Ulazimo u četvrti tjedan ruske vojne akcije protiv ISIL-a u Siriji. Službeni izvori Glavnog stožera ruske vojske govore o panici među islamistima, obezglavljenosti njihovih postrojbi na terenu i sve češćem dezerterstvu njihovih pripadnika, a Damask, koji je desetog dana pokrenuo i ofenzivu na zemlji, tvrdi da su ruski projektili već uništili 50 posto infrastrukture tzv. Islamske države.
Unatoč tome, iz SAD-a, Velike Britanije i njihovih saveznika, prije svega onih s Arapskog poluotoka, i dalje stižu osude tog poteza Rusije, upozorava ju se “da ne zna u što se upustila“, pa čak i prijeti „da će doživjeti sudbinu Sovjetske armije u Afganistanu“. Zašto se Rusija odlučila umiješati u sukob u Siriji nakon više od četiri godine?
Kako objašnjava svoju odluku? Koji su njeni motivi? Što smatra ciljevima sirijske i izbjegličke krize? Kako vidi budućnost Sirije, a kako svijeta? Koliku su i kakvu lavinu reakcija, glasina i spina Rusi svojom vojnom operacijom izazvali, čovjek bi pomislio kao da zračni udari SAD-a i njihovih saveznika (Bahrejna, Jordana, Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata) protiv tog istog ISIL-a ne traju već godinu dana.
Doduše, prateći medije stječe se dojam da su Rusi za dva tjedna akcije održali više konferencija za novinare i objavili više videosnimki o udarima nego američka koalicija u prethodnih 400-tinjak dana, čak su i novinare pustili u zrakoplovnu bazu Hmeimim pokraj Latakije.
A za razliku od Amerikanaca i pajdaša, koje niti Vijeće Sigurnosti UN-a nije poslalo u vojnu misiju niti ih je Sirija pozvala, Rusija je dobila službenu molbu predsjednika Bašara al-Asada da pomogne njegovoj zemlji u borbi protiv terorista vojnom akcijom. Time je, uz odobrenje ruskog parlamenta, ona usklađena s međunarodnim pravom.
Već ta činjenica upućuje na to da odluka Moskve o pokretanju, najprije zračnih, a potom i raketnih, udara protiv terorista, nije nepromišljena, što joj predbacuju mnogi kritičari sa Zapada. Rusija prati sukob u Siriji od njegova izbivanja, čitavo je vrijeme, kako je nedavno u New Yorku na jednom od događaja u sjedištu UN-a ispričao Sergej Lavrov, putem diplomatskih kanala upozoravala unutarnje i vanjske sudionike na složenost i opasnost situacije.
A prvi se put izravno uplela u njega prije nešto više od dvije godine kada je ulaskom nekoliko ruskih vojnih brodova u istočni Mediteran spriječeno da SAD-a i Francuska bombardiraju sirijsku vojsku. Nakon toga je Moskva inicirala potpisivanje s Damaskom Konvencije o zabrani kemijskog naoružanja te njegovo uništenje pod međunarodnom kontrolom.
Ti potezi, koji su s humanitarnog stanovišta bili iznimni, iznenadili su i razbjesnili Zapad. Uskoro je uslijedila osveta, kojoj je jedan od ciljeva bio da se onemogući ruskoj Crnomorskoj floti, smještenoj u Sevastopolju, brz pristup Mediteranu.
Te je jeseni u Kijevu izbio Majdan, a krajem zime aneksijom Krima Vladimir Putin spriječio je ovaj dio plana i očuvao strateški položaj svoje flote na Crnom moru. Istodobno je Kremlj krenuo u diplomatsku ofenzivu u sirijskoj krizi, uključivši u nju kako mnogobrojne sukobljene strane u Siriji, tako i njene susjede te potencijalne inozemne istomišljenike, prije svih Irak i Libanon, ali i papu Franju.
