Nadalje, u Hrvatskom narodu može se pročitati i senzacionalni naslov kako je proglašena država Slovenija: “Prije sad već tri dana (3. svibnja) Narodni odbor za Sloveniju proglasio je narodnu državu Sloveniju te su dvojica poslanika Narodnog odbora došla u Zagreb uspostaviti odnose. Ne treba, fantji! Evo, cijela vlada skupa s poglavnikom hrli u Sloveniju, da se preko nje dočepa Austrije. Obavještavaju se i oni koji su predali omote (pakete) za ratne zarobljenike od 10. ožujka pa nadalje da ih podignu do 8. svibnja, u protivnom će biti podijeljeni stradalnicima. Upozoravaju se građani da malu djecu i kućne ljubimce ne ostavljaju bez nadzora jer i jedni i drugi imaju običaj uništavati vrtove. Oni koji se toga ne drže bit će kažnjeni, kao što je opet kažnjeno kojih 10-15 građana koji se nisu pridržavali redarstvenog sata. Kazne su od 1000 do 20.000 kuna. Hoće li ih stići naplatiti ili idu u zastaru?”
Je li u Bosni bilo harema?
Hrvatski narod odgovara i na pitanje svih pitanja. Je li u Bosni bilo harema? Mnogi će sladostrasnici muškog roda biti razočarani odgovorom i odbacit će primisli kako možda ne bi bilo loše promijeniti vjeru.
Odgovor je više-manje ne. Prema popisu iz 1938. godine zabilježeno je 587 brakova s dvije, a 26 brakova s tri žene. S četiri žene nije bilo nijednog braka. Nije, doduše, jasno je li službena granica da nešto bude harem više od tri žene. Nema veze, ne treba razbijati glavu pitanjima o haremima, važnije je kulturno se uzdići, a to se može u Velikom kazalištu gdje igra Dobronićeva narodna opera “Gora” ili u Malom kazalištu gdje igra Brandonova komedija “Charleyjeva tetka”.
U to vrijeme Tito Glavnom štabu Slovenije izdaje naredbu o korištenju zaprega i ljudske radne snage.
“Proljećna sjetva ove godine uslijed ratnih prilika razvija se vrlo sporo. Velike površine zemlje za obrađivanje ostaće neobrađene zbog nedostatka ljudske i stočne radne snage. Da bi se pružila mogućnost poljoprivrednicima da u vrijeme sjetvene kampanje posvete cjelokupnu svoju pažnju i upotrebe i svoju i stočnu radnu snagu za obrađivanje zemlje,
NAREĐUJEM:
Da vojni komandanti u pozadini sve poslove potrebne u vojsci svršavaju pomoću vojničke radne snage, a sve potrebe za prevlačenje ratnog materijala zadovoljavaju upotrebom vojne stočne zaprege. Samo u najvećoj nuždi vojni komandanti mogu ubuduće uzimati od privatnih građana ljudsku i stočnu radnu snagu. U tom slučaju oni moraju obavijestiti komandu pozadine unaprijed i dobiti dozvolu za upotrebu te radne snage. U koliko brzina posla bude zahtijevala da se civilna ljudska i stočna radna snaga upotrebe za vojne ciljeve, vojni komandanti su dužni smjesta o tome obavijestiti komandu pozadine s obrazloženjem zašto su morali tako da urade.
