Crveni tepih i prašina dočekali su Dragana Šutanovca kada je 2009. godine sletio u Bagdad kako bi u ime Vlade Srbije potpisao sporazum o vojnoj suradnji sa Irakom. Trebalo je obnoviti suradnju koju su ove dvije zemlje imale pre 2000. godine, a koju je narušio, prvo pad Slobodana Miloševića, a potom, tri godine kasnije, i pad Sadama Huseina.
Srbija je u tom trenutku već imala sklopljen sporazum od 235 milijuna dolara o prodaji oružja iračkoj vladi koju je podržavala SAD. Novom nagodbom je taj odnos trebalo produbiti.
„Imali smo izuzetan doček. U svakom smislu izuzetan doček“, kaže Šutanovac, nekadašnji ministar obrane u Vladi Srbije, a sada predstavnik opozicije. „Izazovi su bili veliki“, kaže on za BIRN.
„Sporazumom stoljeća“, kako su ga nazivali u Srbiji, predviđeno je da se iračkim snagama izvoze pištolji, zaštitni prsluci, balistička oprema, minobacači, školski avioni Lasta i granate koje su im bile potrebne za žestoke borbe vlade protiv tadašnjih borbi između različitih religijskih grupa.
Četrdesetomilimetarske M99 granate – daleko teže od kanistera sa suzavcem koje za kontrolu građanskih nemira koriste policijske snage širom svijeta – stigle su u četiri pošiljke 2009. godine, otkriva BIRN.
Deset godina kasnije, kada su ih iračke snage iskoristile za rastjerivanje demonstranata koji prosvjeduju protiv Vlade, došlo je do smrtnog ishoda.
Kako navodi međunarodna organizacija Amnesty International, ove vojne granate, proizvedene u Srbiji i Iranu, odgovorne su za najmanje 20 od više od 400 smrtnih slučajeva od izbijanja prosvjeda od početka listopada. Ljudi su ubijeni tako što su im njima probijene kosti glave.
Iračke vlasti su navele da one ne uvoze smrtonosne granate i dodaju da zapravo „treća strana“ pokušava sabotirati vladu i izazvati nestabilnost.
BIRN-ovo istraživanje, ipak, otkriva da su granate proizvedene u Srbiji zaista bile dio sporazuma o naoružanju, potpisanog između Iraka i Srbije 2008. godine i da je iračko Ministarstvo obrane njihov krajnji korisnik.
Kroz izvještaje očevidaca i analize fotografija i serijskih brojeva, BIRN je otkrio put oružja od srpskog proizvođača Sloboda Čačak do Iraka preko posrednika – poduzeća Jugoimport SDPR, koje je devedesetih izgradilo sjedište Huseinove vladajuće stranke Baath, i još pet podzemnih bunkera u znak protivljenja sankcijama Ujedinjenih nacija.
Brian Kasner, Amnestyjev viši savjetnik za krizne situacije, oružje i vojne operacije, rekao je da su te granate nanijele „užasne ozljede“, kakve Amnesty nije vidio tijekom svojih nadgledanja prosvjeda širom svijeta. I Srbija za to snosi dio krivice.
„Ne mogu samo prodati oružje, oprati ruke i reći kako to nije njihova odgovornost“, kaže Kasner za BIRN.
„Koriste ih za ubijanje“
Prosvjedi su počeli 1. listopada zbog rasprostranjene nezaposlenosti, velike korupcije i loših javnih usluga. Otprilike 432 osobe su od tada ubijene, a više od 19.000 njih je ranjeno, kaže se u izvještajima.
Amnesty je 31. listopada otkrio da su protiv demonstranata korištene granate napravljene u Srbiji.
„Od 25. listopada policija ne prestaje bacati suzavac i dimne bombe u masu, čak i kada nije provocirana“, kaže organizacija za ljudska prava koja citira očevica iz Iraka.
„To se događa kontinuirano i nasumično… Ne koriste ih za rastrjerivanje mase, već za ubijanje. Sve smrti u Bagdadu događaju se zbog ovih granata koje završavaju unutar tijela demonstranata. Oni ne razmišljaju o djeci i obiteljinma koje mogu biti u gomili.“
Kako prenosi Amnesty, vojne granate proizvedene u Srbiji i Iranu, završavale su u glavama demonstranata i probijale njihove lubanje.