Uspjeli su nekoliko puta okupiti za istim stolom predstavnike ne samo predsjednika Ashada, Kurda i Hesbollaha nego i onih koje službeni Washington naziva “umjerenom sirijskom opozicijom“.
Nedavno se posljednjeg takvog sastanka u Moskvi prisjetio predsjednik Odbora za međunarodnu politiku Državne dume Konstantin Kosačev koji je u intervjuu za državnu televiziju RTR bukvalno rekao: “Golim se okom vidjelo da između tih 20-ak predstavnika različitih grupacija ‘umjerene sirijske opozicije’ nema nikakve komunikacije te da njihovi međusobni odnosi ni iz bliza nisu umjereni“.
Prema njegovim riječima, Rusi su na kraju shvatili kako su jedina “umjerena opozicija“ u Siriji Kurdi, koji se bore s ISIL-om, a ne napadaju sirijsku vojsku. Istodobno je ruska diplomacija pojačala kontakte sa svima direktno i indirektno povezanim sa sirijskom krizom, poglavito zemljama iz regije, od Turske pa do svih muslimanskih zemalja, uključujući i njihove religiozne lidere.
Čudni potezi za nekog neupućenog, je li da? Ali Rusi su odavno jako dobro ne samo povezani s arapskim svijetom nego i upućeni u njega jer istražuje ga desetak specijaliziranih ruskih znanstvenih instituta, a njihovi se diplomati obučavaju na fakultetima za zemlje Azije i Afrike, odnosno za Srednji i Daleki istok.
Dakako, ideja da se uključe u rješavanje sirijske krize i imami iz svih tih zemalja nije čudna za jednu muslimansku državu, što Rusija svakako jest. Islam je druga po broju vjernika vjera u njoj, dok je muslimana oko 30 milijuna.
Suživot s Rusima traje u srednje azijskim dijelovima zemlje još od Tatarskih pohoda, a na Kavkazu (zanimljivo je da je ruskim vladarima širenje na jug do Crnog mora savjetovao Juraj Križanić!) gotovo dva stoljeća.
Dakako, kroz povijest taj suživot nije bio lišen problema, koji su nekada rezultirali i oružanim sukobima, pa i u novije vrijeme. Još su svježa sjećanja na oba rusko- čečenska rata, no Čečenija uopće nije bila jedini izvor, pa čak ni predvodnik separatističkih težnji ruskih muslimana u to vrijeme.
Neću nikad zaboraviti predavanje u proljeće 1993. iz izbornog kolegija Novinarstvo i međunacionalni sukobi na koje je naš profesor Vitalij Portnikov, danas novinar u Ukrajini, pozvao jednog zastupnika Državne dume iz Dagestana.
Oduševljeno nam je objašnjavao kako će sve ruske kavkaske muslimanske republike istupiti iz sastava Rusije i stupiti u Veliki Turkistan, koji će se osnovati pod vodstvom Turske, a gdje će oni sigurno ostvariti sve svoje nacionalne i religiozne težnje.
Šest godina poslije, točnije 9. kolovoza 1999., premijer Sergej Stjepašin otvorio je svoju posljednju sjednicu ruske vlade sljedećim riječima: “Situacija u Dagestanu je loša, veoma loša.
Mislim da zaista možemo izgubiti Dagestan“. Tog je dana Vladimir Putin imenovan za v.d. premijera Rusije, koja nije izgubila Dagestan, niti je stvoren Veliki Turkistan.
A danas je ne samo multinacionalna (u Rusiji živi više od 200 naroda i etničkih skupina, među njima su, na 159. mjestu i Hrvati, kojih je prema posljednjem popisu stanovništva 304) i multireligiozna država, već je u njoj, parafrazirajući Angelu Merkel, ideja multikulturalizma uspješno provedena i ostvarena.
Ovdje se treba dotaknuti još jedne optužbe Rusiji, koja je sve prisutnija u stranim medijima, a to je da u Siriji podržava Šite i prije svega raketira Sunite. Sada već možemo govoriti o neupućenosti onih koji iznose takve optužbe jer je većina ruskih muslimana Suniti.
