Nakon sastanka u MORH-u ministar Krstičević potvrdio je da država Izrael ne može osigurati dodatno odobrenje od SAD-a za prodaju zrakoplova F-16 Barak Hrvatskoj.
Hrvatska je za 2,9 milijardi kuna trebala kupiti 12 rabljenih zrakoplova F- 16 Barak, odnosno modificiranih izraelskih verzija američkih zrakoplova. Američka strana, međutim, pristaje na transfer trećoj strani samo "ogoljenih" zrakoplova iz kojih bi bile uklonjene sve izraelske nadogradnje. Hrvatska na to nije htjela pristati.
"MORH će sada predložiti Vladi donošenje odgovarajućih odluka. Ugovor nije potpisan i nema nikakve financijske štete za RH. Nema nikakve odgovornosti s hrvatske strane", kazao je nakon višesatnog sastanka ministar obrane Damir Krstičević i dodao:
"Još jednom naglašavam da Hrvatska i dalje ima političku volju da se zadrži sposobnost borbenog zrakoplovstva, koju smo razvili tijekom Domovinskog rata. Uvjeren sam kako će ova Vlada naći način kako to realizirati".
Izraelski predstavnik, direktor izraelskog ministarstva obrane Udi Adam je rekao da "Hrvatska nije mogla utjecati na ovaj ishod i nije odgovorna. Izrael nije mogao osigurati dozvolu za prodaju trećoj strani", izvijestio je MORH.
"Ministarstvo obrane pridaje najveću važnost unapređenju naših bilateralnih odnosa. U ovom kontekstu, inicirali smo projekt lovaca F 16 nadograđenih izraelskim znanjem i tehnologijom. Ovaj projekt proveli smo u skladu s profesionalnim standardima u okviru ugovora vlade s vladom između naše dvije države".
Kakvi su bili ti profesionalni standardi možda najbolje govore dvije činjenice.
Prva, a spomenuo ju je Milan Račić, je pitanje odštetne klauzule u ugovoru. Neformalno se to naziva i stavka o ozbiljnosti ponude. Uzmimo za primjer aukcije rabljenih automobila državnih tvrtki održavane gotovo svake godine. Početne cijene automobila počinju od nekih dvije tisuće kuna, ali potencijalni kupci moraju prvo uplatiti jamčevinu u iznosu od 10% početne cijene. Hrvatska, prema svemu sudeći, od Izraela nije tražila ništa takvo.
"To je standardna klauzula u takvim ugovorima a vidim da ju nitko ne spominje. U karijeri sam vodio arbitraže tri puta zbog našeg otkazivanja jednog modela aviona. Koliko se sjećam platili smo Israeli Aircraft Industries 200 miliona dolara, Atlantic Coast Airlinesu 145 miliona dolara itd. I dobro smo prošli", napisao je Račić na svom Facebook profilu.
A druga je priča o samim uvjetima isporuke zrakoplova. Sad se odjednom svi prave Englezi i nitko ništa ne zna.
Neslužbeni i nepotpisani dokumenti idealni su za dijeljenje osjetljivih informacija. Upravo jedan takav “non-paper” s datumom 17. siječnja 2018. godine, poslan na adrese Vlade, Predsjednice i Ministarstva obrane, razložio je američke uvjete za hrvatsku kupovinu modificiranih F-16 od Izraele. Prema pisanju portala Obris.org, dokument je upozorio na potrebne korake za provjeru stanja izraelskih i grčkih rabljenih zrakoplova, niz pitanja koja treba postaviti Izraelu i Grčkoj o zrakoplovima, njihovim motorima, zemaljskoj opremi i obuci.
Zatim, koliko vremena je potrebno za svaki korak u nabavci rabljenih zrakoplova, kako kvalitetno provjeriti ponudu novih F-16V Blok 70/72 te mogući timeline posla nabavke novih zrakoplova od SAD-a. Koliko je to koristan dokument i koliko ga je Hrvatska strana ignorirala, a sada sve tri adrese niječu postojanje dokumenta, govori i činjenica da su Amerikanci detaljno razložili koje sve dozvole je potrebno dobiti za transfer vojne tehnologije. Izrael može nuditi rabljene zrakoplove, ali Amerikanci im moraju dati odobrenja za svaki komad tehnologije ponaosob. Počevši od trupova zrakoplova pa do naoružanja.
A razlog je jasan.
Okvirnom računicom na temelju ugovora SAD-a i Slovačke gdje će Slovaci kupiti 16 novih F-16 po cijeni od nekih 130 milijuna dolara po komadu, a Hrvatska je trebala kupiti izraelske Barake po cijeni od četrdesetak milijuna, vidimo koliko je značajna razlika u cijeni. Lockheed Martin, proizvođač samog zrakoplova, davnih dana je pisao ministru Damiru Krstičeviću i upozoravao da neće moći od njih kupovati rezervne dijelove za izraelske zrakoplove bez ekstenzivnih američkih kontrola. Sad vidimo da se netko malo zaigrao kad je nudio ekstenzivno modificirane Barake po gotovo diskontnoj cijeni. Odgovor lako može ležati u mogućem offset ugovoru između Hrvatske i Izraela jer takvi ugovori mogu uključivati brdo stvari. Teoretski je karlovački HS Produkt, proizvođač VHS-a, mogao dobiti neku tehnologiju od Israel Weapon Industries, proizvođača Tavora. Obje su bullpup puške, istog kalibra, sličnih tehničkih mogućnosti i razmjena tehnologije bi dobrodošla objema tvrtkama, a puno više hrvatskoj strani.
