iz naftnog biznisa, do danas ostao vrlo blizak i Vermilionu, tvrtki koja je sad dobila koncesije.
Riječ je o nastavku naftnog biznisa na krajnje sporno dodjeljivanje Inine dokumentacije o desetljetnim istraživanjima nafte i plina u Hrvatskoj.
Da ne govorimo i o tome da je snimanje Jadrana proglašeno “znanstvenim istraživanjem”, a ne ekonomskim, čime je preskočen lavovski dio zakonom propisane procedure zaštite okoliša.
Cirkus se nastavlja time što je odluku o koncesijama ministarstvo donijelo još prije godinu dana te zakonskim rokom od tri mjeseca od te odluke unutar kojega su se ugovori morali potpisati.
"Apsolutno mi je sporno to što su svi rokovi da dodjelu tih koncesija već odavno prošli. Za dodjelu koncesija zato bi morala biti ponovljena kompletna procedura, od raspisivanja natječaja nadalje", komentirala nam je bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy.
U svom tom kolopletu poslova oko nafte Kanada iskače na sve strane.
Tako čak i nigerijska tvrtka Oando PLC, koja je dobila koncesiju na jedno polje u Slavoniji, zapravo ima tvrtku kćer u Kanadi, točnije u Calgaryju, glavnom gradu Alberte.
Sljedeća zanimljivost oko tvrtke Oando jest i njezina vlasnička struktura. Osim Adewalea Tinubua, bogatog Nigerijca čija riječ u Nigeriji itekako nešto znači, i u strukturama političke vlasti i u svijetu naftnog biznisa, i kojega je Forbes nedavno nazvao “kraljem afričke nafte”, suvlasnik tvrtke u jednakim omjerima je i Gabriele Volpi, praktično domaći čovjek, iako Talijan.
Volpiju, naftnome magnatu, vlasniku vaterpolo kluba Pro Recco te nogometnih klubova Rijeka i Spezija, prosječni građanin ne može a da se ne divi na čvrstim živcima jer, istodobno dok je njegova naftna tvrtka dovršavala toliko očekivani posao, policija i poreznici u Italiji posljednjih su mjesec, dva pleli oko njega mrežu zbog sumnje da je utajio porez.
Talijanski su mediji u jednom trenutku zabilježili akciju policije i vojske na aerodromu u Genovi kojom su mu blokirali, praktično zaplijenili, avion vrijedan 40 milijuna eura.
To bi Volpiju mogao predstavljati ozbiljan praktičan problem jer su njime u Nigeriju u pregled naftnih bušotina letjeli i on, a vjerojatno barem koji put i Damir Mišković, direktor NK Rijeke, za kojega dio kuloara tvrdi da mu pripadaju zasluge za dovođenje tvrtke Oando u Hrvatsku i natjecanje za koncesije.
Sjednica Vlade na kojoj je odlučeno da se poslovi potvrde, unatoč gotovo jednogodišnjem probijanju rokova, bila je jedna od najneobičnijih otkako je Hrvatska neovisna.
U tom trenutku i premijer te prvi i drugi potpredsjednik zahtijevali su jedni od drugih ostavke.
U to je vrijeme čak i HDZ-ov stručnjak za ekonomiju javno izjavljivao da mu nipošto nije normalno da sasvim poderana Vlada u pet do 12 odlučuje o prodaji do jučer strateških državnih tvrtki, o koncesijama, LNG-u...
"Ima li potrebe za raspravom? Ako nema, onda glasamo. Tko je za?", odverglao je na sjednici Vlade premijer s političkom karijerom ni na nebu ni na zemlji, da bi odluku o koncesijama prihvatili jednoglasno, iako su bili već toliko zavađeni da ih čovjek ne bi imao srca ostaviti same u prostoriji u kojoj bi bilo oštrih predmeta.
Uslijedila je egzotična konferencija za novinare na kojoj je hrvatska javnost, bombardirana sukobima i u HDZ-u i u Vladi i u koaliciji Domoljubne koalicije i Mosta, očekivala da se dogodi baš bilo što, samo ne oponašanje urednog nastavka funkcioniranja jedne europske države.
Predsjednik uprave Vermiliona Anthony Morano dao si je truda osobno se pojaviti na presici. Doduše, vjerojatno mu je bilo usput kroz Mađarsku gdje njegova tvrtka također juriša na koncesije.
Mada, u bitno drugačijim okolnostima, u kojima nema kršenja zakona u proceduri kao u Hrvatskoj još od Spectruma naovamo, u zemlji koja nema problema s premijerom bez izbornog legitimiteta, kakav god Orban inače bio, u kojoj iza vlade ipak stoji parlamentarna većina.
Zbog svega toga Moranove riječi dekoncentrirani gledatelj mogao je doživjeti kao krajnje otrovni sarkazam.
“Ponosni smo što možemo postati dio hrvatske ekonomije. U Hrvatsku smo došli zato što vjerujemo u Hrvatsku i u njezinu stabilnu demokraciju, vladavinu prava i kompetentnu radnu snagu”, odverglao je šef Vermiliona, inače poznat po dikciji i glasu u rangu vrhunskih radio i TV voditelja, a da se pritom nijednom nije zagrcnuo.
U najmanju ruku kao da je to ozbiljno mislio.
