Demokracija može zaživjeti jedino ako postoje slobodni i neovisni mediji, izjavio je Margaritis Şinasi, Junckerov glasnogovornik povodom Svjetskog dana slobode medija. Kad je riječ o slobodi medija, Hrvatska spada među relativno slobodnije zemlje. Tako barem svjedoče relevantni međunarodni pokazatelji. No baviti se ozbiljno novinarstvom u hrvatskoj provinciji često je nezahvalan, neizvjestan i nerijetko opasan posao. U Hrvatskoj još postoji dobar dio političara i ostalih javnih osoba koji medije doživljavaju kao plijen, a novinare kao neprijatelje.
Općinski sud u Zagrebu nedavno je presudio u tužbi jednog visokopozicioniranog političara protiv jednog tjednika da tuženi tjednik spomenutom političaru mora isplatiti 15.000 kuna jer su napisali kako je tužitelj “prepisivač” i tako mu povrijedili ugled. A on nije sve prepisao, nego samo 70 posto, pa je Policijska akademija utvrdila da se radi samo o lakšem obliku nepravilnosti, što je navodno posve u redu i logično. Jedan drugi visokopozicionirani političar (postoji li nekakav drugi izraz za ove političke parazite?) također je tužio jedan tjednik u kojem je objavljeno kako se on obogatio uz pomoć politike. I on je dobio odštetu, ali nije uspio demantirati činjenice kojih je itekako svjestan. Da stvar bude zanimljivija, ova dva gospodina predstavljaju vrh onoga što se kolokvijalno (ali i nezasluženo) naziva društveno-političkom elitom pa je ovaj problem tim ozbiljniji. Ono što građane ovdje treba zabrinuti jest upravo ovaj nespretan i nepotreban pokušaj uvođenja represije i cenzure u javnu sferu.
Tužno je vidjeti, a to nažalost biva sve češće, kako ljudi, koji bi, usput rečeno, bez politike bili nigdje, od svojeg kriminala stvaraju tabu te javnosti beskrupulozno podmeću svoj ušminkani i skoro pa svetački imidž. Iznova se za nove političke lidere pokušavaju ispisati nove biografije s uvjerenjem (i nadom) da će se brzo i lako zaboraviti kupljene diplome, plagirani doktorati, nezamislive političke kombinacije i interesni savezi. Ali u Hrvatskoj je, nažalost, skoro pa unisono prihvaćeno pravilo da je sve moguće i da je sve dopušteno. Sve kombinacije su ostvarive i opravdane. Sva presvlačenja su u općem interesu.
Svi znamo da se u RH istina kažnjava, da se ide u zatvor ako pored magistralne ceste prodaješ med ili mandarine, ako pas preglasno zalaje... Ali ako u Hrvatskoj ubiješ više ljudi, ako utajiš porez, ako su ti ilegalni narkotici tek jedan od hobija ili ako počiniš ratni zločin, onda te čekaju rezervirana mjesta na predsjedničinoj inauguraciji ili pak u svečanim ložama na Maksimiru. I može im se. Jer što god oni da naprave, uvijek će uživati plebiscitarnu podršku onih 30% glasačkog tijela za koje su više-manje vezani unosnim klijentelističkim sponama ili im prodaju klasične ideološke petarde (branitelji, rat, Crkva, domoljublje i sl.), na koje ovi uporno nasjedaju.
No što i očekivati od društva u kojem kupci i kopi&pejsteri diplomskih radova drže ključne poluge državne vlasti? Ovaj primjer je samo jedan od pokazatelja kako nastojanja političke elite da posvuda instalira polupismene, lojalne i nesposobne suce i sutkinje već godinama daje rezultate. Iskorištavanje pravosuđa u svrhu obračuna s “nepoćudnim” medijima i novinarima je tek jedan od represivnih mehanizama kojima aktualna politička “elita” raspolaže. Jedan od problem u cijeloj ovoj priči je i taj što su vlastodršci, koji ionako već kontroliraju rad javnog medijskog servisa, većinu medija redovito tretirali kao sredstvo dolaska na vlast, a ne kao sredstvo javnog informiranja. Jedan medij bi trebao biti ništa drugo nego pouzdani svjedok vremena u službi čitatelja, i samo čitatelja, ne služeći nikome drugome, a pogotovo ne raznoraznim strujama. Pošteno obavještavajući, analizirajući i komentirajući događaje i situacije, ne varajući i ne zavodeći čitatelja, jedan medij i nije ništa drugo do “kontrola” života u ime javnosti. Ništa manje, i ništa više od toga. To mu je dužnost.
Svaki pokušaj cenzure stvara kod novinara autocenzuru, i to ne može jedno bez drugoga. Čim postoji diktat, postoji i autocenzura. Zašto naši političari ili regionalni/lokalni moćnici u svojim obraćanjima javnosti često prijete? Zato što su naučili diktirati. Tad ispliva na površinu ono razumijevanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola: “Drugovi, mi jesmo za demokratiju, al’ ne da svatko priča šta hoće”. Bilo kako bilo, autocenzura je individualno opredjeljenje, a cenzura - koliko god danas bila sofisticirana, pritajena, pod okriljem državnih službenika, pravosuđa i izabrane elite - ništa je drugo nego društveni problem.
No neovisno o novinarima i pokušajima cenzure, sad mi pada na um nešto posve drugo i mnogo skandaloznije - ova dva flagrantna primjera smiješno dosuđene klevete svjedoče o nepravilnostima u samom pravosuđu. Ovo su slučajevi koji su s razlogom zaintrigirali javnost, no što ćemo s onima za koje se ne zna i tko će zaštititi ostale hrvatske građane od lošeg i očito korumpiranog pravosuđa? Tko će nas zaštititi od onih koji navodno istupaju u ime Republike Hrvatske?