Kasner kaže da je Amnesty potvrdio 20 takvih smrti. „Pratili smo prosvjede širom sveta i zaista nismo vidjeli takve ozljede“, istakao je on.
„Spremnici sa suzavcima, koje policija širom svijeta obično koristi u građanskim nemirima, manji su i znatno lakši“, rekao je Kasner.
Međutim, ovi tipovi koji su identificirani u Bagdadu, rađeni su prema principu ofenzivnih vojnih granata, koje su namijenjene za borbu. One su zbog svoje težine i konstrukcije mnogo opasnije za demonstrante.
Tipična policijska 37mm granata teška je između 25 i 50 grama, a sastoji se od nekoliko manjih kanistera koje se odvajaju i šire.
S druge strane, srpske i iranske 40mm granate koje su identificirane u Bagdadu, sastoje se od samo jednog dijela i teške su od 220 do 250 grama (5 do 10 puta više od običnih).
„Kako se i policijska i vojna granata ispaljuju sličnom brzinom, putuju istom brzinom, one koje su teže 10 puta više isporučuju 10 puta veću silu prilikom udarca i tako nanose užasne ozljede“, rekao je Kasner za BIRN.
Srpsko ministarstvo trgovine BIRN-u je potvrdilo porijeklo granata i priopćilo da su one 2009. godine direktno izvezene iračkom ministarstvu obrane. BIRN nije uspio utvrditi koliko ih je prodano.
Međutim, iračka vlada je priopćila da iračke vlasti nisu bile uključene u uvoz takvog oružja.
„Projektile koji su nakon obdukcije u odjeljenju sudske medicine otkriveni u glavama i tijelima demonstranata nisu uvozili ni iračka vlada, niti bilo koji službenik“, rekao je irački ministar obrane Nadžah al-Šamari za portal Nas.
Optužujući neodređenu „treću stranu“, Al-Šamari je rekao da su granate „misteriozno ušle u zemlju“.
Srbija je isti tip granata, između ostalog, izvozila i u Crnu Goru, Belgiju, Izrael i Španjolsku.
Od Sadamovih bunkera do pušaka, minobacača i kaciga
Granate su samo mali dio višemilijunskog oružanog sporazuma između Iraka i Srbije, koji traje već desetljećima, još od vremena kada je Srbija bila deo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i kada su obje zemlje bile saveznici u Pokretu nesvrstanih tijekom Hladnog rata.
Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Miloševićeva Jugoslavija bila pod zapadnim sankcijama, vojni i građevinski ugovori u Iraku bili su slamka spasa, a Jugoimport-SDPR je igrao veliki ulogu u izgradnji bunkera i stožera stranke Baath.
Svrgavanja Miloševića i Huseina s vlasti prekinula su veze među državama. Ipak, brzo ih je oživjela reformistička vlada koja je preuzela vlast u Srbiji i jurila za obnavljanjem nekada uspješne industrije oružja i državne kase.
„Nije nepoznato da je SFRJ imala izuzetnu suradnju s Irakom, ne samo u području obrane, već i u području građevine“, kaže Šutanovac, „Nakon mog dolaska na poziciju ministra obrane otvorile su se te mogućnosti“.
Sjećajući se sporazuma o naoružanju iz 2008. godine, Šutanovac je rekao za BIRN: „Netko je za to rekao da je ugovor stoljeća, za neke je bio epski ugovor.“
„U startu je bilo preko mislim 238 milijuna dolara, kasnije je taj ugovor narastao na preko 325 milijuna dolara.“
Srpske dnevne novine „Politika“ tada su objavile da je sporazum uključivao 17.000 pušaka, minobacača i metaka. Srpske fabrike su trebale proizvoditi odore, kacige, zaštitnu balističku opremu za iračke snage (od kojih je neke trebalo obučavati u Srbiji).
New York Times je to nazvao „tajnim iračkim dogovorom“ koji je izazvao sumnje o korupciji.
„Dogovor je postignut u rujnu bez natječaja i mhera protiv korupcije, koje uključuju odobrenje visokih dužnosnika vojske Iraka i iračke komisije za odobrenje ugovora“, pisalo je u tekstu.
„Umjesto toga, pregovarala je delegacija 22 visoka iračka dužnosnika, bez znanja američkih zapovjednika ili iračkih vođa.“
Sadašnja srpska vlada, predvođena konzervativnom Srpskom naprednom strankom Aleksandra Vučića, nastavila je s prodajom oružja i municije (koje vrijedi na desetine milijuna dolara) Iraku tamo gdje je Šutanovčeva stranka stala.
