Liječnici su joj sklopljene oči zalijepili kirurškom trakom, a u uši stavili posebno oblikovane slušalice koje su ispuštale glasne klikove. Tjelesnu temperaturu spustili su joj na samo 15,5 Celzijevih stupnjeva, u potpunosti su joj zaustavili srce, a iz glave ispustili krv. Ipak, kada se probudila nakon složene operacije moždane aneurizme, Amerikanka Pam Reynolds u detalje je znala opisati kako je izgledao tijek operacije. Kasnije je ispričala kako je sasvim jasno vidjela instrument kojim su joj kirurzi otvorili lubanju, opisavši ga kao nešto nalik električnoj četkici za zube. Sjećala se i razgovora medicinskog osoblja te tvrdila kako je cijelu operaciju promatrala s položaja iznad vlastitoga tijela. Njezin slučaj iz 1991. postat će jedno od najpoznatijih, ali i najspornijih svjedočanstava o izvantjelesnom iskustvu, neobičnom osjećaju da se čovjekovo ''ja'' odvaja od tijela, lebdi iznad njega i svijet promatra iz točke u kojoj nema očiju.
Operacija je izvedena u Barrow Neurological Instituteu u Arizoni, a neurokirurzi su zbog položaja goleme aneurizme u spomenutom slučaju morali primijeniti rijedak postupak dubokoga hipotermijskog cirkulacijskog zastoja. Reynolds je poslije govorila kako je čula zvuk koji ju je ''izvukao'' iz tijela, vidjela liječnike oko operacijskog stola, a zatim se kretala kroz tamu prema svjetlosti, gdje je navodno susrela preminule članove obitelji. Njezino iskustvo prvi je detaljno predstavio kardiolog Michael Sabom, a zagovornici ideje o svijesti koja može postojati neovisno o mozgu desetljećima su ga navodili kao gotovo idealan dokaz.
No važna pojedinost često se gubi u senzacionalističkim verzijama priče. Nije moguće pouzdano utvrditi da su sva njezina opažanja nastala upravo u razdoblju kada su krvotok i mjerljiva moždana aktivnost bili zaustavljeni. Operacija je trajala oko sedam sati, dok je potpuni cirkulacijski zastoj bio kraći. Kritičari slučaja, među njima i anesteziolog Gerald Woerlee, upozorili su da je Reynolds pojedine zvukove mogla čuti tijekom drugih faza zahvata, odnosno u stanju djelomične svjesnosti pod anestezijom. Zbog toga se njezina priča, iako fascinantna, ne može smatrati znanstvenim dokazom da je vidjela bez očiju ili da joj je svijest doista napustila tijelo, zaključili su stručnjaci Emily Williams Kelly, Bruce Greyson i Ian Stevenson koji su detaljno proučili ovaj slučaj i zaključke saželi u radu Can experience near death furnish evidence of life after death.
Više od tri desetljeća poslije njezine operacije znanstvenici su ponovno pokušali provjeriti naizgled jednostavnu tvrdnju: mogu li ljudi ''putovati'' izvan tijela, odnosno vidjeti ono što bi im u odnosu na sam položaj tijela trebalo biti potpuno nedostupno?
Tim koji je predvodila neuroznanstvenica Marina Weiler sa Sveučilišta Virginia okupio je 21 osobu koja je tvrdila da može namjerno izazvati izvantjelesno iskustvo. Pokus je raspoređen u tri prostorije. U prvoj je ispitanik ležao na krevetu ili sjedio u naslonjaču, priključen na EEG uređaj koji je bilježio električnu aktivnost mozga. Druga je prostorija bila namijenjena istraživačima, dok se u trećoj, sedam metara dalje niz hodnik, nalazilo prijenosno računalo okrenuto prema zidu. Na zaslonu se nasumično prikazivala jedna od stotinu mogućih slika. Nije je mogao vidjeti ispitanik, ali ni istraživači: program bi se pokrenuo prije nego što bi se slika pojavila, a prikazani pojam bi ostajao skriven sve do analize podataka nekoliko mjeseci kasnije. Sudionici su imali između 60 i 90 minuta da "napuste" tijelo, otputuju do treće sobe i pogledaju zaslon.
