Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve (ulice u Zagrebu u kojima su smješteni policajci). U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije.
Svaki put kada bi policija krenula u raciju netko od ”plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protuzakonito. Tek su zadnji put, svjesni da im informacije cure, promijenili taktiku. Odlučili su se za desant helikopterima. Spustili su se i sve uhitili – tvrdi dobro upućeni sugovornik.
Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znale i snimati. Niti jedna video snimka nikada nije procurila u javnost. Možda su oni na snimkama rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimke uništene, a možda se njihovim neobjavljivanjem na neki način trgovalo ili se i danas trguje. Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u gospodarski kriminal koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jedan hrvatski dinar, odnosno kasnije za kunu. Istovremeno, u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi.
Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova što su rješavali krvavim obračunima. Prisutnost oružja, prisutnost pojave protekcije koje podsjećaju na rane 1920. u Americi, posjedovanje i nošenja oružja kod pojedinaca izazivalo je i reakcije. Stvari su se počele rješavati olakim posezanjem za oružjem i rješavanje takvih stvari kroz obračune povukle su jedan vrlo tragičan scenarij koji nismo mogli niti zamisliti da će se ikada događati u našem gradu. Izrešetana tijela, izmrcvaljena. Izgubljeni mladi životi.
Najčešće zbog banalnih razloga pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara – tvrdi naš sugovornik, sudionik nekih sukoba u Zagrebu. Izgubivši nekoliko prijatelja kroz ta sukobljavanja i razračunavanja po ulici, u meni se stvorila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa, do neizdrživog straha. Gubitkom likvidiranih bliskih prijatelja našao sam se u totalnom mraku.
Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se filma “Kum” gdje smo se svi isto poistovjećivali s onim jačima, a oni koji su ginuli oni su bili nebitni. Sebe smo kao u “Kumu” zamišljali u glavnoj ulozi. Kada sam počeo doživljavati stvarnu situaciju i stvarne događaje, nisam više imao želju gledati taj film. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode gledajući njihove obitelji i prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje je li to ono što je svatko želio sa svoje strane ili s one druge zaključuje naš sugovornik. Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebice u Zagrebu, te činjenicom da su ubojstva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija totalno nemoćna i nedorasla svom poslu.
Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u listopadu 1991. godine kada je ubijen Niko Mioč. Za ubojstvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za poticanje Miljenka Žaju Krojfa koji je s Miočem svojevremeno držao pizzeriju Cossa Nostra u Trnovčici. Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu. Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ma dajte me najte. pak si mi znamo da zivimo u jednom utopijskom raju nakon onog jugo mraka. jedino se ponekad pitamo koj kreten je upalio svjetlo :-)