Američki magazin "Time" u svojoj 91. godini dodjele titule "osobe godine" objavio je da ove godine to priznanje dobivaju osobe i organizacije koje su najviše pridonijele rušenju šutnje zbog zlostavljanja. Očito se misli u prvom redu na seksualno zlostavljanje, na val koji se zakotrljao progovaranje sve brojnijih žena koje tvrde da ih je tijekom desetljeća napastovao danas američki predsjednik Donald Trump.
Prekidanje šutnje o seksualnom zlostavljanju nije se zaustavilo samo na Trumpu, nije niti samo na politici, niti samo na ženama, te je očito doista riječ o značajnoj pojavi koja nije ograničena niti samo na Zapad. Smiješno je, skoro pa tragikomično, to što je titulu Timeove osobe godine za 2016. osvojio upravo Donald Trump nakon šokantne pobjede na američkim predsjedničkim izborima.
To što je američki predsjednik koji pobijedi na izborima u izbornoj godini, najčešće, ali ne i uvijek Timeova osoba godine teško da može biti opravdanje za takav izbor jer su, primjerice, 2004. umjesto Georgea W. Busha do posljednjeg trenutka Timeovi laureati skupa, svaki sa svojim dokumentarnim odnosno igranim filmskim ostvarenjem, bili Michael Moore i Mel Gibson. Moore za svoj megauspješni "Fahrenheit 9/11", Gibson za svoju "Pasiju".
Oba filma te su godine bila i utjecajna skoro bez premca i obarala su razne rekorde u zaradi. Moore je poslije otkrio da se Gibson prvo složio da budu obojica na naslovnici, da bi se u posljednji trenutak predomislio, što je bilo već toliko kasno da je Time na naslovnicu naprosto zaigrao klasično; smjestio je tamo Busha. 2007. je kao osobu godine imenovao Vladimira Putina, tada kao predsjednika Rusije. No, u svojoj je povijesti Time imao čak i neusporedivo gore procjene.
Lako za Charlesa Lindbergha u prvom izboru iz 1927. Povod je bio sasvim opravdan, prvi samostalan let preko Atlantika, a tada još nije bilo ni izbliza jasno da će se čovjek za koju godinu izjasniti kao simpatizer nacizma i inače vrlo čudan tip. Već i izbor kineskog premijera Chiang Kai-sheka i njegove supruge 1937. na početku kinesko-japanskog rata bio je čudna priča.
Istina, imperijalistički Japan je narednih godina, čak i kroz cijeli Drugi svjetski rat, po Kini radio jezive zločine, ali u slučaju Chang Kai-sheka bila je riječ o čovjeku koji je uveo jednostranački režim, čiji je veliki portret visio na Tiananmenu u Pekingu na isti način, sličnih dimenzija i na istom mjestu na kojem će kroz nekoliko godina biti Mao Zedongov. Odluka za sljedeću godinu bila je još gora, gora nije mogla biti.
1938. godine na naslovnici Timea osvanuo je Adolf Hitler, i to nakon upada u Sudete i Austriju i njihovog pripojenja Trećem Reichu. 1939. godine osoba godine bio im je Josif V. Staljin, nakon sklapanja Pakta između Molotova i Ribbentropa o međusobnom nenapadanju Trećeg Reicha i SSSR-a. I danas bi bilo zanimljivo čuti opravdanje za takve izbore. Uslijedio je Drugi svjetski rat i odjednom su se na naslovnicama iz godine u godinu stali izmjenjivati politički, nekad i vojni vođe Saveznika u tom ratu.
Ironično je da je Staljin osoba godine bio i 1942., samo sada zbog Bitke za Staljingrad, odnosno protiv Trećeg Reicha, protiv one nacističke sile za paktiranje s kime ga je Time nagradio istim naslovom samo tri godine ranije. Iz današnje perspektive previše ukusa za taktičnost ne odaje niti izbor Harryja S. Trumana 1945. nakon što je ovaj odobrio udare atomskim bombama na civilne ciljeve, na gradove Hirošimu i Nagasaki.
No, to se još može i razumjeti jer to doista jest dovelo do skraćenja rata. Izbor iranskog izrazito progresivnog socijaldemokratskog reformističkog premijera Mohammada Mosaddegha nipošto se ne može nazvati promašenim, ali je iza toga ostao gorak okus, jer je Mosadegh srušen 1953. u vojnom udaru koji su pomogli CIA i MI6, zato što je ovaj iranski premijer provodio nacionalizaciju iranskih naftnih i plinskih izvora.
Njegovim rušenjem otvorio se prostor autoritarnoj vlasti monarha Mohammada Reze Pahlavija. A kako nije bila riječ niti o nježnom niti o demokratskom vladaru, može ga se označiti glavnim povodom islamske revolucije iz 1979., koja je zapravo krenula kao građanska, da bi je sljedbenici ajatolaha Homeinija u naglom prevratu te godine naprosto oteli.
Izbor Nikite Hruščova 1957. imao je opravdanja u tome što je pregrmio pokušaj da ga se sruši kao vođu SSSR-a, a svakako je bio neusporedivo bolja vijest od Staljina. Usto, bila je to i godina lansiranja Sputnika-1, postignuća u rangu Jurija Gagarina u svemiru i prvog spuštanja ljudi na Mjesec.
No, izbor generala Williama Westmorelanda, zapovjednika američke vojske koji je naciju poveo u katastrofalan rat u Vijetnamu, bio je skandalozan već i tada, 1965. Pa je osoba godine 1967. postao i predsjednik Lyndon B. Johnson koji je SAD odveo u klanje koje je odnijelo 58.000 života Amerikanaca i dva milijuna Vijetnamaca.
Izbor kralja Faisala od Saudijske Arabije iz 1974. nije bio posljedica odavanja počasti postignućima, nego tome što je doista potresao svijet njegov potez uskraćivanja svijetu nafte zbog podrške Zapada Izraelu u Arapsko-izraelskom ratu 1973. što je dovelo do velike naftne krize. Ono što nije navedeno jest da je ubrzo potom upravo on sklopio dogovor sa SAD-om o petrodolarima, čime je valuta SAD-a zabetonirala svoj apsolutno neprikosnoveni položaj u svijetu sve do danas.