Iz srpskog ministarstva trgovine za BIRN također navode da su krajnji korisnici bili i iračko ministarstvo energetike, kompanije Al-Ika General, Druga obrana i sigurnost i Vazduhoplovni sajam.
Između 2009. i 2017. godine Srbija je također izvozila oružje u Irak preko Jordana, Crne Gore, Bugarske, SAD-a i Poljske, ali vrijednost tog izvoza i njegova točna namjena nisu poznati.
Srpsko oružje u ratnim zonama širom svijeta
Ovo nije prvi put da se oružje proizvedeno u Srbiji koristi prilikom najstrašnijeg kršenja ljudskih prava.
Samo u posljednje tri godine, oružje napravljeno u Srbiji primijećeno je u konfliktnim zonama u Afganistanu, Nairobiju, Kamerunu, Jemenu i Siriji.
Nizom istraživanja BIRN je otkrio lanac trgovine oružjem u kome su sudjelovali bivši vojni časnici, biznismeni, ljudi povezani s vlašću – čak i otac srpskog ministra unutrašnjih poslova, Nebojše Stefanovića.
Prema dokumentima do kojih je BIRN došao, Branko Stefanović je otputovao u Saudijsku Arabiju kao član delegacije GIM-a, privatne kompanije koja se bavi trgovinom oružjem i bio uključen u kupovinu državnog oružja po povlaštenim cijenama. Oružje je, kako se navodi, završilo u rukama boraca Islamske države u Jemenu. Vlada Srbije je odbacila ove navode i uhitila zviždača.
Nevezano za to, 10. prosinca, SAD su objavile da su uvele nove sankcije usmjerene protiv devet osoba osumnjičenih za direktnu ili indirektnu povezanost sa srpskim trgovcem oružjem Slobodanom Tešićem, koji se već nalazi na crnoj listi SAD-a.
Iz Amnestyja su prošle godine za BIRN rekli da je Kamerun koristio oružje srpske proizvodnje prilikom „sustavnog kršenja“ ljudskih prava i pozvao Srbiju da obustavi izvoz oružja u ovu afričku državu.
U septembru 2017. godine srpski mitraljezi „Kojot“ primijećeni su u Nigeriji, nakon što su oteti islamskim teroristima koji se bore za Boko Haram.
Iste godine, BIRN je otkrio kako su ovi srpski mitraljezi, u okviru isporuke 205 pušaka, tijekom 2015. i 2016. prešli 6,000 kilometara dug put – od Zastava oružja do Sirije – i kako su u tome sudjelovali Srbija, Bugarska, Saudijska Arabija, Turska i Sjedinjene Američke Države.
Kao potpisnica UN-ovog Sporazuma o trgovini oružjem, Srbija bi trebala odbiti prodaju oružja nekoj zemlji ako vjeruje da „krajnji primatelj“ tog oružja nije ujedno i „krajnji korisnik“ koji je odredila vlada.
Zloupotreba principa „krajnjeg korisnika“ olakšala je stalan protok oružja različitim militantnim frakcijama u Jemenu i Siriji, potičući tako borbe u obje zemlje.
„Također, ako policija koristi to oružje za ubijanje civila demonstranata, takav izvoz bi trebalo zaustaviti“, rekao je Kasner.
„Mora se osigurati da se proizvodi uvijek prodaju odgovornoj strani. Ako pogledamo razinu nasilja na prosvjedima, u ovom slučaju, nažalost, iračke snage su dokazale da to nisu“, dodaje on.
Međutim, Šutanovac kaže da je pitanje više „filozofsko“.
„Ukoliko sankcije nisu uvedene, mislim da naša odgovornost zaista ne postoji, osim da kažem moralna“, rekao je Šutanovac za BIRN.
„Ali tu se uvijek postavlja pitanje da li je uopće moralno i etički proizvoditi oružje; da li oružje ubija ljude ili ljudi ubijaju ljude?“, zaključuje on.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
nek im nalepe na vršak nešto mekano
Ma vidi vraga oruzje ubija trebali su kupiti americko ono ubija mnogo humanije a nekako mi se cini i da se manje zale za ljudima koji su ubijeni zapadnim oruzjem