Ali, svejedno, kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama. Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom. To su ljudi koji su, slušamo li njihove ispovijesti, zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate.
"Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade", pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti.
"Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole..." Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu što ga je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom.
"Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat", kaže Račan. Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti da je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio – komunist. U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha.
Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice, pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa, dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad. Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima još i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora.
"Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen..." Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i gdje je "starofrajlinska martirologija" uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.
Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške "hrvatskom proljeću", nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev križni put. Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića.
Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job, skupa s Blaževićem, stoički morao trpjeti gotovo četiri godine. Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je gotovo svakodnevno skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije u njegovoj redakturi tiskane u četverotomnom izdanju.
Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi "Josip Broz Tito", u Kumrovcu.
Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio:
"Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća"... Disidentski staž Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu kojega se do danas nije oslobodio. "Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma", reći će Tomac u listopadu 1995. godine. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt - nošenjem tamne kravate.
"Sedamdeset prvu ste dobro "pregurali" na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu. Namjerno?" pita Mlakara novinar Nacionala.
"Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio 'namjerno', ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao 'smrću bake', nego sam rekao da je kravata tamnocrvena..."
Martell? Neki više vole viski! Neke vrste disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: "Uvijek sam plivao protiv struje". Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam.
Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Kolkate, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom "Galebu". Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi.
A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije, poznat po instaliranju heroja pokreta otpora. Tri države, tri dnevnika, ispada da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti! Ali, gdje je onda bila ta surova vlast i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore? Što je, onda, to bilo? Neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan?
Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj; onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Danielsa, kojem je već tako blizak da ga zove "Johnny". Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atile, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka.
"Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava", opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj "judeokomunistički uradak". "Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio...", objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.
Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma. "Bio sam član Komunističke partije", veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996., "jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca..."
Pa onda onaj Vrdoljak, koji je kao žrtva morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. "U Poljskoj je bio poljski komunizam", nabraja Vrdoljak, "u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski." U tom i takvom srpskom komunizmu žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ali ne i Vrdoljaka, niti njegova oca.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ne ser......! Isključujem vas sa spiska!
zanimljivo.