Jedna od poznatijih šala Radio Erevana je kad slušatelj pita može li se predvidjeti budućnost. “Može, sa sigurnošću možemo predvidjeti budućnost”, odgovaraju mu, “Jedini je problem što je prošlost nepredvidiva”. Prošlost se neprestano mijenja.
Stojeći 1989. na bečkom Westbahnhofu, na kojemu mladi poslovni ljudi ulaze u moderne vlakove za neku od zapadnih destinacija, Tony Judt odlučio je, kako kaže u uvodu, napisati ovu knjigu. Upravo se vratio iz Praga, u kojem je počinjala Baršunasta revolucija, sišao na Südbahnhofu, prljavom kolodvoru za one koji dolaze iz istočne Europe, ružnim i rasklimanim vlakovima, u sivim odijelima i umorna izgleda. Dvije polovice europske povijesti, koje su slabo međusobno komunicirale i slabo se razumjele, susretale su se u Beču. Tad su padali zidovi, rušio se istočni blok, a Europa je ponovno trebala biti ujedinjena, ili barem ujedinjenija. Činilo se da za koju godinu nitko neće morati ići na spavanje uz pomisao kako će ga probuditi zvuk tenkovskih gusjenica koje se rolaju po asfaltu. Po nekima zvuk koji će karakterizirati 20. stoljeće. Doduše, na zapadu je već nekoliko godina, pa i desetljeća, malo tko išao na spavanje s tom pomisli. Na istoku je već bilo drukčije, a na brdovitom Balkanu to će postati zvuk kraja 20. stoljeća.
Od te, kako se tad činilo, sudbonosne 1989. godine, kad je Tony Judt odlučio, na bečkom Westbahnhofu, napisati povijest Europe, prošlo je poprilično vremena do trenutka u kojem je knjiga i napisana. To vrijeme radilo je dobro za knjigu. Doduše, vrijeme obično radi dobro za povijesne knjige, otvaraju se arhivi, doznaju prešućeni detalji, a ponekom svjedoku razveže se jezik…
Ali kao u vicu Radio Erevana, koji u vrijeme SSSR-a i nije bio vic nego gorka istina - za razliku od budućnosti, povijest je nepredvidiva i neprestano se mijenja. U slučaju Europe i njene povijesti nakon 1945. to je prije svega zato što se Europa, pa tako i mi, jako trudila svoju povijest zaboraviti, prešutjeti, potisnuti. A tu su i dvije paralelne povijesti, koje se odvijaju istodobno i međusobno se prožimaju i potiču – povijest zapadne Europe, obično je to ono što se do kraha komunizma smatralo “Europom”, i povijest istočnog bloka. Iste te Europe, ali u kojoj je historija od 1945. do 1989. naizgled stala, iako je nemilosrdno gazila njene stanovnike i proizvodila mnogo više povijesti nego što je može progutati. Te povijesti koje su paralelno tekle bile su silom razdvojene jedna od druge, drukčije tumačene i gledane. Spajajući ih, Tony Judt otkriva nam ono prešućeno, zaboravljeno i zatomljeno o nama, ali i o drugima. Na trenutke, čitajući “Povijest Europe od 1945.”, i sam, relativno školovan i povijesno učen čitatelj, naići će na stvari koje je potisnuo, zaboravio i kojih se ustvari ne želi sjećati. Ili za njih nije ni znao, niti mislio da su bitne. Povijest se neprestano mijenja jer se naš odnos prema njoj neprestano mijenja, a tu su i mnoge neugodno istine koje je, naizgled, gotovo nemoguće objasniti iz današnje perspektive, jednostavnije ih je zaboraviti i potisnuti, kao što se to s ovom ili onom povijesnom istinom u Europi činilo u proteklim desetljećima. Tony Judt detaljno se bavi upravo tim zaboravljenim i zatomljenim cjelinama i, još bitnije, važnim detaljima (a vrag je uvijek u detalju), dok paralelno priča onu nepotisnutu povijest Europe, doduše detaljnu, ogoljenu od romantike i uljepšavanja, koju smo navikli čuti, s kojom smo donekle ili u većini upoznati. Samo, sad to djeluje potpuno drukčije, promijenjeno i nepredvidivo.
