Sve vrste oružja početkom 1990-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasnika.
Kvočka, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak njemačkih maraka, dok su se “pilići” (streljivo), mogli dobiti i za pola marke, ovisno o kalibru. Automatska puška s pet punih okvira streljiva mogla se dobiti za 500-tinjak njemačkih maraka, a ručna boma za pivo.
Cijena je rasla ili padala ovisno o vrsti te je li pištolj “vruć” ili nije. Vruć je značilo da je s njim već počinjen neki zločin. Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta bivše Jugoslavenske narodne armije, od raznoraznih strojnica, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega moglo se kupiti za sitne novce. Količina je rušila cijenu. U takvim uvjetima, korupcija počinje cvasti.
Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobivaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura. Mafijaši su samom svojom pojavom ulijevali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava pa čak i nekih policajaca koji im nisu smjeli niti prići kada bi počinili i najmanji prekršaj poput krivog parkiranja. “Merčepovac” (pripadnik postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep), koji je držao restoran u jednom istarskom gradiću, toliko se osilio da je sjedeći na terasi ispred restorana doslovce zaskakao ljude koji mu nisu bili po volji samo zbog njihova imena i branio im prolaz ulicom.
O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac koji je nazočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i časnika Hrvatske vojske kojemu je inače odbijao plaćati reket. Tada je, tvrdi naš izvor, dogovoren posao o podjeli teritorija između njih dvojice jer su jedini izvori zarade bili reket i droga. Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni časnik. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa.
To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest-sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni sportsko-seljačko-elegantnim stilom s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama rasporedili su se iza svoga gazde promatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film Kum, to su trebali ovdje snimati – priča naš sugovornik dodavši kako su vojni časnik i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama.
Na primjeru lokala, koji se nalazi u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe 1997. godine dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka. Lokal su organizirale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolirale političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu posjetitelji su bili političari, oko 95 posto klijentele. Ne oni tada najpoznatiji, iako su među gostima bila i dva tadašnja ministra.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ma dajte me najte. pak si mi znamo da zivimo u jednom utopijskom raju nakon onog jugo mraka. jedino se ponekad pitamo koj kreten je upalio svjetlo :-)