Od 21 sudionika njih 13 poslije je opisalo dojmove koje su povezivali sa skrivenim predmetom. Samo je osmero reklo da je uistinu doživjelo izlazak iz tijela; preostalih petero govorilo je o svojevrsnom unutarnjem ekranu ili mentalnoj slici. Kako bi smanjili utjecaj ljudske pristranosti, istraživači su upotrijebili umjetnu inteligenciju koja je svaki opis usporedila sa svih stotinu mogućih slika. Da je, primjerice, meta bila jabuka, pojmovi poput "crveno", "okruglo" i "voće" trebali su je smjestiti pri samom vrhu ljestvice. Rezultat je bio porazan za paranormalnu hipotezu. Prave mete zauzimale su mjesta između 16. i 92. pozicije. Ukupna uspješnost nije bila bolja od pogađanja. Kada je isti sustav dobio točne opise predmeta, slike je bez poteškoća prepoznavao. Sudionici su, dakle, možda iskreno doživjeli nešto iznimno uvjerljivo, ali nisu vidjeli ono što se nalazilo na skrivenom zaslonu, izvijestio je ScienceAlert.
Ipak, pokus je dobio neočekivan nastavak. Dvoje sudionika spontano je opisalo što su istraživači radili u drugoj sobi, iako to uopće nije bila zadani zadatak. Sudionik broj sedam govorio je o jednoj osobi koja sjedi lijevo i gleda u računalo te drugoj, smještenoj dalje u kutu, koja čita knjigu. Upravo tako sjedili su tijekom njegova pokušaja, a taj raspored nije bio uobičajen. Sudionik broj 13 opisao je istraživača s desne strane koji nešto zapisuje te drugoga slijeva, za računalom. I taj se opis podudarao sa stvarnim, toga dana izmijenjenim rasporedom. Zvuči jezivo precizno, ali znanstveni je problem očit. Opažanja nisu bila unaprijed određena kao cilj pokusa, nije provedena statistička analiza njihove vjerojatnosti, a nije moguće potpuno isključiti slučajnost, ranije stečene informacije ili obične zaključke o tome što istraživači u susjednoj prostoriji najvjerojatnije rade. Sami autori zato ih nazivaju anegdotalnim i vrijednima daljnjega istraživanja, ali nedovoljnima za zaključak da se nečija svijest izvan tijela tih dana zaista kretala hodnikom.
Pokus iz Virginije najnoviji je nastavak priče koja je u laboratorije ušla još šezdesetih godina prošloga stoljeća. Jedan od najpoznatijih eksperimenata izveo je 1968. američki psiholog Charles Tart sa ženom koju je u radu nazvao Miss Z.
Ona je četiri noći spavala u laboratoriju priključena na EEG, dok je iznad kreveta, na visokoj polici, stajao nasumično odabran peteroznamenkasti broj. Broj se nije mogao pročitati iz ležećeg položaja. Prve tri noći nije ga prepoznala. Četvrte je izgovorila točan broj - 25132. Vjerojatnost slučajnog pogotka činila se neznatnom, pa je Miss Z ubrzo postala zvijezda literature o astralnim putovanjima. Međutim, Tartov eksperiment imao je ozbiljne metodološke nedostatke. Ispitanica nije cijelo vrijeme bila pod neposrednim nadzorom, istraživač je priznao da bi tijekom eksperimenta povremeno zadrijemao, a kritičari su upozorili da nisu potpuno isključeni odrazi broja na okolnim površinama niti mogućnost da se žena dovoljno podigne ili pomakne. Stoga rezultat nikada nije prihvaćen kao čvrst dokaz, stoji u studiji Six Studies of Out-of-Body Experiences.
Tart je proučavao i Roberta Monroea, američkog radijskog poduzetnika koji je tvrdio da je 1958. počeo spontano napuštati tijelo. Monroe je poslije osnovao institut posvećen izmijenjenim stanjima svijesti i popularizirao metodu zvučne stimulacije poznatu kao Hemi-Sync. Tijekom laboratorijskog ispitivanja nije prepoznao zadanu metu, ali je rekao da je izvan prostorije vidio tehničarku s njemu nepoznatim muškarcem. Ondje se doista nalazio njezin suprug, koji je neočekivano navratio. Čak je i Tart taj detalj smatrao slabim dokazom jer je Monroe posjetitelja mogao čuti tijekom pauze. Noviji pregled povijesti takvih pokusa pokazuje da su ispitanici razmjerno često prijavljivali zanimljive usputne detalje, ali redovito promašivali unaprijed određene brojeve, simbole i slike. Upravo zbog toga se Weiler i suradnici pitaju jesu li statične mete dovoljno upečatljive da privuku pozornost osobe u tako neobičnom stanju. To je legitimno metodološko pitanje, ali istodobno nosi opasnost pomicanja kriterija: ako se svaki promašaj mete zanemari, a zapamti samo slučajna podudarnost izvan protokola, pokus više nije pravi test.