Zamislite kakva bi bila njihova reakcija prema Kremlju ako bi barem minimalno naslutili da su one istinite, a kakav bi tek problem samoj sebi time napravila ruska vlast! Fundamentalizam je većini ruskih muslimana, pa i onima na Kavkazu, stran.
Štoviše, spomenuti sukob u Dagestanu, do kojeg je došlo zbog upada vehabijskih postrojbi stranih plaćenika iz Čečenije (smatra se da su ih sponzorirali Saudijska Arabija, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati), mnogima je bio znak da im je takav Islam neprihvatljiv.
Među njima je bio i sadašnji čečenski predsjednik Ramzan Kadirov, koji je sa svojom pobunjeničkom postrojbom izrazio lojalnost Rusiji i prešao na stranu njenih snaga.
A čini se da mnogi koji sumnjaju u uspješnost intervencije zaboravljaju da je Rusija zemlja koja se na svom teritoriju borila s terorizmom, pobijedila ga uz velike gubitke, a još se suočava s njegovim povremenim pojavama.
Iz nedavnog intervjua Vladimira Putina TV postaji RTR jasno je kako je ruska koalicija za borbu s međunarodnim terorizmom, kako ju je nazvao, formirana već početkom ljeta, o čemu je u lipnju, tijekom svog drugog susreta s tom temom s papom Franjom, koji mu je zahvalio jer je osudio pokolj kršćana u Siriji (a završen je njihovom zajedničkom molitvom), informirao poglavara Katoličke crkve.
Nakon toga su o svojim planovima obavijestili, kako ih ruski lider naziva, svoje međunarodne partnere, kojima je nevjericu potkraj kolovoza - kada je u Bagdadu počelo opremanje informativnog centra ruske koalicije (Irak, Iran, Sirija i Rusija) - zamijenio šok.
Nakon toga su mainstream medije preplavili tekstovi i prilozi koji su poručivali Moskvi da nema pravo miješati se u situaciju u Siriji.
A sve što se dalje događalo, od svečanog otvorenja preuređene glavne ruske džamije u Moskvi, čemu su nazočili predstavnici svjetovne i religiozne vlasti svih muslimanskih zemalja na svijetu, na čelu s predsjednicima Turske i Palestine, govor predsjednika Putina pred Glavnom skupštinom UN-a, ruskog preuzimanja predsjedanja Vijeća sigurnosti u listopadu, preko prebacivanja ruskih vojnika i vojne opreme u Lakitiju, čemu je prethodilo višemjesečno izviđanje iz zraka i svemira, itd., pokazuje kako su Rusi i te kako dobro promislili i planirali svaki svoj korak koji je prethodio zračnim udarima.
Shvativši što se događa, dva dana prije „muslimanskog summita“ u Moskvi se pojavio izraelski premijer Benjamin Netanyahu i, premda nam je putem medija servirano, blago rečeno, suprotno, dogovorio je sa svojim domaćinom sporazum o koordinaciji djelovanja svojih zračnih snaga na sirijskom nebu.
Bez obzira na to što ovih dana govori Federica Mogherini, povjerenica EU-a za vanjsku politiku, pokušavajući neutralizirati sve pozitivnije iskaze o Rusiji svog šefa Jean-Claudea Junckera i Angele Merkel, završava se sličan sporazum s Amerikancima, kako bi se izbjegli bliski susreti pilota dviju zemalja, a već prije isto je Moskva ponudila Turskoj i Francuskoj.
A sve povezane sa sirijskom krizom Rusija je pozvala i na razmjenu obavještajnih podataka, kako bi borba sa ISIL-ovcima bila što učinkovitija, što je SAD bez ikakvih objašnjenja odbio, Rusi se još nadaju pozitivnom odgovoru Francuza i Britanaca.
