Kotrljali su ih niz brdo u metalnim bačvama. Vješali na užad, zavrtjeli i potom puštali da padaju prema zemlji. Bacali ih u vodu kako bi naučili kako izgleda povratak svemirske kapsule u ocean. Oprema im nije nalikovala ničemu što se tih godina moglo vidjeti u NASA-inim centrima ili sovjetskim tajnim bazama, a njihov svemirski program nije imao milijarde dolara, raketne inženjere ni državu koja je ozbiljno stajala iza njega. Ali imali su čovjeka koji je tvrdio da je sve to dovoljno.
Zvao se Edward Mukuka Nkoloso i njegov je plan početkom šezdesetih godina bio spektakularno, smiješno jednostavan: poslati Zambijce u svemir, stići na Mjesec prije Amerikanaca i Sovjeta, a onda krenuti prema Marsu.
Danas cijela priča zvuči kao izmišljena epizoda neke retrofuturističke komedije. No Nkoloso je postojao, postojali su njegovi kandidati za astronaute, postojala je improvizirana baza nedaleko od Lusake, a postojala je i njegova Nacionalna akademija znanosti, svemirskih istraživanja i filozofije. Kako piše Guardian, više od šest desetljeća poslije ta gotovo nevjerojatna epizoda iz ranih dana zambijske neovisnosti ponovno je oživjela – ovaj put kao predstava na Edinburgh Fringeu, najvećem svjetskom festivali izvedbene umjetnosti.
Priča počinje u trenutku kada se politička karta Afrike dramatično mijenja. Britansko kolonijalno carstvo povlačilo se s kontinenta, a 1964. raspadom Federacije Rodezije i Nyasalanda nastala je neovisna Zambija. Dok je mlada država pokušavala izgraditi institucije praktički od nule, svijet je istodobno bio opsjednut sasvim drugom utrkom.
S jedne strane bile su Sjedinjene Države, s druge Sovjetski Savez. Jurij Gagarin već je bio postao prvi čovjek u svemiru, Amerikanci su pokušavali sustići Moskvu, a John F. Kennedy obećao je da će čovjek prije kraja desetljeća hodati Mjesecom.
A onda se u utrku prijavio Nkoloso.
Zambija: Kad letimo?
Bio je učitelj i osebujni vizionar koji je smatrao da nema razloga da budućnost pripada isključivo velikim silama. Zambija je upravo izborila pravo da sama odlučuje o svojoj političkoj sudbini; zašto, smatrao je, ne bi odlučivala i o svojoj sudbini u svemiru? Fotografkinja Cristina de Middel, koja je desetljećima poslije umjetnički rekonstruirala njegov projekt, opisala je kako ju je upravo nevjerojatnost priče natjerala da razmisli o vlastitim predrasudama – zašto nam se sama ideja afričke zemlje u svemirskoj utrci automatski čini apsurdnom?
Nkoloso je svoje buduće putnike nazvao afronautima.
Okupio je skupinu mladih kandidata i počeo ih pripremati na farmi u okolici Lusake. Nije imao centrifuge kakve su koristile supersile pa je pronašao jednostavniju zamjenu: metalne bačve. Kandidati bi ulazili u njih, a zatim bi ih kotrljali niz padinu. Ideja je bila naviknuti ih na dezorijentaciju i sile koje bi mogli osjetiti tijekom svemirskog leta.
Za simuliranje bestežinskog stanja služila su užad. Afronaute bi zavrtjeli i podigli, a potom pustili. Druge su vježbe uključivale nagla uranjanja u vodu, svojevrsnu improviziranu pripremu za povratak kapsule na Zemlju.
Po današnjim mjerilima sve izgleda groteskno primitivno. Ali upravo je to jedna od stvari zbog kojih se priča održala desetljećima: granica između eksperimenta, performansa, političke provokacije i stvarne ambicije nikad nije potpuno razjašnjena.
Želio je da među prvim afričkim putnicima u svemir bude mlada žena. Govorio je i o mačkama koje bi putovale prema Marsu, kao i o misionaru. U jednom trenutku tražio je milijunsko financiranje od UNESCO-a. Novac nije stigao.
Nisu pomogli ni pokušaji pronalaska financijske potpore u inozemstvu. Bez ozbiljnog kapitala, tehnologije i političke potpore program nije mogao prijeći granicu između spektakularne zamisli i stvarne svemirske misije.
Zambijska vlada pazila je pritom da se ne identificira previše s Nkolosovim pothvatom. Njegov san nije bio službeni nacionalni svemirski program usporediv s NASA-om ili sovjetskim programom, koliko god ga se danas često tako predstavljalo.
I upravo tu priča postaje zanimljivija od obične anegdote o čovjeku koji je ljude kotrljao niz brdo u bačvama.
Je li Nkoloso doista vjerovao da će poslati čovjeka na Mjesec?
Odgovor ni danas nije potpuno jasan.