A Europa je te 1945. izgledala poput ruševine. Ne samo da su lica gradova, osobito u istočnoj Europi i Njemačkoj, te u zapadnoj Europi gdje su vođene glavne ratne operacije, ali i u cijeloj Europi, izgledala poput kostura zgrada razrušenih avionskim bombama. Godine okupacije uništile su vjeru u državu te u njenu strukturu i sustav. Istodobno, koliko god to paradoksalno zvučalo, godine okupacije dodatno su potaknule i ideju ujedinjene Europe, koja je, doduše u romantičnom i nerealnom obliku postojala između dva rata, no tu brzamo, iako se Tony Judt osvrće i na taj praeuropski dio povijesti iznoseći i nimalo ugodne podatke o birokraciji pod Hitlerom, koja je bila zagovornik ujedinjene Europe, doduše bez Hitlera. Također, tu su crni i prešućeni podaci, točnije namjerno zaboravljeni podaci, o njemačkom suočenju s grijesima prošlosti, prilično katastrofalni iz današnje perspektive. U nedostatku ljudi koji bi upravljali državom u zapadnom dijelu, a bogme i u istočnom, bivši nacisti, ako se nisu pretjerano ogriješili ili su to donekle sakrili, nakon godinu-dvije ulaze u strukture vlasti, kao da ništa nije bilo. No još je više začuđujući, pa i šokantan, podatak koliko je Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, 2-3 godine poslije, i to nakon pokušaja preodgoja, doduše vrlo površnog, mislilo da je “Hitler bio sasvim OK”. Iako to nije glavna linija povijesti, Tony Judt ne prešućuje sve te neugodne detalje – od osvete na kolaboracionistima nakon oslobođenja do sasvim neugodnog stava prema preživjelim Židovima i njihovim stradanjima i nakon oslobođenja. Neugodna je i istina o Švicarskoj, koja je platila mizernu cifru “kazne” za zaradu koju je imala trgujući s Njemačkom (još u travnju 1945. jedna je švicarska tvrtka isporučivala oružje Njemačkoj). Zločesti Švicarci i s tom bijednom cifrom mnogo su lošije prošli od Šveđana, koji nisu platili ni krune za obnovu Europe iako nisu ništa manje poslovali s Njemačkom, uključujući dane u kojima je sve već bilo jasno.
Prve godine te poslijeratne Europe ustvari su povijest toga što će biti s Njemačkom. Što će biti s istočnom Europom, bilo je posve jasno jer Staljin nije imao namjeru povući svoje trupe, za razliku od Amerikanaca i Engleza, koji su jedva čekali da se maknu. Nije nepoznato, ali je zatomljeno, da je Crvena armija bila toliko brojčano nadmoćna da bi, da je krenula u otvoreni sukob netom nakon rata, vjerojatno prodrla sve do Atlantika. Nasreću, ta povijest Europe nije se dogodila, iako ni ova povijest, povijest dviju Europa, nije bila mnogo sretnija.
Ustvari, iznimno je teško pisati o knjizi, točnije knjigama, “Poslije rata”, ne ulazeći u detalje iznesene u njima i ne prepričavajući ih. Nepredvidiva prošlost koja se neprestano mijenja, da ne bi netko pogrešno shvatio (iako vjerojatno hoće) nije nikakav revizionizam, bože sačuvaj, upravo suprotno, nego prije svega osvjetljavanje i poravnavanje onih dijelova prošlosti koje su se svi trudili zaboraviti. Iako su te početne godine uglavnom povijest Njemačke, jer njen je položaj tad bio presudan, to ne znači da se Tony Judt nije pozabavio svim drugim “povijestima” jednako detaljno. U kasnijim desetljećima te će detaljne povijesti biti dominantne, i jednako šokantne, zaboravljene i prešućene. Iako je opseg knjige, odnosno knjiga, iznimno velik – više od 1000 stranica, na trenutke se čini da je Judtova “Povijest Europe od 1945. godine” nedovoljno detaljna. Naravno, to je privid. Riječ je o tome da u matici događaja određeni detalji (zato stalno napominjem tu zaboravljenu, prešućenu povijest, točnije zatomljenu) jednostavno izazivaju toliku pažnju da je šteta što nisu dodatno razrađeni, što je ustvari nemoguće. Takvih detalja, naizgled epizoda, koji ilustriraju maticu priče, u knjizi je vrlo mnogo. Lakoća kojom se knjiga čita sugerirala bi da je riječ o popularnom i neznanstvenom štivu. Upravo suprotno, ni u jednom trenutku knjiga ne ulazi u područje koje nije znanstveno, ali vještina pisanja, reduciranja događaja na ono najvažnije te ilustriranje bezbrojnim životnim i zanimljivim detaljima čine je tako prohodnom.
A tu je i ta nesretna Europa, koja pati od toga što neprestano proizvodi višak povijesti, da parafraziram, koji nije sposobna konzumirati.
Neću reći da je knjiga, točnije knjige, Tonyja Judta remek-djelo niti konačan zapis o historiji 20. stoljeća, točnije njegove druge polovice i tog nesretnoga kontinenta koji stalno producira višak povijesti. Ono što je sigurno jest da je to knjiga koju bi svaki intelektualac, političar, pisac, esejist, Europljanin, trebao imati na kućnoj polici. Pa čak i pod uvjetom da je ne pročita. Uz neke druge knjige – poput onih Iana Kershawa (također o Europi), Odda Arnea Westada o Hladnom ratu (što je opet uvelike povijest Europe), Ernesta Howsbawma ili Montefioreovih knjiga o Staljinu te knjiga Svetlane Aleksijevič (iako je riječ o književnosti, one su svakako i povijesne) o cijelim nepoznatim svjetovima iza Željezne zavjese. Uz Barbaru Tuchman…
Ustvari, teško je sve i nabrojiti. Jer kao što kaže Radio Erevan – budućnost se zna, prošlost je nepredvidiva.
