Prije dvije godine sveučilišni profesor sa Georgetowna u Washingtonu Jason Brennan objavio je knjigu "Against Democracy" koja je vrlo brzo postala veliki hit ali i vrlo kontroverzna. Tamo argumentira da je demokracija kao sustav vladavine precijenjena - niti stvara veću jednakost među građanima.
Sudeći po Brennanu bilo bi nam bolje zamijeniti demokraciju s formom vladavine imena "epistokracija" - sustav u kojem glas onih koji imaju (dokazano) veće znanje o politici vrijedi više od onih koji nemaju. Politički informiraniji i obrazovaniji građani su privilegirani.
Mnogima Brennanova ideja, piše Vox, zvuči kao zezancija i "trolanje" no njegovo je djelo ozbiljna kritika moralnih i strukturalnih temelja demokracije.
Novinaru Voxa Brennan je razjasnio temelje svoje ideje.
Zašto je, po vama, epistokracija bolji sustav od demokracije?
Znamo kako je nezgodna nuspojava demokracije da potiče građane da budu ignoranti, iracionalni, plemenski orijentirani te da nemaju potrebe koristiti svoje glasove na ozbiljan način. Epistokracija je pokušaj da se ispravi ta patologija dok se u isto vrijeme zadrži sve što je dobro u demokraciji.
Moramo se zapitati čemu mislimo da političari i vladajuća struktura zaista služi. Neki misle da je njihova uloga čisto simbolična i da je važna jer "kroz demokraciju pokazujemo da vjerujemo kako svi imaju jednaku vrijednost".
Postoji još jedan način promatranja vlasti, a to je kao alat, kao čekić, a njegova je temeljna svrha (pa onda i politike same) generirati dobre rezultate, efikasnost, stabilnost, te izbjeći to da netko ostane zakinut ili oštećen. Ako se s time slažete, onda razmišljate kao ja, i morate se zapitati trebamo li izabrati formu vlasti koja najbolje izručuje dobra, koja god ona bila.
Dakle najvažniji je rezultat, u redu, ali tvrdite kako je glasanje vrsta moći i da ako netko to ne koristi u najbolje moguće svrhe ili nije obrazovan, da ne bi trebao glasati, ili?
Da, ja to nazivam "princip kompetencije". Ideja je da bilo tko tko svojim glasom može utjecati na nečiji (a ne samo svoj) način života mora to prakticirati na kompetentan način. Ukoliko tu moć neće koristiti za najbolje moguće rezultate i kompetentno, onda je to argument protiv toga da im se ta vrsta moći i autoriteta uopće da.
Zašto mislite da bi građani pristali na to da ih se isključi iz demokratskog procesa?
Tu postoje dva faktora. Prvo, ideja da je demokracija jedina legitimna, i ako imate "nedemokratski" sustav, ljudi će se protiv njega pobuniti. Oko toga se uopće ne brinem. Kada čitate studije o konformizmu, ili istraživanja o stavu autoriteta, ili pak kako ljudi u nedemokratskim sustavima percipiraju čelnike država, generalni je zaključak da za sustav (kakav god on bio) automatski smatraju da je legitiman.
Rusija ima vrlo korumpirani sustav, i ljudi tamo imaju iznenađujuće pozitivne stavove o svojoj vlasti. U Kini pak svoju vlast vide kao legitimnu, iako znaju da ih se nadgleda i da bi mogli nastradati ako kažu nešto negativno.
Dakle ljudima je dovoljno da budu naviknuti na svoje vodstvo te da automatski misle kako je radi toga legitimno.
Druga stvar je kako nije svaka forma epistokracije isključiva. Mogli bi, primjerice, imati sistem gdje ako prođete test onda glasate, to je vjerojatno najgori oblik. No ima drugih načina kako upogoniti epistokraciju koja ne uključuje takvu vrstu ekskluzije.
Postoje li neki primjeri epistokracije u povijesti?
