Top News
2790 prikaza

Povijest demonstracija u poslijeratnoj Jugoslaviji

1/5
TONE STOJKO, ZBOROVANJE V PODPORO ČETVERICI/JBTZ, LJUBLJANA, 21. JUNIJ 1988.
Slovenski filozof, psihoanalitičar i kulturni teoretičar povodom predstavljanja monografije i izložbe slovenskog majstora fotografije i urednika kultne Mladine na na 27. Sa(n)jam knjige u Istri

Nisam sklon paranoji ili maniji proganjanja, no ne mogu se otresti snažnog osjećaja, čak uvjerenja, da me posljednjih pedeset godina netko uporno prati. To mi se naročito događa na demonstracijama i u kazalištu. Marno sudjelujem i u jednom i u drugom, i to već pola stoljeća, a da ne naletim na neizbježnog i nepokolebljivog Tonu Stojka. Kao gimnazijalac sam, doduše, propustio prve demonstracije koje je zabilježio Stojko, one u Studentskom naselju i protiv okupacije Čehoslovačke 1968. godine. Međutim, od demonstracija protiv američkog prodora u Kambodžu i onih koje su podupirale slovensku manjinu 1970. godine, prisustvovao sam svima. I svaki put kad bih se malo osvrnuo uokolo, već bih negdje ugledao Stojka, ponekad kako visi s nekog balkona ili stabla, ponekad u brzom trku za fokusom događanja, ponekad s panoramske udaljenosti, ponekad na malim ljestvama koje bi priručno nosio sa sobom, ponekad u najužarenijim prvim redovima.

 | Author: TONE STOJKO, STAVKA DELAVCEV LITOSTROJA, LJUBLJANA, 9. DECEMBER 1987. TONE STOJKO, STAVKA DELAVCEV LITOSTROJA, LJUBLJANA, 9. DECEMBER 1987.

POVIJEST DEMONSTRACIJA

Ne znam je li se itko ikad odvojeno pozabavio poviješću demonstracija u poslijeratnoj Sloveniji (i šire u Jugoslaviji), no ovako na brzinu i općenito mi se čini da je se pomalo shematski može raspodijeliti na dva razdoblja koja se razdvajaju na vrijeme prije nego što ih je počeo bilježiti Stojko te vrijeme od tada i nakon. U ono vrijeme prije, od kraja rata do kasnih 1960-ih godina, nije nedostajalo povremenih masovnih okupljanja, ljudi su znali ići na ulice s transparentima i skandiranjem, a osim onih koje su bile slaviteljske, komemorativne i paradne prirode (da i ne spominjemo mahanje stranim državnicima - i danas se sjećam, bože oslobodi, Waltera Ulbrichta), bilo je okupljanja i demonstracija ne u slavu, nego u protest protiv nečega. A svima njima ponajprije je bilo zajedničko to da ih je organizirala i neposredno podržala vlast, da su bili unaprijed orkestrirani i koreografirani, s institucionalno zajamčenim masovnim sudjelovanjem. Oni protiv kojih se demonstriralo bili su neprijatelji same tadašnje vlasti. Budući da se ovdje više oslanjam na svoje osobno pamćenje, nego na preturanje po povijesnim izvorima, kao primjer mogu se sjetiti onog hladnog siječnja 1961. godine, kad smo promrzli protestirali zbog atentata na Patricea Lumumbu, prvog predsjednika neovisnoga Konga i simbola protukolonijalne borbe. Jest da smo tamo bili po direktivi odozgo, ali Lumumba je i za nas zaista bio junak. Malo nam je teško danas se prebaciti unatrag, u vremena kad se protukolonijalna borba ticala ne samo Jugoslavije i Pokreta nesvrstanih, nego i cjelokupne zapadne i globalne ljevice. Tone Stojko počeo je vjerno bilježiti demonstracije upravo u trenutku kad je potkraj 1960-ih ta prva paradigma prevagnula u drugu koja je bila podosta drugačija, povremeno i radikalno drugačija, kad su demonstracije demonstrativno u prvi plan stavile probuđeno civilno društvo.

 | Author:
NAJVAŽNIJE PROLJEĆE

U travnju 1971. godine najužarenije demonstracije bile su one koje je pokrenuo naizgled, doduše, nedužan povod protesta protiv ograničavanja prometa na Aškerčevoj cesti. Govori ispred Filozofskog fakulteta doprli su daleko preko svega što se dotad moglo javno čuti (a neki su išli tako daleko da su doživjeli svoj sudski epilog), a hod po ulicama prvi se put upustio u posve nepredvidivu konfrontaciju s policijom. Demonstracije su tad u potpunosti napustile službene okvire i otisnule se u opasne vode izvan dotad zamislivoga, doprle su do protesta gdje je odjednom sve bilo na kocki. “Nije bilo proljeća do proljeća ‘71.”, kako u svojoj pjesmi kaže Boris A. Novak. Njegovu pjesmu, međutim, koja potanko ispisuje ovaj događaj, bilo bi pogrešno čitati u duhu nostalgije za nekim mladenačkim i izgubljenim vremenom - treba je čitati u duhu ponavljajućih proljeća sve do proljeća 2020. godine (gdje je Borisova poezija ustrajno prisutna). Kao da demonstracije pokreću takoreći frojdovsko Wiederholungszwang, “prisilno ponavljanje” - ali kao i kod Freuda, to nije težnja za još više jednakoga, nego svaki put zahtijeva novi usjek, svaki put novi izum. A Stojko je kroničar upravo toga - ne vječitog vraćanja jednakoga u uvijek novim mnoštvima na ulicama, nego neuništive reinvencije. Proljetni zamah 1971. godine doživio je svoj vrhunac okupacijom Filozofskog fakulteta. Stojko je opet bio tu kao netko tko takoreći hvata povijest u pokretu. Svibanj ‘68. u Parizu je svibanj ‘71. u Ljubljani, tako je glasio tadašnji slogan. Nad nama su lebdjeli duhovi Che Guevare, Martina Luthera Kinga, Woodstocka, Rudija Dutschkea...

