Prišla mu je na stranačkom skupu, odvalila mu šamar i vikala: 'Nacistu, nacistu!'

Konrad Adenauer, ujedno i osnivač Kršćansko-demokratske stranke (CDU), vladao je Zapadnom Njemačkom od 1949. do 1963. godine. Potekao je iz skromne obitelji, a kao mladić nije odavao dojam budućeg državnika. U školi je bio "dobar, ali neupadljiv", a put ga je prvo odveo u bankarstvo, koje mu nije ležalo. No, dobio je stipendiju za studij prava i 1897. položio je prvi pravosudni ispit s dobrim uspjehom, ali je drugi ispit jedva prošao.

Ubrzo je počeo raditi u odvjetničkom uredu u Kölnu te se povezao s političkim krugovima Katoličkog centra. Oženio se Emmom Weyer iz ugledne i imućne obitelji. Kroz brak je postao dijelom najutjecajnijih društvenih i političkih krugova Rajne. Njegov politički uspon bio je strelovit. Već 1906. godine postao je gradski vijećnik, a tri godine kasnije i zamjenik gradonačelnika. Tijekom Prvog svjetskog rata organizirao je dostavu hrane, sprječavajući glad u ratom pogođenom Kölnu. No, 1916. godine ostao je udovac s troje djece, te je i sam teško stradao u prometnoj nesreći. Kad je 1917. godine postao gradonačelnik Kölna, bio je najmlađi na toj funkciji u Pruskoj. Od tog trenutka, pa sve do dolaska nacista na vlast 1933., Adenauer je bio ključna figura u modernizaciji Kölna. Osnovao je Sveučilište u Kölnu te doveo velike tvrtke poput Fordovih tvornica omogućivši ubrzani ekonomski razvoj.

Međutim, nacisti ga nisu trpjeli. Smijenjen je s mjesta gradonačelnika, protjeran iz grada, a 1944. završio je i u Gestapovom zatvoru zbog sumnje da je protivnik režima. Kada su saveznici 1945. oslobodili Njemačku, Adenauer se vratio u politiku. Postao je jedan od osnivača Kršćansko-demokratske unije (CDU) i ubrzo njezin lider. Kao kancelar Zapadne Njemačke, postavio je temelje modernog njemačkog gospodarstva i demokracije. Njegova politika pomirenja s Francuskom, uska suradnja sa SAD-om te vizija europskog jedinstva učinile su ga jednim od najvažnijih političara poslijeratne Europe.

Konrad Adenauer Profimedia

No, kako je stario, tako su mu i politički protivnici postajali sve oštriji. Njegova reakcija na izgradnju Berlinskog zida 1961. smatrana je previše mlakom, a pitanje njegove političke ostavštine postajalo je sve aktualnije. Napokon, 1963. godine povukao se s mjesta kancelara, a 1966. i s čela CDU-a.

Unatoč svom autoritarnom i strogom nastupu, "patrijarh" Konrad Adenauer u javnosti je slovio za obiteljskog čovjeka. Godine 1919. Adenauer se po drugi put oženio Auguste Zinsser. Iz dva braka imao je ukupno sedmero djece i 24 unučadi. Iako je njegova kuća sada muzej, njegova se brojna obitelj i dalje tamo okuplja jednom godišnje – svake godine na drugi dan Božića.

- Bio je voljeni, ali vrlo strogi djed. Budući da mog oca često nije bilo kod kuće, on mi je bio svojevrsni zamjenski otac. U početku smo ga čak zvali 'Tata Konrad', ispričao je za njemački list Bunte njegov unuk Konrad prije sedam godina.

Amerikanci ga imenovali za ministra gospodarstva

U kancelarskoj fotelji Adenauera je zamijenio Ludwig Erhard (CDU), koji je na poziciji bio jedan mandat. Ludwig Erhard rođen 1897. godine kao drugo od četvero djece katolika Wilhelma Philippa Erharda i njegove protestantske supruge Auguste u Fürthu. Sva su djeca krštena u protestantskoj vjeri. Obitelj Erhard vodila je uspješnu trgovinu tkaninama i odjećom U Fürthu je mladi Ludwig, koji je zbog dječje paralize imao deformirano desno stopalo, pohađao pučku i realnu školu. 1916. godine završio je naukovanje za trgovca u Nürnbergu. Iste se godine, unatoč invaliditetu, dragovoljno prijavio u vojsku. Od 1919. do 1922. studirao je na Visokoj trgovačkoj školi u Nürnbergu te diplomirao ekonomiju. Nastavio je studij poslovne ekonomije, nacionalne ekonomije i sociologije na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni te u prosincu 1925. doktorirao kod Franza Oppenheimera disertacijom „Bit i sadržaj jedinstvene vrijednosti“.