Da ne govorimo o tome da su od “svojih međunarodnih partnera“ zatražili koordinate tzv. Slobodne sirijske vojske, kako bi izbjegli bombardiranje njihovih položaja i koordinirali djelovanje na terenu, što nisu dobili, kao i odgovore na pitanja gdje se bore i tko zapovijeda tim postrojbama.
A u međuvremenu je propala i inicijativa francuskog predsjednika Hollanda da se udruže u borbi protiv ISIL-a postrojbe Slobodne sirijske vojske i vojske predsjednika Ašada, kojeg je konstruktivnim ocijenio samo Vladimir Putin.
Vrijeme je da se osvrnemo i na učestale optužbe Zapada da Rusi u Siriji bombardiraju položaje sirijske oporbe, a ne ISIL-a. Naime, dok ne dobiju položaje tzv. Slobodne sirijske vojske, njima su međunarodni teroristi svi koji se ne bore protiv tzv. Islamske države nego protiv sirijske vojske.
Treba ovdje citirati direktora jednog ruskog instituta za Bliski istok, koji je nedavno izjavio da u Siriji trenutačno djeluje više od 2500 različitih oružanih organizacija i grupacija. Da bi se zaustavila ta klaonica, očito je nužno odrediti prioritete.
Kako je rekao u spomenutom intervjuu predsjednik Putin, glavni je cilj oružanih akcije njegove zemlje stabilizirati političku vlast u Siriji jer se jedina bori protiv ISILa, kako bi se političkim putem moglo naći rješenje tamošnje krize. Stoga on podržava Bašara al Asada kao legitimnu vlast, a njegovim saveznikom smatra još i Kurde.
I Hesbollah, čiji se borci zaista i bore sa sirijskom vojskom protiv ISIL-a, ali to nitko od ruskih dužnosnika neće javno reći zbog odnosa s Izraelom i Egiptom. Znam, reći ćete sada imaju Rusi svoje vlastite interese u Siriji.
Naravno da imaju, i javne i tajne, i oni i svi oni koji se izravno i ne izravno upleću u tamošnju krizu. Ali to nisu ni kontrola tamošnjih nalazišta plina ili pretvaranje Sirije u jednu veliku rusku vojnu bazu, kako nam posljednjih dana ekskluzivno javljaju naši mediji.
Sigurno bi Moskva i dalje htjela imati u toj zemlji svoju vojnu bazu, to više što joj je ona jedina u Sredozemlju, a i u Europi, ako izuzmemo one koje se nalaze u nekim susjednim joj zemljama.
Ali, ako, kao što je planirano, nakon 3-4 mjeseca zračnim i raketnim udarima, uz kopnenu akciju sirijske vojske i njenih saveznika, porazi ISIL i zaustavi gotovo petogodišnje krvoproliće, koja će je to sirijska vlast protjerati?
Ono što nam naši mediji ne govore je da izbjegli Sirijci diljem Europe protekla dva tjedna obilaze ruska veleposlanstva i konzulate, nose cvijeće, poklone, ostavljaju plakate i pisma za Putina, zahvaljuju i nazivaju ga spasiteljem Sirije, a isto se događa i u Damasku.
I kako će tim ljudima i njihovim sunarodnjacima poslije objasniti da je taj isti Putin neprijatelj? I očekivati da će ostati na vlasti!?
Ruski interes je svakako zaustavljanje i uništenje ISIL-a (irački predsjednik je u New Yorku rekao da nema ništa protiv da se Rusija uključi u uništenje te terorističke organizacije u njegovoj zemlji, a proteklog tjedna ju je zapovjednik glavnog stožera Afganistana pozvao da pomogne u stabilizaciji situacije i u toj zemlji!) u kojem se, prema podacima tamošnjih obavještajaca, bori oko 2500 ruskih državljana.