 | Author: TONE STOJKO, STAVKA ŽELEZNIČARJEV TONE STOJKO, STAVKA ŽELEZNIČARJEV

DUGA PRAZNINA

Ako promotrimo ovaj raspon Stojkova rada, prekidaju ga duge praznine, najprije strašna i duga praznina koja seže od 1972. godine, od posljednjih izdanaka političkog i duhovnog poleta tog vremena, pa sve do 1986. godine, početka jednog novog proljeća i jednog drugog iskustva demonstracija i protesta. Na međurazdoblje se zakvačila oznaka olovnih godina, koja je možda i varljiva - naime, tad nije sve utihnulo niti je civilno društvo nestalo, samo se premjestilo s ulica na koncerte (bilo je to vrijeme punka i Laibacha), u sve užareniju alternativnu kulturu zajedno s alternativnom teorijom, u užarene rasprave i civilne pokrete. A kad je došao idući val, kad se postupno ukazala iduća etapa, bili smo spremni, mnogo više formirani i manje naivni nego u prvom valu. Stojko je i opet bilježio povijest u nastajanju, od reakcija na černobilsku katastrofu, preko protesta protiv štafete i prijelomnog štrajka u Litostroju (ne zaboravimo ni onaj mariborski i druge), pa sve do užarenog srpnja ‘88. na Roškoj cesti i Svibanjske deklaracije u svibnju 1989., rata 1991. godine i osamostaljenja. Drugi veliki val iznova je donio vrijeme velikog optimizma i nade, opet se iznenada činilo da je sve moguće, da svaki idući dan može biti više od prethodnog. Ovaj je put donio opipljive političke posljedice, nastanak samostalne države. Stojko je uz to tad bilježio i jugoslavenski kontekst i dio svjetskoga: kosovski štrajk i nemire 1988.-1989., Miloševićev uspon na krilima masovnog pokreta (sve do demonstracija protiv Miloševića već 1991. godine), Praški udar, Moskovski udar, nastanak dotad nezamislivog novog svjetskog poretka. A onda opet praznina, desetljeće i pol, tamo od uspostave države (ako izuzmemo proteste zbog afere Depala vas) do velikih radničkih demonstracija 2007. godine. Kao da se nakon dramatičnih promjena koje su se dogodile na valu demonstracija uspostavio novi red, u kojem kao da dostaje djelovanje unutar redovnih institucija, kao da je uspostavljeno nepisano primirje između civilnog društva. Primirje nije moglo trajati dugo, načele su ga neoliberalne reforme koje su rezultirale velikom krizom nakon 2008. godine. I tako su uslijedile studentske demonstracije, pokret Occupy, velike pobune 2012.-2013., sve do biciklističkih protesta u proljeće 2020.

 | Author: TONE STOJKO, PRAGA TONE STOJKO, PRAGA

ON ĆE VAS SIGURNO NAĆI

Sad kad gledam ovo Stojkovo nadasve impresivno, više nego polustoljetno bilježenje slovenske povijesti kroz demonstracije, iz njega pomalo priručno možda mogu izvući tri raznovrsne poante. Kao prvo: prvi i neposredan dojam (barem za nekoga tko je sve vrijeme bio neposredan sudionik) moguće je sažeti ovako: toliko smo toga očekivali - a što je na kraju ispalo! Trenutak istine pripada upravo onim očekivanjima koja se nisu realizirala te ih treba uvijek iznova reaktivirati unaprijed i unazad - i tu je velika vrijednost Stojkova bilježenja. To nije samo bilježenje jedne realnosti, nego ujedno (i možda prvenstveno) potencijalnosti, nečega što je otišlo ni u što, a da to ipak nije tek utopijska zamisao koju je realnost pregazila i odbacila - nečeg mogućeg što uporno ide dalje. Kao drugo: ono što Slovence posljednjih desetljeća najviše tjera na ulice jest figura Janeza Janše. Doista, demonstracije bi počele cvjetati svaki put kad bi se Janša našao na vlasti - triput dosad - i tome je uvijek uslijedio val žestokih uličnih protesta. Možda Janša među ostalim najbolje utjelovljuje razliku između onoga što smo očekivali i onoga što je ispalo. A tu je i treća točka: slovenski se narod na kraju krajeva rodio iz protesta koji nazivamo protestantizmom, proteste su nam smjestili u kolijevku. Svoje najveće trenutke pokazao je kad je uzmogao dići se u protest i revolt te javno iskazati kolektivnu volju. Protest, međutim, nikad nije dovoljan: sve dok protestiramo protiv nečega, istodobno dopuštamo da nam protivnik određuje teren i okvir. A politika i emancipacija počinju tek onda kad sami znamo odrediti ciljeve i okvir te ih znamo provesti kolektivnom demonstracijom, odvažnošću i disciplinom. Protesti, demonstracije, sve što Stojko bilježi zove na nastavak. Nema se tu što čekati, Stojko će nas već naći, kao što nas je nalazio posljednjih pola stoljeća.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 18:02 04.Prosinac 2021.

    u socijalizmu nisu trebali bit prosvjedi radnik je bio na 1 mjestu EVO VAM SADA kapitalizan uzivajte u jadu i bijedi