Erhard je 1923. godine oženio četiri godine stariju ekonomisticu i ratnu udovicu Luise Schuster, koja je iz prvog braka imala kćer Loru. Zajedno su dobili još jednu kćer, Elisabeth. S obitelji je vrijeme rado provodio u Gmundu na jezeru Tegernsee. Tamo je Erhard i sahranjen, nakon što je 1977. preminuo od zatajenja srca u Bonnu.

Od 1925. do 1928. radio je kao upravitelj u obiteljskom poduzeću, prije nego što je postao znanstveni asistent u Institutu za ekonomsko praćenje njemačkih gotovih proizvoda na Visokoj trgovačkoj školi u Nürnbergu. Tamo je 1935. organizirao prvi seminar o marketingu u Njemačkoj. Godine 1942. osnovao je vlastiti Institut za industrijska istraživanja, u kojem se bavio analizom potrošnje. Po nalogu Industrijske skupine Reicha, unatoč Hitlerovoj zabrani, radio je na ekonomskom planiranju za razdoblje nakon rata. Nakon rata, njegova politička karijera ubrzano je napredovala. Počeo je kao gospodarski referent u svom rodnom gradu Fürthu, ali ga je već u listopadu 1945. američka vojna uprava imenovala ministrom gospodarstva.

Ludwig Erhard Profimedia

Suprotno željama i glasu Konrada Adenauera, zastupnički klub CDU/CSU-a 1963. imenovao je Erharda kandidatom za kancelara. Rijetko viđen bez cigarete u ustima, vodio je umjerenjačku politiku usmjerenu na suradnju, oslanjajući se više na savez sa SAD-om nego na partnerstvo s Francuskom. Konrad Adenauer ostao je njegov protivnik unutar stranke, a i drugi političari Unije počeli su ga kritizirati zbog njegovog kolegijalnog stila vođenja. Unatoč velikom uspjehu CDU/CSU-a na izborima 1965., Erhard je sve teže provodio odluke, a koalicija je za sljedeće izbore nominirala Kurta Georga Kiesingera, koji je formirao prvu veliku koaliciju sa Socijaldemokratskom partijom Njemačke (SPD).

Bivši nacist na čelu Njemačke

Kiesinger, ozbiljno kontroverzna ličnost njemačke politike, pohađao je pučku i realnu školu u Ebingenu, a nakon toga završio je Katolički učiteljski seminar u Rottweilu, a zatim otišao u Berlin studirati pravo. Postao je član katoličkog studentskog udruženja Askania, preko kojeg je stupio u kontakt s raznim političarima iz Stranke centra. Tu su ga počele privlačiti ideje "narodne zajednice" i nacistička ideologija. Godine 1940. zaposlio se kao znanstveni suradnik u Ministarstvu vanjskih poslova, što ga je oslobodilo vojne službe. Ondje je napredovao do zamjenika voditelja Odjela za radijsku politiku. Bavio se nacističkom propagandom u inozemnim medijima. Na kraju rata Kiesingera je uhitila američka vojska, ali je nakon 16 mjeseci pušten na slobodu te oslobođen optužbi. 1948. godine postao je glavni tajnik CDU-a te već za godinu dana ušao u Bundestag.

Zahvaljujući svom retoričkom talentu, ubrzo je postao važna politička figura u Bonnu. Postao je poznat po kontroverznim raspravama u Bundestagu o ponovnoj naoružavanju Njemačke, zalažući se za "politiku snage" kao preduvjeta za ponovno ujedinjenje.

Kurt Georg Kiesinger Profimedia

Kao političar koji nije bio opterećen sukobima oko nasljeđivanja Adenauera i kao popularan kandidat, Kiesinger je 1966. godine izabran za kancelara. Tijekom njegova mandata provedeno je više od 400 zakonskih prijedloga, uključujući zakon o stabilnosti gospodarstva, reformu financijskog ustava i uvođenje zajedničkih zadataka savezne i pokrajinskih vlada.

Međutim, kao bivši član Ministarstva vanjskih poslova u razdoblju nacizma, postao je metom kritika oporbe i studentskog pokreta 1968. godine. Njegova prošlost kulminirala je skandalom kada ga je novinarka i aktivistica Beate Klarsfeld 1968. godine ošamarila na CDU-ovu stranačkom kongresu vičući: „Nacistu, nacistu, nacistu!“ . Klarsfeld optužila je Kiesingera da je bio član upravnog odbora Inter Radio AG-a, koji je kupovao strane radio postaje u propagandne svrhe. Također je tvrdila da je odgovoran za sadržaj njemačkih inozemnih radijskih emisija koje su sadržavale antisemitsku i ratnu propagandu te da je blisko surađivao s SS-ovim dužnosnicima. Istog je dana u hitnom postupku osuđena na godinu dana zatvora, ali zbog svog dvostrukog državljanstva nije bila zatvorena. U znak priznanja za njezinu akciju, književnik Heinrich Böll poslao joj je crvene ruže u Pariz.