Ideja da čovjekov nematerijalni dio može napustiti tijelo mnogo je starija od EEG-a i neuroznanosti. Pripovijesti o duši koja putuje dok tijelo spava, nalazi se u transu ili leži na rubu smrti pojavljuju se u antičkoj Grčkoj, staroegipatskim predodžbama, šamanističkim tradicijama, hinduizmu, budizmu i kasnijem europskom okultizmu. U Platonovoj Državi nalazi se mit o Eru, ratniku koji se, nakon što je proglašen mrtvim, vratio na pogrebnoj lomači i ispripovijedao putovanje duše kroz zagrobni svijet. U 19. stoljeću spiritualisti i članovi novoosnovanog britanskog Društva za psihička istraživanja počeli su prikupljati iskaze ljudi koji su tvrdili da su se vidjeli izvan tijela ili posjetili udaljena mjesta. Prvi pokušaji sustavnijeg istraživanja uključivali su zbirke Edmunda Gurneyja te eksperimente s navodnom ''putujućom vidovitošću'' izazvanom hipnozom. Naziv out-of-body experience uveo je britanski istraživač i matematičar George Nugent Merle Tyrrell u knjizi Apparitions iz 1943. godine. Novi termin bio je neutralniji od ''astralne projekcije'', izraza koji već pretpostavlja postojanje astralnog tijela i nevidljivih svjetova. Ta razlika vrijedi i danas: izvantjelesno iskustvo naziv je za ono što je osoba doživjela, a ne za objašnjenje kako je do toga došlo. Drugim riječima, znanost ne mora osporavati da se nekome činilo kako lebdi iznad kreveta. Sporno je znači li taj snažan subjektivni osjećaj da je nešto doista napustilo lubanju i putovalo prostorom. Početkom 21. stoljeća istraživanje je doživjelo veliki zaokret. Umjesto pitanja može li duša putovati, neurolozi su se zapitali kako mozak uopće stvara osjećaj da se ''ja'' nalazi upravo unutar ovoga tijela. Godine 2002. neurolog Olaf Blanke liječio je 43-godišnju pacijenticu s epilepsijom kojoj su u sklopu priprema za operaciju na površinu mozga postavljene elektrode. Kada je električno stimulirao područje desnog kutnog girusa, na spoju sljepoočnog i tjemenog režnja, žena je rekla da tone u krevet. Pri jačoj stimulaciji imala je osjećaj da se nalazi iznad vlastitoga tijela i gleda svoje noge odozgo. Eksperiment, opisan u časopisu Nature, pokazao je da se barem neki ključni elementi izvantjelesnog iskustva mogu izazvati izravnim djelovanjem na mozak.
Posebno je važan temporoparijetalni spoj, područje u kojem se susreću informacije iz vida, dodira, mišića, zglobova i vestibularnog sustava zaduženog za ravnotežu. Mozak ne dobiva jednu gotovu informaciju ''ovo sam ja''. On neprestano spaja mnoštvo signala u jedinstveni model tijela: gdje se nalazi, u kojem je položaju, iz kojeg smjera gledamo i pripada li određena ruka nama. Ako se ti signali prestanu podudarati, model može puknuti. Čovjek tada može osjetiti da se nalazi na stropu, da promatra vlastitog dvojnika ili da je njegovo središte svijesti pomaknuto nekoliko metara od tijela. Neurologija takve pojave dijeli na nekoliko srodnih oblika. Kod autoskopije osoba vidi vlastitog dvojnika, ali i dalje osjeća da se nalazi u tijelu. Kod heautoskopije nije sigurna nalazi li se u sebi ili u dvojniku. U klasičnom izvantjelesnom iskustvu perspektiva je premještena izvan fizičkog tijela, koje osoba ponekad vidi ispod sebe, stoji u pregledu objavljenom u časopisu Brain.