Kenneth Kaunda, prvi predsjednik neovisne Zambije i čovjek koji je Nkolosa dobro poznavao, mnogo godina poslije tvrdio je da projekt nije bio ozbiljan znanstveni program. Postoji i tumačenje prema kojem je Nkoloso svjesno ismijavao hladnoratovsku svemirsku utrku: dvije supersile trošile su golema sredstva kako bi dokazale ideološku i tehnološku nadmoć, dok su milijuni ljudi na Zemlji živjeli u siromaštvu.
Afrika ima pravo sanjati
Ali postoji i treće tumačenje. Nkoloso je možda vrlo dobro znao da neće pobijediti Amerikance i Sovjete, ali mu pobjeda nije ni bila jedina svrha.
Njegova je poruka mogla biti jednostavnija: Afrika također ima pravo zamišljati budućnost.
U trenutku kada je Zambija izlazila iz kolonijalizma, tvrdnja da će upravo Afrikanci otići na Mjesec bila je gotovo politička provokacija. Zapadni tisak Nkolosa i njegove ljude često je prikazivao kao egzotične čudake, a cijela je priča korištena i kao argument onih koji su tvrdili da afrički narodi nisu sposobni samostalno upravljati državama.
Upravo zbog toga afronauti su desetljećima poslije dobili sasvim drugo značenje.
Umjesto fusnote u povijesti svemirske utrke, postali su simbol afrofuturizma – ideje prema kojoj Afrikanci i afrička dijaspora nisu samo žrtve povijesti nego mogu biti protagonisti budućnosti, tehnologije i znanstvene fantastike.
No ovog ljeta Nkolosova priča dobiva možda najzanimljiviji povratak kući – kroz same Zambijce.
Circus Zambia i britanska kazališna skupina Wake the Beast napravili su predstavu „Afronauts“, spoj kazališta, cirkusa i akrobatike. Umjesto da kotrljanje u bačvama i improvizirane vježbe tretiraju samo kao povijesnu bizarnost, od njih su napravili fizički jezik predstave: tijela izvođača lete pozornicom, balansiraju, padaju i ponovno se podižu.
Circus Zambia pritom nije klasična cirkuska kompanija. Riječ je o organizaciji iz Lusake koja kroz cirkus i izvedbene umjetnosti radi s mladima, uključujući one iz marginaliziranih sredina. Predstava je nastala u suradnji s Wake the Beastom, a napisali su je i režirali Gift Chansa i Adam McGuigan. Nakon svjetske premijere u Lusaki, tijekom 2026. krenula je na europsku turneju, uključujući Edinburgh Fringe te nastupe u Velikoj Britaniji, Irskoj i Nizozemskoj.
Za Chansu je važno i to tko danas pripovijeda priču.
Astronauti s bačvama
Guardian navodi kako su ranije predstave njegove kompanije često polazile od zapadnih klasika, dok je u afronautima pronašao materijal koji je nedvojbeno zambijski. Ideju opisuje izrazom „Zambia Ku Chalo“ – Zambija svijetu. Drugim riječima, priča koja je desetljećima na Zapadu funkcionirala kao kuriozitet sada se vraća ljudima iz zemlje u kojoj je nastala.
A ironija cijele priče postala je još veća.
Zambija šezdesetih nije stigla na Mjesec. Nkolosova raketa nije poletjela, njegovi afronauti nisu napustili Zemlju, a velika svemirska utrka završila je slikom Neila Armstronga koji je 1969. stupio na mjesečevu površinu.
No zemlja koju su nekada ismijavali zbog čovjeka s bačvama danas doista ima mjesto u afričkim svemirskim planovima.
U Lusaki je 21. lipnja 2024. službeno otvorena zemaljska prijamna stanica zambijskog National Remote Sensing Centrea, infrastruktura koja služi za rad sa satelitskim podacima. Zambia je uključena i u širi kontinentalni sustav suradnje pod okriljem Afričke svemirske agencije, institucije Afričke unije čiji je cilj povezivanje i razvoj svemirskih kapaciteta kontinenta.
Naravno, između toga i Nkolosova sna o letu na Mars postoji golema udaljenost.
Ali možda je upravo zato priča o afronautima preživjela.
Nije preživjela zato što je program uspio, nego zato što je propao na spektakularan način – i zato što iza svih bačvi, užadi, mačaka i improviziranih raketa ostaje jedno ozbiljno pitanje.
Tko zapravo ima pravo zamišljati budućnost?
Šezdesetih godina odgovor se činio očitim. Budućnost je pripadala Washingtonu i Moskvi, raketama Saturn V i Sojuz, milijardama dolara i golemim državnim programima.
Edward Mukuka Nkoloso imao je nešto sasvim drugo: nekoliko mladih ljudi, komad zemlje pokraj Lusake, improviziranu opremu i uvjerenje da jedna nova afrička država ne mora čekati dopuštenje velikih sila kako bi sanjala o zvijezdama.
Na Mjesec nikada nije stigao.
Ali šezdeset godina poslije njegovi afronauti ipak lete - iznad pozornice u Edinburghu.
