Jedan sudac može biti izvrstan u svom području, može imati ugled i savršene statistike rada, ali to ne znači da će u konačnici biti i dobar rukovoditelj suda. Veliki broj takvih kvalitetnih sudac suočava se s problemom ostvarenja učinkovitijih rezultata jer nemaju iskustva u organiziranju, planiranju, kontroliranju procesa i upravljanju ljudima. Jedan je to od zaključaka doktorskog rada bivše ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt koja je sredinom mjeseca doktorirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.
Tema je "Menadžment pravosuđa u funkciji efikasnijeg rada sudova".
"To što suci nemaju nikavo obrazovanje iz menadžmenta rezultira barem 30 posto nižom efikasnošću sudova. Nije to jedni problem, ali bi se tu mogao napraviti veliki, a jednostavni iskorak edukacijom", kaže Vesna Škare Ožbolt.
Na temi je radila tri godine s mentorom Željkom Turkaljem. Provela je i veliku anketu na općinskim, županijskim, trgovačkim, prekršajnim i upravnim sudovim, te prema dužnostima koje obavljaju, jesu li u upravi suda, suci ili sudski savjetnici. Ukupno 446 ispitanika dalo je više od 15.000 odgovora o tome kako oni vide rad sudova, što smatraju preprekama u efikasnijem djelovanju i slično. Sami predsjednici sudova su, izgleda, imali "ružičaste" naočale jer su uglavnom bili optimistični, ali savjetnici su bili puno kritičniji. I tu se vidi određeni raskorak u percepciji.
"Iznenađujući su, primjerice, odgovori kod većine savjetnika da ih predsjednik suda uopće ne potiče na dodatnu edukaciju, što bi trebalo biti nužno za napredovanje", objašnjava Škare Ožbolt.
I nastavlja da se za rad odlučila jer je kroz svoj rad i iskustvo, ali i razgovor s predsjednicima sudova, uvidjela da imaju velikih problema s organiziranjem posla na sudu.
"Nije lako voditi sustav suda te još pri tome biti sudac i suditi u svojim predmetima. Predsjednici velikih sudova mogu biti oslobođeni rada na svojim predmetima, ali predsjednici odjeljenja, osim što vode svoj odjel, moraju i suditi. Dakle, predsjednik suda organizira rad na sud, vodi brigu o poslovanju i financijama, o ljudskim resursima, o zgradama, novim tehnologijama,komunicira s građanima i javnošću te još, ako nije oslobođen suđenja, i radi na svojim predmetima. Nemoguće je tako kvalitetno raditi i posvetiti se svom poslu. Kao ni što kirurg koji je ravnatelj bolnice ne može tijekom kompleksne operacije misliti o tome je li se na nekom odjelu netko razbolio i kako rasporediti ljude ili misliti o tome što uraditi s električnim instalacijama", objašnjava bivša ministrica.
U SAD-u je izraženo odvojena funkcija predsjednika suda i menadžera, a samo Nizozemska ima tako odvojeni model. Međutim, i ostale zemlje EU imaju bolji model. U svom radu Škare Ožbolt navodi kako većini zemalja EU novi javni menadžment predstavlja filozofiju upravljanja koja modernizira javni sektor, koji uključuje i pravosuđe. U politiku upravljanja sudovima uvodi se planiranje, vizija i predviđanje.
Koncept javnog menadžmenta u pravosuđu, između ostalog, znači i ugradnju primjene tržišnog načela ponašanja, ostvarivanje efikasnosti kroz bolje upravljanje, davanje povjerenja, upravljačke snage i operativne slobode uz povećanje odgovornosti. Na građane se gleda kao na klijente (korisnike).
U zemljama EU predsjednici sudova kao predstavnici modernog javnog sektora imaju odgovornost za kvalitetu i kvantitetu rada. U našoj zemlji to još nije slučaj. Predsjednici sudova u pravilu nemaju edukaciju iz vještine upravljanja niti imaju mogućnosti razvijati kreativne ideje za poboljšanje upravljanja sudom.
"Kad se bolje organizira posao, odluke se donose brže, kvalitetnije, a onda je i zadovoljstvo i zaposlenika i građana veće. Kod nas je problem što se od silne želje za neovisnošću pravosuđe zatvorilo samo u sebe. Oni biraju jedni druge, educiraju i ocjenjuju se. Trebaju se znatno više otvoriti", objašnjava.
Zaključak doktorskog rada je da menadžersku edukaciju predsjednika sudova treba formalizirati propisivanjem zakonskog uvjeta o potrebnim menadžerskim znanjima i vještinama za obnašanje funkcije predsjednika suda. Škare Ožbolt smatra da bi se provedba takve edukacije mogla organizirati u okvirima djelatnosti postojeće Pravosudne akademije. Dakle, svaki onaj sudac koji se odluči natjecati za predsjednika suda trebao bi prije kandidiranja proći edukaciju za stjecanje menadžerskih znanja i vještina, sve u svrhu efikasnijeg rada suda.
Misli li bivša misistrica pravosuđa da će je sadašnji ministar pravosuđa, ali i suci, poslušati i primijeniti njezine preporuke ili će i njezin znanstveni rad ostati mrtvo slovo na papiru?
"Nadam se da će otvoriti vrata te zatvorene sobe. Ministarstvo sad za cijelo pravosuđe postavlja okvire djelovanja. Trebali bi se više baviti novim tehnologijama i metodama. Sudovi i ministarstvo trebali bi imati tu dvosmjernu komunikaciju koja će dovesti do boljeg i efikasnijeg sudstva", smatra.
Na kraju, svakako smatra da treba revidirati odluku da predsjednik suda može sam odlučivati o tome hoće li i suditi u predmetima dok obavlja tu funkciju.
"Trebalo bi jasno definirati gdje je granica. Ne može predsjednik suda na osnovu svojih ambicija odlučivati hoće li i suditi, nego bi to trebalo ovisiti o opsegu posla i obveza koje ima kao predsjednik", zaključuje Škare Ožbolt.
