Prvi predmet koji je Opus Dei dao dvanaestogodišnjoj Andrei Martínez bila je ružičasta haljina. Drugi je bio raspored koji je detaljno opisao svaki zadatak za svaku minutu njezina dana. Zatim, kada je imala 16 godina, dobila je cilice – metalni lanac s šiljcima koji je nosila oko bedra – i bič.
U kasnim 1980-ima, Opus Dei, tajnovita i ultrakonzervativna katolička organizacija, obećala je Martínezovoj bijeg iz života u siromaštvu u ruralnoj Argentini. Pohađanjem jedne od njihovih škola, rekli su, steći će obrazovanje i prilike.
"Rekli su mi da ću učiti i napredovati. Mislila sam da ću s obrazovanjem kasnije moći pomoći svojoj obitelji", kaže Martínezova (50). "Ali postala sam poput roba. Ponašali su se prema meni kao prema robu, bez ikakve sposobnosti da mislim ili djelujem ili činim."
Martínez, zajedno s desecima drugih žena u Argentini, optužila je Opus Dei – koji je prisutan u više od 70 zemalja, ali je najjači u Španjolskoj, Italiji i Latinskoj Americi – da ih je kao djecu i adolescente prisiljavao da žive kao robovi.. Kažu da su bile prisiljene raditi i do 12 sati dnevno, kuhati i čistiti za članove elite, bez plaće, piše Guardian.
Žene također kažu da su se suočile s ekstremnom kontrolom, njihova su pisma bila cenzurirana i bilo im je zabranjeno čitati bilo što osim dječjih knjiga ili vjerskih tekstova. Kad su na kraju pobjegle, žene kažu da su ostale bez novca, odjeće ili kvalifikacija. Nakon dvogodišnje istrage, argentinski savezni tužitelji preuzeli su svoj slučaj, optužujući više vođe Opusa Dei u Južnoj Americi da su nadzirali iskorištavanje i trgovinu djevojčicama, adolescentima i ženama između 1972. i 2015. Izvješće tužitelja sada je pred sucem, koji će odlučiti hoće li nastaviti sa suđenjem.
Opus Dei je kategorički odbacio optužbe i rekao da su "potpuno izvučene iz konteksta".
Tužitelji su naveli da je Opus Dei ("Djelo Božje" na latinskom) uspostavio strukturu posvećenu regrutiranju djevojaka iz siromašnih ruralnih obitelji, za koje su rekli da su "iskoristile njihovu ekstremnu ranjivost". Članovi Opusa Deia su 1979. godine posjetili obitelj Claudie Carrero i tada 13-godišnjakinji dali molitvenu karticu Josemarije Escrive, utemeljitelja organizacije, koji je 2002. proglašen svetim. "Vodili smo miran, religiozan život", kaže ona. “Otac mi je bio radnik, a majka domaćica.Opus Dei je rekao da ću, ako dođem u školu, učiti o hotelijerstvu i da ću moći putovati. Bila sam uzbuđena, ali nisu me odveli tamo da učim", kaže ona, "nego da radim."
Organizacija je uspjela, kažu žene, jer su djevojke držane izolirane i poslušne, dopušten im je samo jedan telefonski poziv i pismo kući mjesečno. "Od samog početka rečeno mi je da svojim roditeljima ne mogu reći ništa o Opusu Dei ili o tome što se događa. Rečeno nam je, uvijek, da budemo poslušni i poslušni", kaže ona.
"Slali bi moja pisma samo ako bi smatrali da je ono što sam napisala prihvatljivo. Bila sam odsječena od vanjskog svijeta", dodaje.
Sebastián Sal, odvjetnik, tvrdi da su "strukovne škole" bile "rasadnik" za Opus Dei. "Pokušali su ih zadržati kao malu djecu", kaže Sal. Sve to pravdaju time da je to ‘Božja odluka’. Nakon četiri godine u "školi", Martínez kaže da je bila prisiljena postati numerarska pomoćnica - u biti, kućna posluga Opusa Dei, koje su se morale posvetiti kuhanju i čišćenju za starije članove i svećenike, dok su živjele u celibatu.
Morala se bičevati dok se molila
Unatoč tome što je željela studirati psihologiju, kaže da joj je rečeno: "Za mene nije bilo druge mogućnosti, da sam presiromašna, da nemam muškarca za koga bih se udala; da će moja obitelj biti osuđena na pakao ako se ne pridružim." Nakon toga, kaže Martínez, njezin se posao povećao na više od 12 sati dnevno, a dobila je cilicu koju je nosila oko gornjeg bedra dva sata dnevno kao pokoru, te mali bič od užeta kojim se bičevala dok se molila.
"Jedini tekstovi koje smo smjeli čitati bile su knjige za djecu ili vjeronauk. Više nije bilo škole. Bila sam zarobljena", kaže ona.
Sa 17 godina, kaže Carrero, također su na nju vršili pritisak da postane asistentica: “Govorili su da se nemam za koga udati, da je to moja sudbina.” Svaki detalj njezina života bio je pod kontrolom, kaže, od odjeće do posjeta roditeljima. "Nije mi bilo dopušteno provesti Božić sa svojom obitelji ili prisustvovati bakinom sprovodu. Često su odbijali naše zahtjeve, govoreći nam da to 'prinesemo' kao žrtvu Bogu. Sakrivali su se iza Boga da bi nas iskoristili."
Carrero, kao i druge žene, kaže da su je redovito selili iz jedne kuće u drugu, što je, kako ona vjeruje, bilo kako bi se spriječilo njihovo stvaranje čvrstih prijateljstava. “Mnogo puta sam selila iz grada u grad, iz zemlje u zemlju – Paragvaja, Urugvaja – bez izbora”, kaže ona. Martínez kaže da je provela 10 godina s Opusom Dei prije nego što je pobjegla. Kad je otišla, imala je samo 10 pezosa (što odgovara nekoliko dolara), nije imala normalnu odjeću i otkrila je da obrazovne potvrde koje joj je izdao Opus Dei nisu priznate.
"Nikada nisam primila plaću. Nisam znala kako koristiti novac, kako razgovarati s ljudima. Imala sam 23 godine, ali sam se ponašala kao dijete od 12 godina", kaže ona.
Argentinski tužitelji naveli su da su najmanje 43 žene, "većinom djevojčice i adolescentice", bile "podvrgnute životnim uvjetima usporedivim s ropstvom" i "zarobljene u krugu iskorištavanja i zlostavljanja".
Postojao je “potpuni nedostatak poštene plaće i osnovnih prava, a sve pod izlikom ‘predanosti’ i ‘duhovnog spasenja’”, kažu tužitelji, koji su zatražili da četiri bivša šefa Opusa Dei u Argentini budu pozvana na ispitivanje.
Opus Dei sve poriče
U priopćenju na svojoj web stranici, Opus Dei je rekao da su škole odobrile argentinske vlasti i da su navodi da su djevojke bile prisiljene da se pridruže organizaciji obećanjem obrazovanja "lažni i obmanjujući". Rečeno je da je “duhovno zvanje” pomoćnika numerarija “slobodno odabrano”, da “nema zapreke za odlazak” i da “pomoćnici numerarija” moraju ponovno potvrditi svoju želju da budu članovi više puta tijekom nekoliko godina.
Također se tvrdi da su žene primale naknadu za svoj rad. Žene su kritizirale reakciju katoličke organizacije. Traže financijsku odštetu, priznanje svoje patnje i službenu ispriku. “Želimo da Opus Dei prihvati ono što su učinili i prepozna njegov utjecaj,” kaže Martínez.
