Udarci, prijetnje, glad i žeđ su bile svakodnevne pojave među zatočenim braniteljima. Međutim, neki su imali dovoljno snage volje da se okrenu i pisanju ili crtanju kako bi, barem na trenutak, pobjegli iz zatočeništva.
"Netom prije, u svibnju 1992., bila je jedna velika razmjena gdje je dio mojih prijatelja i branitelja otišao u razmjenu zarobljenika. Mi koji smo ostali znali smo da ćemo i mi jednom biti razmijenjeni jer je do tad sve bilo iskristalizirano. Ali kad ste zatvoreni, između dva batinjanja, kad je 120 nas u sobi dijelilo litru i pol vode na temperaturama do 40 stupnjeva, pokušavate se na bilo koji način približiti obitelji. Pokušavate komunicirati s njima", kazao nam je Ivan Lukić Zolja, danas umirovljeni pukovnik HV-a.
"U takvim trenucima nastanu takve poruke, a sačuvane su isključivo jer smo ih mogli poslati našim najmilijima. Sve što smo imali sa sobom na posljednjoj razmjeni, onoj u Nemetinu, sve nam je oduzeto. Između svih onih batinjanja i prijetnji da će nas vratiti, sve su nam uzeli. Ali dok smo sjedili, onako svi isprebijani, gladni i žedni, uzmete taj komad papira i približite se svojoj obitelji. Supruzi, sinovima", kazao nam je on.
Dok je teško shvatljivo takvo iživljavanje na golorukim zatvorenicima, još teže je shvatiti kad su se iživljavali na maloljetnoj djeci.
"Bradati četnik s kokardom na čelu stavio mi je nož pod vrat i povikao: ‘Pričaj sad, koliko si dosad srpske djece zaklao’. Već sam se tad pomirio s tim da je moj život gotov. A tek je nakon te prijetnje smrću slijedio odlazak u logor", kazao je za 24sata Nikola Gegić prije nekoliko godina, poznatiji kao Kićo.
On je najmlađi zatvorenik logora Begajci kraj Zrenjanina. Sa samo 14 godina odveli su ga u taj četnički kazamat. A ondje je imao “poseban tretman” jer su svi bili uvjereni da je taj dječak, koji je samo nekoliko mjeseci prije toga završio sedmi razred osnovne škole, sudjelovao u klanju srpskih žena i djece.
"To im je rekao neki čovjek da spasi sebe. Njima je bilo zgodno povjerovati u to, pa su me dodatno maltretirali", kazao je Kićo, koji se već u kolovozu 1991. priključio obrani Vukovara.
"Došao sam u zapovjedništvo jer sam htio braniti grad. Najprije mi nisu dopustili jer sam bio dijete, ali su odustali kad sam im rekao da ću sam otić 'na položaj ako me ne prime. Dali su mi da budem stražar", prisjetio se Kićo, kojem je u obrani Vukovara poginuo
17-godišnji brat. Kad je Vukovar pao, poslali su ga da ide s civilima misleći da će se tako prije spasiti. No u Dalju su ga odvojili od majke, proglasili koljačem i poslali u logor.
Čim je došao onamo, jedan od čuvara logora repetirao je pištolj i gurnuo mu u usta govoreći: “A ti si taj mali ustaša koji je klao našu djecu?!”
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
