Rat na otoku je završio, a nitko ne zna što bi s vojarnom

Prvi veći ovogodišnji požar u Dalmaciji, onaj u splitskoj Žrnovnici, rubnom gradskom naselju čijim se kućama približio plamen, osim što je pokvario blagdanske dane vatrogascima i prilično uplašio mještane, pokazao je kako još, 25 ili 26 godina od odlaska JNA, u Hrvatskoj postoje i, najčešće, ničemu ne služe, golemi prostori nekadašnjih vojarni, uknjiženih u državno vlasništvo i ostavljenih da se s njima, valjda samo po sebi, nešto već desi. Da, eto, kad već drukčije ne ide, gore dok ne izgore, dijelom i zato što je riječ o miniranim područjima kojima se ne može prići niti ih se, zbog opasnosti od eksplozija, može gasiti iz zraka.

Veliko je po kvadraturi, a po lokacijama nerijetko atraktivno, ono što je desetljećima pripadalo JNA, da bi ostalo u limbu shizofrenih hrvatskih zakona, zahvaljujući kojima gradovi i općine zapravo samo mogu gledati već dobrano propale objekte i zarasle poligone za obuku, dok u Državnoj agenciji za upravljanje državnom imovinom ili statiraju ili se povremeno oglase kakvom idejom koja uzbuni lokalne zajednice i prisili ih da se, ipak, zalažu za postojeće stanje, jer je jedino lošije što se nudi – promjena.

Tako je u proljeće 2015. u Šibeniku došlo do opće mobilizacije politike i famozne struke zbog mogućnosti da se na području nekadašnje vojarne Minerska (ondje je Brešan snimio svoj kultni prvijenac "Kako je počeo rat na mom otoku"), u Kanalu svetog Ante, gradi hotel koji bi na svaki grozan način, jer dobrog nema, nepovratno uništio krajobraz i upropastio dugogodišnji proces otvaranja jedne od nekad zabranjenih zona građanima i turistima.

"Kad smo požurnicom tražili da nam konačno odobre nastavak radova na projektu šetnice, iz DUDI-ja su nam prvi put kazali kako postoji namjera da se Minerska proda za izgradnju hotela, čemu smo se oštro usprotivili. No umjesto da dobijemo dozvolu za početak realizacije druge faze projekta, dobijamo odgovor da je lokacija prenamijenjena za hotelski sadržaj. Pri tome se pozivaju na Strategiju razvoja turizma i Minersku stavljaju u zonu turistifikacije koju oni vide kroz gradnju hotela, a mi je provodimo šetnicom, vidikovcima, uređenjem Tvrđave sv. Nikole.

Javna ustanova je od Ministarsva zaštite okoliša i prirode dobila još 2013. listu prioritetnih projekata za sufinanciranje iz EU fondova, na kojoj je i Minerska. Tako je to kod nas, jedno ministarstvo govori ovako, drugo onako, a mi bismo trebali biti žrtve njihove nekoordiniranosti", izjavio je tad Goran Pauk, župan Šibensko-kninske županije.

"Sve što je do sada učinjeno na tom prostoru, a riječ je o realizaciji prve etape projekta Šetnice Kanal sv. Ante, potvrdilo je u svakodnevnoj životnoj praksi da je riječ o 'punom pogotku' zahvata u jedan stjecajem okolnosti očuvani prostor uz more. Uređena šetnica nije samo javni prostor u službi građana nego i svojevrsna crta obrane upravo od devastacije, a primjera loše sudbine obalnih prostora imamo napretek.

Vizure koje nam šetnica otvara na korist su građana i samog prostora, koji je u svemu što nam se na tom planu događa ostao pravi netaknuti dragulj. Bilo koja gradnja na ovom potezu zauvijek bi promijenila sliku grada na lošije", rekao je istom prilikom Marko Paić, predsjednik Društva arhitekata Šibenika (DAŠ). Minerska, dakle, nije ostala skup ruševina i živice ograđen bodljikavom žicom niti je završila pod bagerima famoznih stranih inverstitora: otvoreni je to, uređeni, šetnicom oplemenjeni javni prostor velike potencijalne atraktivnosti kojoj nemalo doprinosi obližnja Tvrđava svetog Nikole. No i takav, za hrvatske prilike neuobičajeni način rješavanja problema bivše vojne imovine, tek je jedan korak u potpunoj prenamjeni bivše zabranjene zone.