Proteklog vikenda, prema Federalnoj službi sigurnosti (FSB), u Čečeniji su ubijena tri pobunjenika koja su se vratila iz Sirije gdje su se borili u postrojbama ISIL-a, u Dagestanu dva, u ponedjeljak u Ingušetiji jedan, a u Moskvi su u nedjelju uhićena tri Sirijca i 12 osoba „kavkaske vanjštine“ s eksplozivnom napravom spremnom za upotrebu i još pet kilograma eksplozivnih sredstva.
A da ne govorimo o oko 5000 ISIL-ovaca iz zemalja srednje Azije, čije južne granice Rusija treba štiti prema Ugovoru o kolektivnoj sigurnosti. Stoga je borba s ISIL-om u Siriji pitanje i njene nacionalne sigurnosti.
Uza sve ovo i ono što je službeno naveo, ima Kremlj još jedan interes, a to je pokazati svima da je jednopolarni svijet i uloga u njemu SAD-a kao svjetskog policajca, suca i izvršitelja vlastitih presuda u ime svih nas i viših ciljeva kao što su demokracija i sloboda, naslijeđe hladnog rata s kojim treba raskrstiti jednom zauvijek.
Ali o tome ćemo niže. No prijeđimo na ono što se po mišljenju Kremlja krije iza svih arapskih revolucija i prevrata posljednjih pet godina, ukrajinske krize i trenutne izbjegličke krize u Europi.
Egipat, Tunis, Libija, Alžir, Sirija i Rusija tradicionalni su izvoznici plina i nafte na europsko tržište, na koje bi nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini s Europskom unijom, odnosno stvaranja Transantlanskog trgovinskoga i investicijskog partnerstva (TTIP), pretendirao i SAD.
No unatoč i bescarinskoj trgovini njegov plin i nafta ne bi bili konkurentni zbog visokih cijena. Dakle, treba eliminirati konkurente! U tom slučaju EU bi se morala okrenuti američkim dobavljačima, a oni bi neko vrijeme velikodušno mogli nuditi i jeftinije proizvode iz lojalnih bliskoistočnih zemalja, čija će cijena stalno rasti zbog rizične situacije u regiji, kako bi se približili vrijednosti američkog plina i nafte.
Dakako, ne zanima buduće prekoatlantske partnere EU-a samo osvajanje njenoga energetskog tržišta nego većine njenih tržišta, odnosno žele Uniju napraviti ovisnu o sebi.
Dakle, Europsku uniju treba baciti na koljena! Ili barem Njemačku, kao njenu okosnicu, pa će poslije nje i EU pasti! Presudnu ulogu u tom dijelu plana ima izbjeglička kriza s kojom je sada prije svega ta zemlja suočena, a s njom i dio Unije. Premda su nakon izbijanja nereda u Siriji mnogi bili glasni, vrlo je brzo SAD ostao usamljen u svojoj borbi protiv predsjednika Asada, okružen s nekoliko saveznika.
Europska unija držala se po strani i ideolozima rušenja sirijskog režima bilo je nužno što prije i što više uvući je u problem. Izbijanje i brzo širenje sukoba u Siriji, a i građanskog rata u Libiji, rezultiralo je protjerivanjem i bijegom stanovništva u mirna područja i neke susjedne zemlje, no dio ih je usmjeren prema Italiji, a potom Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Ali gotovo su tri godine prošle dok se u izbjegličku krizu aktivno nije uključila i Unija, nakon što se egzodus izbjeglica pojačao i krug zemalja iz kojih dolaze znatno proširen, slanjem brodova u Sredozemlje, koji su imali zadatak spašavati izbjeglice.
No većih problema EU još nije osjećala, pa je izbjeglički val opet pojačan, a otvorene su i nove rute. I na jednom su izbjeglice promijenile svoj cilj, i sada ih velika većina želi ići u Njemačku, koja im je širom otvorila svoja vrata.
No kako su predviđeni kapaciteti za njihov smještaj prekrcani, a do kraja godine očekuje ih se više od milijun, ova se zemlja našla u problemu u rješenju kojeg joj se nitko ne žuri pomoći, bez obzira na koliko Angela Merkel pozivala na europsku solidarnost.