Baš i ne, no bio je period u britanskoj povijesti (između 1600. i 1950.) kada su oni koji su imali diplomu dobivali ekstra pravo glasa no to je u suštini glupa ideja. Nije mi to lako reći s obzirom da radim u obrazovanju, ali ispostavlja se kako sveučilišna diploma ne utječe previše na to koliko ljudi znaju i razumiju. Generalno gledano, da, fakultetski obrazovani znaju više od onih koji nisu završili fakultet, ali najmanje je cijeloj toj priči važan fakultet.
Ljudi vole slaviti staru Atenu kao prekrasan primjer direktne demokracije, no oni zapravo govore o epistokraciji u kojoj je zapravo glasao vrlo mali broj ljudi, i to samo najobrazovaniji članovi društva, oni koji su imali najviše političkih znanja i vremena da se politikom aktivno bave.
Kada pak pogledate Singapur, kojeg bi ipak više nazvao tehnokracijom nego epistokracijom, onda vidite sustav kojeg vode elite za opće dobro.
Postoji li neki istinski pošten način da se odredi tko je kompetentan a tko nije, koji su kriteriji i bi li se i to moglo zloupotrebljavati?
Smatram da postoji. Uzgred svaki se politički sustav zloupotrebljava, i protiv toga se treba moći i znati boriti. Predlažem da svi imaju pravo glasa, čak i djeca. Nitko ne bude zapostavljen, ali tijekom glasovanja naprave se tri stvari.
Prvo nam kažete što želite, bio to izbor političara, stranke, ili neka pozicija na referendumu. Drugo, kažete nam tko ste, ali su ti demografski podaci, naravno, anonimni.
Treće je da ispunite upitnik s vrlo bazičnim političkim pitanjima. Kada imamo te tri vrste informacije, onda možemo statistički eliminirati što bi javnost zaista htjela ako je u potpunosti informirana.
Unutar tog sistema, nije čak poanta u tome da imate više moći negoli ja. Ne možemo prstom uprijeti u bilo kojeg individualca i reći da je bio isključen. Ideja je baždariti što bi javnost htjela kada bi imala sve potrebne informacije.
Ok, ali tko određuje kriterije i smišlja pitanja, tko odlučuje?
Ljudi će pokušati manipulirati testovima za svoje dobro. Republikanci će ga možda pokušati okrenuti tako da isključe određene grupacija, a Demokrati će manipulirati da dođu do onog što žele.
Ali ja predlažem sljedeće, neka demokracija ode na taj ispit. Treba izabrati, recimo, 500 građana. Platiti im nešto novaca i reći da mogu uzeti slobodno od posla bez ikakve štete njihovim karijerama. Neka razgovaraju, pregovaraju i rade zajedno. A oni će na kraju odlučiti što ide u taj ispit. I onda taj ispit koristimo za "vaganje" glasova.
Trebaju li oni znati odgovore na postavljena pitanja?
Ovo možda zvuči čudno, ali zaista nije. Ako napravite anketu ljudi i pitate ih što je potrebno da budu informirani birači, reći će vam iste stvari kao i ja, ali ćete vrlo brzi shvatiti da mnogi od njih ne znaju odgovore.
Kada pitam svog desetgodišnjeg sina što treba tražiti kod supružnika, on će vam jako dobro i racionalno objasniti što čini dobrog bračnog druga. No nitko neće zato misliti da je kompetentan izabrati supružnika, ili se ženiti.
Glasači znaju što bi trebali znati, ali zapravo ne znaju te stvari.
Vratimo se na "princip kompetencije", zašto je pravo na kompetentnu vlast važnije od prava na sudjelovanje u demokratskom procesu?
Mislim da je pravo pitanje zašto smo uvjereni da svi "po defaultu" imamo pravo sudjelovati u demokratskom procesu. To se jako razlikuje od svih nekih drugih prava koja imamo.
Imamo pravo izabrati partnera, religiju, što ćemo jesti, gdje ćemo živjeti i što ćemo raditi. Iako neke od tih stvari utječu na druge ljude, oni imaju prvenstveno utjecaj na aferu autonomije individualca.
Pravo na participiranje u demokratskom procesu je fundamentalno različito jer uključuje da svoju volju "namećete" drugim ljudima. Tako da nisam siguran da bi ta vrsta moći trebala biti dana svima, barem ne bez nekih očekivanja.