Drukčije rečeno, sadašnja šetnica jest promijenila i izgled prostora i otvorila mogućnost njegova komuniciranja s građanima, ali ona može biti samo dio intervencija, jer niti je duga kao Kineski zid niti ima baš nekog smisla svesti prostor te veličine i pozicije na hodanje uvijek istim putem. Ovakva kakva je, prostrana i potpuno orijentirana prema moru, Minerska je inspirativna arhitektima i svima koji promišljaju mogućnosti daljnjeg razvoja javnih dobara koja se mogu ili dugoročno činiti boljim ili brzo, efikasno i kratkoročno profitabilno uništiti nekakvim resortom zvučna imena. Tako je i na drugim Danima lokalnog angažmana u Šibeniku, održanim krajem rujna ove godine, analizirana perspektiva Minerske kroz arhitektonsku radionicu koju su zajednički organizirali Soba DAŠ i Zavičajna škola, jedan od projekata lokalne, aktivističke udruge Borel.

Vođeni Emilom Jurcanom i Dafne Berc, sudionici su ponudili svoja viđenja daljnjeg prilagođavanja velikog prostora građanima. Površinu od sedam hektara i s desetak vojnih objekata, od kojih su prvi još iz vremena Austro-Ugarske imperije, sudionici radionice promatrali su kroz četiri različite faze, koje podrazumijevaju zadržavanje postojećih zgrada i njihovu novu upotrebu, te povezivanje, zatim očuvanje zelenih površina, veću i kvalitetniju pristupačnost, uz pripajanje Minerske gradu, da bi nastavila funkcionirati kao njegova oaza pristupačna bez ikakvih ograničenja.

Moguća rješenja prostora, zanimljivoga kako zbog same šetnice kroz Kanal svetog Ante tako i zbog vojnih objekata koji predstavljaju inspirativnu kulisu za različite scenske događaje, Express je ponudio na uvid i komentar županu Goranu Pauku te bivšem dogradonačelniku Franku Vidoviću, za čijeg je mandata počeo ili završio niz projekata – obnova Tvrđave svetog Mihovila, plaža Banja, gradnja luksuznog hotela i marine na području vojarne Kuline... – na osnovi kojih je promijenjena percpecija Šibenika kao grada u stanju plitke ali trajne kome. "Minerska se nalazi na samom ulazu u Kanal svetog Ante, u neposrednoj blizini tvrđave svetog Nikole, koja je vrijednost sama po sebi, ali bez ikakve trenutne funkcije.

Minersku karakterizira dosta duga morska obala, a čak je veći dio te obale i uređen bilo kao gat bilo kao plaža. Idealno bi bilo osmisliti uređenje svetog Nikole, što nije lak posao, pa onda promišljati kako Minersku staviti u funkciju tog prostora. Ono što je realno je stavljanje tog prostora u funkciju odmah, bez velikih građevinskih zahvata i bez uništavanja zelenila koje tamo postoji, a uzimajući u obzir i dobar prijedlog dobiven na Danima lokalnog angažmana. Meni najprihvatljivije jeste korištenje Minerske tijekom ljetne sezone kao autokampa, privezišta i plaže uz popratne sadržaje koji su neophodni i koji bi se nalazili u postojećim objektima, a da pritom prostor ostane javan i dostupan.

Stavljanjem u ovakvu funkciju grad bi taj prostor infrastrukturno u potpunosti opremio, te bi zaštitio lokaciju od daljnjeg propadanja i dao joj na atraktivnosti. Građevinski bi ona i dalje bila netaknuta i u svakome momentu spremna za prenamjenu. Novac koji bi se dobivao koncesioniranjem tog prostora treba usmjeriti za participaciju u projektu Obnova Tvrđave sv. Nikole koji bi bio financiran od EU fondova", kazao je Vidović podsjećajući kako je i koliko Minerska bila iskorištena dok je u njoj bio privremeni kamp publike, u međuvremenu ugašenog, glazbenog festivala Terraneo.

Također, SDP-ov saborski zastupnik objašnjava razliku između Minerske i Kulina, vojnoga kompleksa u kojem je moćna turska kompanija, Dogus grupa, sagradila hotel i marinu: "Na nekadašnjim Kulinama se odvila jedna dobra priča uvjetovana s više faktora. Prvi je što se same Kuline nalaze praktički u gradskoj četvrti Mandalina i neraskidivo su povezane s njom. Drugi je što je u istoj toj četvrti, samo u dnu uvale, Remontni zavod."