Vladimir Putin je prilikom objave pokretanja zračnih udara rekao da za njima neće uslijediti i ruska kopnena intervencija, što je u spomenutom intervjuu odlučno ponovio, kategorički odbivši mogućnost da se predomisli.
Mnogi se ruski vojni stručnjaci slažu da s obzirom na učinkovitost bombardiranja (op.p. - Zapad je posebno bio iznenađen ispaljivanjem s brodova u Kaspijskom jezeru krilatih raketa Kalibar, koje su brzinom reaktivnog aviona letjele 1500 kilometara do ciljeva u Siriji na visini od 80 do 1300 metara, navođeni satelitima iz svemira,147 puta promijenile svoju putanju i pogodile svih 26 ciljeva.
Priče o zalutalim raketama koje su u Iranu pogodile nešto trebale bi odgovoriti Indiju od otvaranja tvornice za njihovu proizvodnju i približiti je odluci da proizvodi američki Tomahawk) te visoku kvalitetu ruskog naoružanja koji se primjenjuje, bez obzira na stereotipan odnos Zapada, i započetu ofenzivu sirijske vojske, da bi to bilo suvišno.
U utorak je ruski predsjednik porekao da je spreman u bilo kojem trenutku poslati premijera Medvedeva u Washington. Ali je, tko zna koji put, ponovio da budućnost Sirije moraju odrediti sami Sirijci, a ne bilo tko drugi.
I tu dolazimo do posljednjeg ruskog cilja, konačnog suprostavljanja jednopolarnom svijetu. Nije to nešto novo, prvi put je predsjednik Putin otvoreno predbacio SAD-u da je takav svijet, u kojem jedan vlada ostalima, zapravo, nastavak hladnog rata u svom glasovitom govoru na sigurnosnoj konferenciji u Munchenu 2007.
On smatra da nitko ne može mimo međunarodnog prava odlučivati o sudbinama drugih država, samovoljno svrgavati njihove vladare ili poduzimati vojne intervencije. Koncepciju višepolarnog svijeta razvio je ruski filozof Aleksandar Dugin, otac njihove suvremene geopolitike.
Prema njegovu mišljenju, da bi svijet napredovao prema potpunoj slobodi i demokraciji, mora imati više centara, a ne samo jedan. Oni ni trebaju biti po cijelom svijetu. Upravo iz te ideje se rodio BRICS, koji je u trenutku osnutka činilo pet od 10 najbrže razvijajućih zemalja svijeta.
Osam godina poslije Rusija ima više pristaša, a ako njena vojna akcija završi uspjehom, njena će inicijativa dobiti snažan vjetar u leđa. Dakako, postavlja se pitanje u kojem će smjeru krenuti svijet za ta 3-4 mjeseca, koliko bi trebala trajati ruska borba s međunarodnim terorizmom u Siriji.
Tek što je počela, na Zapadu je popraćeno dobro nam poznatim epitetima prošlih godina kao što su “ruski imperijalizam“, “buđenje bivše velesile“, “vraćanje željezne zavjese“. No ono što radi demokratski Zapad pod utjecajem natjecateljskog duha američke politike, prije svega od izbijanja ukrajinske krize, upravo je povratak stečevina hladnog rata, pa i jačanje nekih od njih.
Do 1990. u Europi smo imali Berlinski zid, a uskoro ćemo, čini se, imati proturuski masiv koji će činiti vertikala Baltik-Jadran. Doduše, san Rusije o multipolarnom svijetu ne čini se izglednim, jer se njeni zapadni partner neće tako lako odreći želje za svjetskom dominacijom.
Ali zato bi ostvarivom mogla postati ideja Henrya Kissingera, koju je iznio nedavno u intervjuu časopisu The National Interests, a to je povratak velikih sila u stanje detanta, kako se svijet ne bi strmoglavio prema ozbiljnijem sukobu.
