Povijest urušavanja Zagreba gledana očima doseljenika

Vrbanićeva će biti moja posljednja starozagrebačka adresa. Početkom 1998. munjevito se selim na Savicu. Adrese se više ne sjećam. Premda sam još sa sjeverne strane Save, težim k Novom Zagrebu. Naselje je lijepo. Kupio sam role pa se rolam niz cijelo naselje, koristim davno stečene klizačke vještine i uživam u urednosti socijalističkog urbanizma. Na Savici, međutim, nema izloga. I to je ono zbog čega ljudi vjeruju da su ovakva naselja ustvari samo spavaonice radnoga naroda, koji negdje drugdje odlazi u život. Dijelom, u ono vrijeme to je istina. Od života na Savici pamtim još prozor prema nasipu i rijeci i te spektakularne jesenje savske magle. Pamtim kako sam jednoga jutra na parkiralištu ispod nasipa ugledao šleper na čijoj je ceradi krupnim slovima pisalo Braunau am Inn.

Od ljeta 1998. živio sam u Travnom, u Kopernikovoj na broju pet, trinaesti kat. Pet godina kasnije, početkom studenog 2003., kupio sam stan u Zapruđu, na vrhu jednog od onih Jelinekovih tornjeva, usred mračne džungle onodobnog Bundeka. Sljedećih godina, prije nego što Bundek pretvore u ružni ćelavi park nekog balkanskog Chicaga, budili su me, kao da sam u Amazoniji, tisuće hiljada ptica i čudan vonj močvare. Pet godina kasnije veći dio godine već sam provodio na selu, dvadesetak kilometara od Zagreba, sasvim distanciran od svakog urbaniteta i u potpunom muku vukomeričkih noći, koji razbiju tek huk uznemirene sove i daleki lavež psa.
Ali i tad, kad zapravo odem iz Zagreba i počnem mu se svakodnevno vraćati kao dnevni migrant, kao radni čovjek na vječnom proputovanju, ostat ću najčvršće vezan za Novi Zagreb i njegovu neusporedivu, teško objašnjivu ljepotu i eleganciju, koja već gotovo pedesetak godina ostaje neotkrivena. Novi Zagreb je najeuropskiji i najsvjetskiji fragment moderne Hrvatske. Fantastična armiranobetonska skulptura koja po obodima sve više obrasta u zelenilo. Ništa u gradu nije tako neutješno lijepo kao armirani beton usred zelenila. A izlozi? Ne, u Novom Zagrebu gotovo da i nema izloga. Oni koji su ga zamišljali imali su ponešto arhaičniju, skoro da bih rekao antičku ili srednjovjekovnu viziju grada. Novi Zagreb su njegovi urbanisti i arhitekti zamišljali preko trgova, projektiranih i neprojektiranih, samorodnih. Usred Mamutice je trg, dječja igrališta su redom trgovi, cijela je Sloboština okupljena oko jednog velikog i nekoliko manjih trgova, Utrinska tržnica je trg... U novom mileniju niču veliki trgovački centri, najmarkantniji je i socijalno najvažniji Avenue Mall,gradi se Muzej suvremene umjetnosti - koji, istina, slabo funkcionira kao živa kulturna institucija, ali je izvanredan skejterski poligon - i stvaraju se, više sretnim slučajem, nego po planu, preduvjeti novoga grada. S modom rekreativnog trčanja i zahvaljujući ukućanima psima oživljava, s obje strane rijeke, i nasip, preko kojega se, kao preko carine ili malte, životom ljudi povezuju dva Zagreba. Onaj koji ostaje bez izloga i ovaj koji se uči živjeti na trgovima.