Henrik Ehrsson 2007. pokazao je da se slična iluzija može izazvati i kod zdravih ljudi. Sudionici su nosili naočale koje su im uživo prikazivale snimku njihovih leđa iz kamere postavljene iza njih. Istraživač je istodobno dodirivao stražnji dio njihovih prsa i pokretom simulirao dodir na mjestu koje su gledali kroz naočale. Zbog sinkronizacije vida i dodira neki su sudionici počeli osjećati kao da se nalaze na položaju kamere, izvan vlastitoga tijela. Takve iluzije ipak nisu potpuno jednake spontanim, često emocionalno snažnim iskustvima koja ljudi opisuju nakon nesreće ili tijekom spavanja. One, međutim, pokazuju da osjećaj ''ja sam ovdje'' nije nepomična činjenica, nego konstrukcija mozga koja se može poremetiti iznenađujuće jednostavnim sukobom osjetila. Izvantjelesna iskustva mogu se javiti pri uspavljivanju i buđenju, u lucidnim snovima, tijekom paralize sna, pod djelovanjem anestetika i ketamina, kod migrene, epileptičkih napadaja, ozljeda mozga, snažnog stresa i situacija opasnih za život. Posebno je zanimljiva paraliza sna. Um se probudi dok se tijelo još nalazi u REM fazi, tijekom koje su mišići privremeno ''isključeni'' kako ne bismo izvodili pokrete iz snova. Osoba je svjesna sobe, ali ne može pomaknuti tijelo, a elementi sna mogu prodrijeti u budnu percepciju. Tada se pojavljuju osjećaj pritiska, nečija prisutnost, lebdenje ili gledanje samoga sebe odozgo. Sustavni pregled 35 istraživanja s više od 36.000 sudionika procijenio je da je paralizu sna barem jednom doživjelo oko 7,6 posto ljudi, premda se procjene među skupinama znatno razlikuju. Izvantjelesno iskustvo također ne treba automatski izjednačavati s iskustvom bliske smrti. NDE je širi skup pojava koji može uključivati mir, tunel, svjetlost, susrete s preminulima, pregled života i osjećaj prelaska granice bez povratka. Izlazak iz tijela samo je jedan mogući dio takvog iskustva. Obrnuto, čovjek može doživjeti OBE potpuno zdrav, u vlastitom krevetu, bez ikakve životne opasnosti.
Kardiolog Sam Parnia pokrenuo je projekt AWARE kako bi iskustva ljudi oživljenih nakon srčanog zastoja ispitao u stvarnim bolničkim uvjetima. U prvoj studiji sudjelovalo je 15 bolnica u Velikoj Britaniji, SAD-u i Austriji, a obuhvaćeno je 2060 slučajeva srčanog zastoja. Na visoka, odozdo nevidljiva mjesta postavljene su slike koje bi teoretski mogla vidjeti samo osoba čija se perspektiva nalazila blizu stropa. Među preživjelima koji su mogli biti intervjuirani, 39 posto opisalo je neki oblik svijesti ili sjećanja, devet posto iskustvo kompatibilno s klasičnim NDE-om, a dvoje ljudi jasna vizualna ili slušna opažanja. Jedan njihov iskaz o postupku oživljavanja sadržavao je provjerljive pojedinosti i vremenski se uklapao u razdoblje od nekoliko minuta nakon zastoja srca. Međutim, nitko nije vidio skrivenu sliku, a provjerljivi slučaj dogodio se u prostoru u kojem vizualna meta nije ni bila postavljena, objavljeno je u časopisu Resuscitation, dostupnom su putem PubMeda. To je istodobno i intrigantan i frustrirajući rezultat. Iskustva tijekom oživljavanja nisu izmišljotina u trivijalnom smislu: ljudi ih doživljavaju, pamte i katkad zbog njih mijenjaju život. No AWARE nije dokazao da su pacijenti doslovno promatrali prostoriju s točke izvan tijela. Procjene govore da je barem jedno izvantjelesno iskustvo tijekom života doživjelo približno pet do deset posto ljudi, ovisno o definiciji, kulturi i načinu ispitivanja. Mnogi kažu da je bilo mirno, oslobađajuće i stvarnije od sna; drugi ga pamte kao zastrašujući gubitak kontrole. Istraživanja posljedica pokazuju da takvi događaji mogu smanjiti strah od smrti, povećati osjećaj povezanosti s drugima i promijeniti životne prioritete.
Bilo bi pogrešno ljude koji opisuju takve događaje odmah proglasiti lažljivcima ili psihički bolesnima. Subjektivno iskustvo može biti potpuno autentično iako njegovo prvo tumačenje nije točno. Čovjek koji osjeti fantomsku ruku ne laže zato što ruke više nema; njegov mozak još uvijek proizvodi njezin uvjerljiv osjet. Jednako tako, osoba može iskreno osjećati da je lebdjela iznad tijela, a da to samo po sebi ne dokazuje fizičko odvajanje svijesti. Nakon desetljeća pokusa znanost je, dakle, potvrdila neobičnu činjenicu, ali ne onu kojoj su se nadali zaljubljenici u astralna putovanja. Nema ponovljivog dokaza da ljudi tijekom izvantjelesnog iskustva mogu pročitati skrivenu poruku, vidjeti udaljeni predmet ili donijeti podatak do kojega nisu mogli doći osjetilima. Istodobno, nema dvojbe da mozak može proizvesti iznimno snažan osjećaj odvajanja svijesti od tijela. No, da bi ova tajna bila u potpunosti riješena bit će, po svemu sudeći, potrebno provesti još koje istraživanje.