Ali glasanje nije samo o nametanju volje, mnogo teorija kaže kako participacija u političkom procesu osnažuje individualca...
Ako grupa ljudi s kojima dijelite interese dođe na vlast, onda ste osnaženi u smislu da vaši interesi će biti promovirani.
Ovo je neobična metafora, no zamislite da ne mogu pomicati ruke jer su zavezane, ali da mi vi morate dati kave kada god ja to želim. To je malo ono što se događa u demokraciji - ja i dalje dobivam kavu, i to je fantastično, ali nisam zapravo odgovoran za to da kava dolazi u moja usta - ti si taj koji mi to čini.
Kako god na to gledali, grupa je ta koja ima moć, a ne individualac, čak i ako ste u grupi koja ima moć.
Dio argumenta u knjizi jest ideja da demokratska politika uništava društvenu kooperaciju jer dodaje gorivo na sukobe koji su temeljeni u identitetu (ili onome što smatramo da je identitet).
Mene brine da ljudi jako često glasaju radi arbitrarnih ili povijesnih razloga koji imaju vrlo malo veze s interesima ili ideologijama. Određene se skupine vežu uz određene stranke i to je naprosto tako.
Ja sam podrijetlom Irac iz Bostona, to je moj identitet, koji predviđa da ću biti odani navijač New England Patriotsa i Boston Red Soxa. I to je istina, obožavam obje ekipe. Također, moj bi mi identitet nalagao da glasam za Demokrate iako možda pojma nemam za što se zalažu.
I vidjet ćete da oni koji tradicionalno glasaju za Demokrate zaista nemaju pojma što stranka podržava, a ako ih pitate možda se ispostavi da je njihovo mišljenje sličnije onome Republikanaca, Libertarijanaca, Socijalista ili nekog trećeg. No, ne glasaju na taj način.
Za većinu ljudi politička bliskost i predanost nečemu je kao sa sportom. Kod nas u SAD-u sport ipak nije pretjerano nabrijan antagonizmom. Kada vidim obožavatelja Yankeesa možda ću ga u sebi prokleti, ali neću se tući.
I bio sam na Yankee stadionu noseći obilježja Red Soxa i nitko me nije probao prebiti. Sport je relativno zabavan način da kanalizirate tu podijeljenost.
No u političkom prostoru, posebno u doba društvenih medija, stalno smo osuđeni na radikalno zaoštravanje odnosa. Politički je to postalo tako disfunkcionalno da demokraciju čini invalidnom.
Demokracija je oduvijek bila kaotična, no svijet koji je pod demokracijom je, s vremenom, postao bogatiji, stabilniji i tolerantniji. Dakle, nije riječ o katastrofi, zašto onda očekujemo da je epistokracija bolja?
To je jako dobro pitanje. Volim reći da sam obožavatelj demokracije, ali i recimo Iron Maidena. No, mislim da Maideni imaju nekoliko naprosto očajnih albuma - a takva je i demokracija. Najbolji sistem koji imamo (do sada) ali to ne znači da nema grešaka na kojima se itekako treba raditi.
Možda uvidimo da je to bolje od većine stvari koje smo probali, ali ako primijetimo da postoji jedna stalna i nepromijenjena patologija, onda trebamo pitati "kako to popraviti". Konstantno bi trebali eksperimentirati i otkrivati što radi, a što je pokvareno.
U tom je smislu epistokracija ideja, pokušaj da poboljšamo ono što trenutno radimo. Jako je puno na vagi. Eliminirali smo dosta problema. Imamo jednaka prava za članove LGBTQ djela društva, Afroamerikance tretiramo bolje (generalno gledano) nego ikada, ali i dalje niti blizu dovoljno dobro. Žene imaju veća prava, smanjili smo siromaštvo. To su sve dobre stvari.
Ali smo i bacali bombe na poprilično zemalja, i napravili grozne stvari i kod kuće i izvan granica SAD-a. Uvijek možemo bolje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ako je to tako,Plenki & Co,nemogu glasat JER se razumiju u politiku.
Aristotel je rekao da ne vjeruje u demokraciju dok glasovi tri čobana vrijede više od glasa njega i Sokrata.