Iz starog sam Zagreba želio otići, jer se svo vrijeme mojeg života u njemu smanjivao i nestajao. Kada sam 1993. došao, funkcionalni centar grada prostirao se skoro od Maksimira pa sve do Trga Francuske revolucije. Danas, Zagreb se skupio i smanjio na Trg bana Jelačića, Bogovićevu, Cvjetni plac i Ilicu, ali samo do Frankopanske. Sve drugo je mrtvo, sve drugo tretira se kao da je izvan centra grada. U ulicama južno od Tesline gotovo da nema izloga. Kao ni istočno od Petrinjske. Nema ih, uostalom, ni u Petrinjskoj. Pred očima nam već dvadeset godina umire grad. Cijene najamnine svemirski su skupe. Lokali se, navodno, dilaju rodijacima, zemljacima i mafijaškim partnerima. Na elitnim lokacijama niču izlozi ekstremističnih navijačkih skupina, kojima je gradonačelnik ni za kakve novce iznajmio prostor. Nestaju posljednji obućari i krojači, oni koji su popravljali cipele i skraćivali hlače. Iščezava stari Zagreb, onaj zbog kojeg sam i došao. Ili onaj zbog kojeg sam se zadržao tu, jer se ticao mojeg roda. Ali novi se ne pojavljuje. Ako taj novi Zagreb nije u onim montažnim drvenim kućercima i na tezgama čije će unajmljivanje obična čovjeka skuplje doći nego u Londonu i Chicagu. Nije, jer ne može to biti grad. Kao što grad ne može biti Advent u Zagrebu, ta monstruozna kobasičarsko-knedlarska manifestacija, koja je na um pala nekome bez pameti i bez grada u memoriji, čiji je stvarni cilj da se na crno ugrabi što veća lova. Zagreb su ubili, pretvorivši ga u metaforu. Zagreb je za sve kriv! Zagreb se gradi i bogati, dok ostatak Hrvatske hropće u jadu i u siromaštvu! Zagreb je tup i bezosjećajan! Zagreb ne razumije! Stvarni grad ne može izdržati toliko metafora, metonimija. Ubi ga, nesretnika, sva ta sinegdohalnost. Ionako je Zagreb osjetljivo čeljade, feminizirano u svojoj muškoj duši, fragmentirano i sačinjeno od dijelova koji međusobno ne komuniciraju, ali svejedno čine cjelinu.

Potresi iz ožujka i prosinca 2020. nisu urušili taj lijepi mali grad, koji ne razumiju njegovi preostali vladari i upravljači, a oni koji ga grade i razgrađuju to čine kao obijesni i ne baš jako pametni dječaci. Nisu Zagreb urušili potresi, nego upravo takvi koji su unutar starih austrougarskih građevina nerazumno rušili i pregrađivali ili su u starim građevinama podizali mahnite armiranobetonske konstrukcije koje su, već same po sebi, nagrđivale i u opasnost dovodile taj krhki i osjetljivi cigleni svijet. Pa su onda ti isti nerazumni ljudi stvarali privid turističkoga grada i nacionalne metropole, u nebo dizali cijene najma, koje zatim nitko nije mogao plaćati. Tako su se praznili izlozi, tako su nestajali zagrebački obrtnici, i tako se ono malo preostaloga grada sve više povlačilo prema središtu. Za to vrijeme, odmah iza fasada iličkih i vlaškouličanskih zgrada, pa u Tkalčićevoj, to jest u Kožarskoj, iza tog praznog i prijetećeg sjaja, od po nekoliko tisuća eura po kvadratu, u onim dvorišnim izbama živjela je i umirala nepojmljiva sirotinja, onakva kakve nema ni na Baniji, ni u Krležinoj mašti, ni u najmračnijim zagrebačkim noćnim morama. Onako kako su propadala njihova pluća, jetre i bubrezi, tako je u posljednjih trideset godina propadao i grad. Potres mu ništa, baš ništa nije učinio, osim što je to propadanje učinio vidljivim i u biti nepopravljivim. Nestalo je sasvim i do kraja tog mojeg Zagreba, o kojemu sam mislio u ljeto 1993. Rastvorila se njegova živa utroba i sad je zaprepašteni gledamo na onim zabatnim zidovima, koji se od vrha urušavaju, i na onoj štukaturi, koja zauvijek nestaje s ljepših zagrebačkih fasada. Netko je za ovu propast kriv. Netko, a ne potres.

Do suza sam ovaj grad zavolio u posljednjih nekoliko mjeseci, pješačeći po njegovu središtu, a onda i po njegovim rubovima. U toj urušenosti, u tom raspadu, Zagreb je u potpunosti demetaforiziran. Neukusno bi danas bilo reći da je Zagreb nekome za nešto kriv. Ili da je Zagreb rekao ovo, da je Zagreb rekao ono. Ostale su samo te kuće, koje bi divlji investitori rušili, onako zvjerski kako ih je pod Karamarkovim policijskim pendrekom rušio Horvatinčić, da bi na njihovu mjestu izgradili nakaze vlastitih duša. Je li to taj kapitalizam? Ne bih rekao da jest, jer kapitalizam je i u Wroclawu, Krakowu, Pragu, pa Wroclaw, Krakow i Prag, s potresom ili bez potresa, ne izgledaju kao Zagreb. Kapitalizam u načelu nema ništa protiv memorije, kao ni protiv izloga. I odgovara mu da iznutra raste, a ne da se smanjuje. S memorijom imaju problema samo ljudi koji bi da sakriju nešto čega se gradovi ili ljudi sjećaju. Ili jezikom kapitalizma rečeno: ljudi koji bi se bogatili na općem zaboravu. To su oni knedlari i kobasičari iz montažnih drvenih kućica, koji u tren oka nestaju nakon velike pljačke.