Četvorica zapadnjaka koji su zajedno uspjeli preživjeti cijelu jednu godinu u zatočeništvu ISIL-a tijekom 2013. i 2014., okupili su se po prvi put kako bi pred BBC-jevim kamerama opisali na što je nalikovala godina pakla usred Raqqe, sirijskog velegrada još uvijek pod okupacijom terorističkog pokreta. Od 15 ljudi koji su s njima bili zatočeni, šestero ih je ritualno pobijeno, među kojima i David Haines, tragični hrvatski zet kojemu su odrubili glavu.
Dvoje ih je još uvijek u zatočeništvu, a svi koji su oslobođeni, imali su sreću da je netko za njih uspio uspostaviti kontakt s otmičarima i platiti otkupninu. Talijanski humanitarac Federico Motka (33) imao je strategiju da izbjegava pogled ISIL-ovaca kako bi ga čim manje mlatili. Francuski ratni dopisnik Didier Francois (55) gledao ih je ravno u oči, uzvraćao im i trpio teške batine. Danski fotograf Daniel Rye Ottosen (26) morao je raditi gimnastičke vježbe kako bi, zbog atletske građe, dokazao da nije elitni vojni specijalac, nego bivši gimnastičar.
Francuski bloger Pierre Torres (31) strpljivo je trpio batine, računajući da će zlostavljači time poštedjeti druge. Didier je imao sreću da barem hvatanje nije bilo brutalno. A uhvatili su ga čim je prešao tursku granicu. Jedan automobil ispred njegovog, drugi iza, zaustavili su ga, izvukli vani i odvezli. Pierre je šetao ulicom u Raqqi, gradu u kojem se motao još od 2011., kad su ga presreli tipovi pod fantomkama i stali mlatiti i prijetiti mu pištoljima.
U izmaglici je u jednom trenutku začuđen primijetio da je krov njihovog automobila sav u krvi. Da bi onda shvatio da je to njegova krv. Federico je bio u društvu s Hainesom u posjetu jednom izbjegličkom logoru. Upravo je razgovarao mobitelom sa svojim šefom kad su ih presrela dva crna automobila. Ljudi iznutra stali su se izderavati na njih i čupati ih vani. Federico je usput uhvatio prestravljeni pogled prolaznika na biciklu, kojem se na licu iščitavalo kako misli: "O, kakvo sranje!"
U zatočeništvu život se sastojao od premlaćivanja, stalnog gladovanja, nedostatka zahoda i nastojanja da ne pretrpe slom živaca. Nije bilo igara poput dobrog i lošeg čuvara. Svi su bili nasilni, premda, moglo se uočiti da su džihadisti sa Zapada bili bitno brutalniji od ostalih. Kao da su se iživljavanjem nad zatočenima nastojali dokazati. Didier je uočio da su francuski džihadisti skloniji psihičkom maltretiranju, a britanski goloj sili.
Jednom prilikom ostavili su ih bez hrane i vode četiri dana. Drugom prilikom poprskali su ih suzavcem bez ikakvog povoda ili upozorenja. Pierre se psihički spašavao tako što bi u nekom trenutku kad bi bio na rubu, stao pred kakvog labilnijeg ISIL-ovca, strijeljao ga pogledom ravno u oči i rekao, primjerice: "Ti si obično govno!" Ovaj se ne bi snašao, pogubio bi se, tek naknadno bi se sjetio prebiti ga do razine unutarnjih ozljeda.
"Ali zato sam se osjećao odlično, kao da sam na kokainu", objašnjavao je Pierre. Kod Daniela su se smjenjivala razdoblja relativnog optimizma i dubokih psihičkih kriza. U jednoj takvoj pokušao se objestiti, da bi ga onda spasili, ironično, sami ISIL-ovci. Federico je preživio zahvaljujući trima savjetima koje mu je Haines dobacio prije nego što su ih razdvojili: "Uvijek govori istinu, izradi si nekakvu rutinu i smisli neke igre za igrati!"
Napravili su priručni šah. Stalno su jedni drugima držali lekcije iz koječega; veslanja, ribolova, fizike... Didier se sjeća teških psihičkih kriza pri pomisli na hranu. Bili su ospjednuti razmišljanjem o hrani, a jedan od najljepših trenutaka života bio mu je kad je otvorio konzervu piva u avionu francuske vojske kojim su ga vozili doma nakon oslobađanja.
Federico se prisjećao kako je do posljednjeg trenutka vjerovao da će osloboditi i njega i njegovog prijatelja Hainesa zajedno. U trenutku kad je shvatio da će Hainesa pogubiti, slomio se, briznuo u plač, a Haines ga je grlio i tješio. Kratko nakon toga Hainesa su pogubili u ozloglašenom videu koji je potresao i cijelu Hrvatsku.