Kako je Goranko Fižulić na Telegramu podsjetio, opsežno istraživanje o offset ugovorima u obrambenoj industriji došlo je do zaključka da osamdeset država prihvaća samo takve ugovore u značajnijim prodajama vojne opreme i naoružanja. “Studija sadrži i nalaz OECD-a da je za cijelu industriju najveći problem raširena koruptivna praksa kao posljedica nemogućnosti izravne usporedbe cijena, pogotovo za najsloženije proizvode kao što su borbeni avioni.”, napisao je Fižulić. I dok je iz dana u dan izglednije da od kupovine ništa, sve je očitije da Izrael nikad više neće krenuti u sličan posao. Ovih dana objavljeno je da će Bugarska kupiti osam novih F-16 Block 70/72 po cijeni od nekih milijardu dolara. Rumunji i Bugari bili su već spremni idući kupci izraelskih Baraka, ali čini se da je i njima propao dobar posao u Izraelu. Iz bugarske situacije mogli bismo izvlačiti brojne zaključke, od toga da je nakon desetljeća pregovora i razmišljanja odluka pala preko noći, do toga planirana kupovina premašuje spreman proračun.
Žele li to Bugari dokazivati svoju odanost NATO-u i Americi odabirom ekonomski nepovoljnije ponude, iznimno je nezahvalno za prejudicirati. Jasno je da, kako je to prije nekoliko dana opisao Večernji list, zbog 15-godišnjeg otezanja i donošenja odluke o nabavi nove eskadrile te zbog neuspjelog remonta MiG-ova 21 u Ukrajini današnja je realnost HRZ-a da raspolaže u prosjeku s tek od tri do četiri funkcionalna borbena aparata, što jest minimum za zadržavanje sposobnosti vlastitog nadzora zračnog teritorija Hrvatske. Pogorša li se i tako umanjena sposobnost HRZ-a, Hrvatska neće imati druge mogućnosti nego obavijestiti zapovjedništvo NATO-a o nesposobnosti nadzora svog neba te zatražiti da tu odgovornost preuzmu ratna zrakoplovstva susjednih zemalja članica, piše Večernji list.
I upravo tu se skriva možda i najgora, ili najbolja, posljedica propalih dogovora o kupnji F-16 od Izraela. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo s jedne strane teško može adekvatno čuvati zračni prostor zbog iznimno specifičnog oblika granice i razvedenosti obale. Čak i američka studija o najisplativijem načinu obrane hrvatskog neba kaže da je puno isplativija varijanta korištenje nekog od mnogobrojnih sustava zemlja-zrak.
Međutim, u mirnodopsko vrijeme je takvo što apsolutno najgora opcija. Raketa ne zna je li riječ o civilnom zrakoplovu s problemima u radio-vezama, je li riječ o neprijateljskom ratnom zrakoplovu ili pak o zalutalom zrakoplovu susjedne države. Sjetimo se tragedije MH17 na nebu iznad istočne Ukrajine. Putnički zrakoplov na relaciji Amsterdam-Kuala Lumpur letio je iznad ratne zone i greškom je srušen. Ispaljena je jedna raketa iz sustava BUK i ubijeno je 298 putnika i članova posade. Tko je ispalio tu raketu, manje je bitno za potrebe ovog teksta. Upravo zbog takvih situacija, ali i nekoliko drugih rušenja putničkih zrakoplova, NATO zahtjeva od svojih članica air-policing. Neke države si to ne mogu priuštiti i onda te zadaće prepuštaju susjedima.
Slovenci, recimo, na raspolaganju imaju talijanske Eurofightere i mađarske Gripene. Tehnički, Slovenci ne plaćaju ni jednima ni drugima tu ispomoć, ali imaju obavezu jačanja sustava protuzračne obrane. Ne dođe li do dramatičnog zaokreta, sve je izglednije da će dotrajali MiG-ovi otići u zasluženu mirovinu, a da nećemo na vrijeme dobiti njihovu zamjenu.
Lako bi se moglo dogoditi da u bližoj budućnosti hrvatsko nebo paze talijanski i mađarski lovci.
I dok Krstičević govori o postojanju "političke volje ove Vlade" činjenica je da nisu pokazali sposobnosti za provođenje svoje volje. Amerikanci su imali jednostavan odabir. Prijateljstvo s Hrvatskom ili s vlastitom vojnom industrijom i poprilično je očito da su im važnije milijarde Lockheed Martina nego četiri i pol milijuna Hrvata. Usprkos pisanju Večernjeg kako postoji mogućnost da bismo mogli dobiti neke F-16 od jedinica američke nacionalne garde.
Možda će i hrvatski politički vrh sada shvatiti da Ameri nisu tako dobri hrvatski prijatelji kako se mislilo i okrenuti se nama bližim državama. Talijani i dalje imaju viška Eurofightera koje su pokušali prodati Bugarskoj, Šveđani su vjerojatno spremni opet ponuditi Gripene dok Airbus i Dassault razvijaju zajednički program novog europskog borbenog zrakoplova. Umjesto da se pokušavamo uključiti u taj program, umjesto da učimo od znatno razvijenijih zemalja poput Estonije - uopće nemaju borbene mlažnjake - pokušavamo ulupati milijarde kuna u teško održive projekte.