6. maj 1945. Predsjednik Ministarskog savjeta i
[Beograd] ministar narodne odbrane
J. B. Tito.”
A dani između 6. svibnja, kad su Vlada, poglavnik i ustaška vrhuška te većina vojske napustili Zagreb, i 8. svibnja, kad su jedinice Jugoslavenske armije u njega ušli, bili su dani bezvlašća, kaosa i krvi. U svom dnevniku dio kaosa Horvat će opisati u zapisu od 7. svibnja 1945.:
“Noću oko ¾ na 1 probudile me (…) eksplozije. Na zapadu odsjevi jakih požara. Nervozna noć. Rano ujutro (…) u gradu simptomi bezvlađa. Naveliko se pljačkaju skladišta, zapravo ih je vojnica sama otvorila masi. Brašno i kava se prosiplju po ulicama. Tek sad se vidi koliko je bilo hrane koju nisu davali pučanstvu. Netko dolazi i veli da je putem prema Podsusedu u jarcima sve puno odbačenih hiljadarki. Opća graja koja ječi kao nemušti jezik babilonske kule. Sjedim na terasi, neprekidno gruvaju topovi u daljini možda od 30-40 km, zacijelo posljednja faza bitke za Zagreb. Razgovor s Fricikom o čovječnosti - potpun čovjek. (…) Pristala da joj posvetim uspomene. Došao Mrzljak, veli da je Gabro Pilić predsjednik novinarskog društva za Hrvatsku, a mali Majer od Novosti šef Presbiroa. Oko 3 sata objavljena izjava Schwering-Krossigha da je Njemačka konačno kapitulirala. U ½ 5 govorio na radiju Jurica Kumičić pozivajući građanstvo na mir, da mirno dočeka ‘jugoslavensku vojsku’. Sve skupa čudan finale. Nakon 3 sata bila još jedna preduzbuna - malo jeziv dojam. Bio na terasi. Čuje se negdje daleko bombardiranje: jadni ljudi, post festum ginuti. Sve skupa glupost. (…) Kažu da senator Boić vrši funkciju gradskog načelnika. Narodna zaštita preuzima ulogu redarstva. Vele da bi Miro Majer imao pozdraviti ulazak partizanske vojske. Valjda s cvijećem i hljebom i soli na tanjuru! Zapravo smiješna romantika. Već šest dana nestala njemačka štacija na radiju, prestala invazija. I Reberski otišao s Mačekom!
Luburićevci dolaze likvidirati zatvorenike
Istovremeno, dio zatvora se prazni, neki od čuvara na svoju ruku puštaju zatvorenike, drugi to čine nakon puškaranja s luburićevcima koji dolaze likvidirati zatvorenike.
Ali tajni štab koji je organizirala Živka Bobanović Nemčić već je odavno u akciji. Tu je i treći lik koji je spasio Zagreb. Ili je to možda bila sreća- njegovo kodno ime bilo je Srećko. On je preuzeo operativnu kontrolu nad Narodnom zaštitom i koordinirao njihove akcije. Nešto preciznije rečeno, Narodna zaštita bila je pod njegovom tajnom komandom. Njegovo pravo ime je Duško Doder, a Srećko je ujedno bila i lozinka u trenutku kad se Narodna zaštita i ilegalci susretnu s prvim jedinicama koje uđu u Zagreb. “Srećko” je imao pune ruke posla - ustaše su pokušavale na Žitnjaku pokupiti dječake i starije muškarce sa sobom, počelo je ozbiljno puškaranje. Zatim se morala spriječiti palež skladišta, pa je došlo do prave bitke između luburićevaca i Narodne zaštite za Poštu u Jurišićevoj. Pa je trebalo spriječiti palež i pljačku kuća na Tuškancu. Doduše, tu je par rafala ispaljenih u zrak učinilo svoje jer nisu pljačkali zaostali ustaše, već građani koji su uhvatili priliku da se dočepaju pokoje finije stvari, kad su već gospoda dala petama vjetra. Ekipa domobrana je sama razminirala Savski most, Zagrebačku pivovaru su razminirali ilegalci koji su radili u njoj i sve druge važne objekte razminirali su na vrijeme ili ih Nijemci nisu ni minirali, držeći se dogovora da će ih se pustiti da se povuku, a oni zauzvrat neće razarati grad. Kao ni Živka, kao ni kvestor, ni Duško Doder nikad neće dobiti ulicu ili trg, pa ni neki parkić barem na periferiji, u gradu koji je spasio.
Zagreb je hladan grad.
