Prije točno 33 godine, 3. siječnja 1993., u Moskvi su se smiješili i nazdravljali. Boris Jeljcin i George H. W. Bush, predsjednici Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, potpisali su sporazum START II, obećavajući da će svijet osloboditi tereta najdestruktivnijeg oružja. Hladni rat bio je tek nedavna prošlost, a činilo se da je nova era suradnje i razoružanja na pomolu. Tri desetljeća kasnije, taj optimizam izgleda kao relikt iz nekog drugog, gotovo zaboravljenog svemira. Dok obilježavamo ovu godišnjicu, svijet se nalazi na rubu nove utrke u naoružanju, s posljednjim preostalim nuklearnim sporazumom koji istječe za samo mjesec dana, a odnosi između Washingtona i Moskve na najnižoj su točki od kubanske krize.
Kontrola naoružanja koja nikada nije zaživjela
START II, punim nazivom Ugovor o daljnjem smanjenju i ograničenju strateškog ofenzivnog naoružanja, bio je iznimno ambiciozan. Njegov ključni cilj bio je eliminirati najopasnije oružje iz Hladnog rata: interkontinentalne balističke rakete (ICBM) s više bojevih glava (MIRV). Upravo su ti sustavi, poput ruskih teških raketa SS-18, smatrani najdestabilizirajućima jer su jednom raketom mogli uništiti više ciljeva, potičući logiku "prvog udara". Sporazum je predviđao smanjenje ukupnog broja strateških nuklearnih bojevih glava na između 3.000 i 3.500 za svaku stranu, što bi bio drastičan rez u odnosu na vrhunac Hladnog rata.
Politolog Johannes Varwick sa Sveučilišta u Halleu svojedobno je opisao taj period kao "procvat bilateralne kontrole naoružanja", trenutak koji je trebao biti pokretačka snaga za daljnje mjere izgradnje povjerenja.
Američki Senat brzo je ratificirao sporazum 1996. godine, no u Moskvi je priča bila potpuno drugačija. Ratifikacija u ruskoj Dumi godinama je odgađana. Rastuće tenzije zbog širenja NATO-a na istok te američkih vojnih intervencija na Kosovu i u Iraku stvorile su atmosferu nepovjerenja.
Na kraju, Rusija je svoju ratifikaciju, do koje je konačno došlo u travnju 2000., čvrsto vezala uz opstanak drugog ključnog sporazuma iz 1972. godine - Ugovora o protubalističkim projektilima (ABM). Kada se administracija Georgea W. Busha 13. lipnja 2002. jednostrano povukla iz ABM sporazuma, tvrdeći da joj je potrebna sloboda za razvoj proturaketne obrane, Moskva je reagirala već sljedeći dan. Rusija je objavila da se više ne smatra vezanom odredbama START II ugovora. Bio je to kraj. Sporazum, koji je toliko obećavao, nikada nije stupio na snagu.
Od Novog START-a do nove neizvjesnosti
Ipak, ideja o kontroli naoružanja nije potpuno umrla. Nakon neuspjelog START-a II i privremenog Moskovskog sporazuma, pregovori su doveli do potpisivanja novog ugovora u Pragu 2010. godine. Nazvan Novi START ovaj sporazum stupio je na snagu 2011. i postavio je realističnije, ali i dalje značajne granice: maksimalno 1.550 raspoređenih nuklearnih bojevih glava te 700 raspoređenih lansera, što uključuje interkontinentalne rakete, podmorničke rakete i teške bombardere. Najvažnije od svega, uspostavio je robustan sustav verifikacije, s 18 inspekcija na terenu godišnje za svaku stranu. Ovaj mehanizam osiguravao je transparentnost i predvidljivost, smanjujući rizik od pogrešnih procjena.
Desetljeće kasnije, 2021. godine, predsjednici Joe Biden i Vladimir Putin produžili su sporazum na maksimalnih pet godina. No, taj kratki trenutak suradnje brzo je izblijedio. Ruska invazija na Ukrajinu u veljači 2022. srozala je odnose na dno. U kolovozu iste godine Rusija je obustavila inspekcije, pravdajući se zapadnim sankcijama koje navodno onemogućavaju dolazak njezinih inspektora u SAD. Kulminacija je stigla u veljači 2023., kada je Vladimir Putin objavio da Rusija "suspendira" svoje sudjelovanje u Novom START-u. Iako je Moskva obećala da će se i dalje pridržavati brojčanih ograničenja, ključni element sporazuma - međusobna provjera - time je nestao.
Svijet na rubu nove utrke u naoružanju
Sada, u siječnju 2026., svijet s tjeskobom gleda prema 5. veljači, danu kada Novi START konačno istječe. Po prvi put u više od pola stoljeća, neće postojati nikakav važeći ugovor koji ograničava arsenale dviju najvećih nuklearnih sila. Bez tih ograničenja, i SAD i Rusija mogu relativno brzo udvostručiti ili čak utrostručiti broj raspoređenih bojevih glava jednostavnim vraćanjem onih iz skladišta na postojeće rakete i bombardere.
Stephen Herzog s Instituta za međunarodne studije Middlebury upozorio je na opasnosti takvog scenarija.
- To čini svijet manje sigurnim mjestom zbog nedostatka transparentnosti, jer dopušta neobuzdano natjecanje vođama koji se, čini se, žele oslanjati na nuklearno oružje.
Pregovori o nasljedniku sporazuma zapeli su u slijepoj ulici. Administracija predsjednika Donalda Trumpa inzistira da bilo koji budući sporazum mora uključivati i Kinu, čiji nuklearni arsenal ubrzano raste. Peking, međutim, odbija takve pregovore, tvrdeći da prvo mora dostići paritet s Washingtonom i Moskvom. S druge strane, Rusija zahtijeva da se u jednadžbu uključe i nuklearni arsenali Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, što je za Zapad neprihvatljivo.
