Kad bismo trezveno promatrali, i tu je kombinacija teza bizarna. Osporavatelji navodne rodne ideologije veselo povezuju evolucionizam i crkvena učenja bez svijesti o proturječnosti toga pothvata. Umjesto da se ponose onime što je zaista svjetsko-povijesno dostignuće kršćanstva: proklamiranje vrijednosti svakoga pojedinca, barem principijelno, mimo očite nejednakosti u svim postojećim društvima; oni govore o “prirodno zadanome” na način neumitne selekcije i prava jačega! Nisam ni kršćanka niti teologinja pa da raspletem sve varijante učenja o istočnom grijehu, našoj “paloj” prirodi i sličnome. Ali proturječnosti su očite. U instituciji crkve se s jedne strane smatra posebno bogougodnim i poželjnim ne slijediti ono što je “prirodno zadano”, a s druge strane zahtijeva podređivanje tim zakonima.
Je li, konačno, agresivna buka oko ove Konvencije napravila štetu za budući položaj žena u domaćem patrijarhatu? Kakvu štetu?
Narušit će, vjerojatno, tek nedavno nastalu paradigmu normaliteta, sliku ravnopravnosti i nulte tolerancije za navodno “prirodno” nasilje novoga rasporeda u preuzimanju partnerskih uloga. Da ne govorimo o prihvaćanju ljudskih prava različitih manjina. U nesigurnim vremenima regresija se događa brže: ženska emancipacija nije bezbolna, ona znači preuzimanje odgovornosti, odluku da se izađe iz ovisnosti, da se prestane biti žrtva. Ali možda još uvijek postoji iskušenje da se odluke i borbe naprosto prepuste drugima pa se iz zavjetrine po potrebi koristi tisućljetno oruđe neravnopravnih: manipulacija. Iako, zapravo, ne bih htjela vjerovati da se jednom postignuto tako lako može uništiti.
Nekako nas ne impresionira interpretacija da se ovom Konvencijom kao političkim alatom, “lome“ HDZ-ovske struje i pomiče jezičac na vagi prema radikalnoj desnici. Je li to glavna ili sporedna stvar u problemu? A demokršćanska opcija plenkovićevske desnice intelektualno se unazadila pred zapadnoeuropskim političkim istomišljenicima…
Nije čudno da ima neslaganja unutar desnice, kao što primjerice interesi kapitala nisu monolitni. S Plenkovićem je nevolja u tome što on nema poziciju nego uvijek “reagira”. A ako ima “poziciju”, onda je ona neke vrste općenitoga prihvaćanja kriterija EU. Nevolja je u tome što EU standardi više nisu neupitni: a pogotovo ne pomažu u suočavanju s vlastitim nevoljama.
Što je ljevica? Teško nam je personalizirati to pitanje jer se ljevica, očito, redefinira: na koji način, gdje su tragovi?
Mislim da je više nego ikada vrijeme za ljevicu. Jer ljevica, ako išta, znači nepristajanje na postojeće stanje, zahtjev za promjenom. Nejednakost raste, neizvjesna je budućnost jednoga tipa rada, neizvjesno kako će napredovati ili nazadovati globalizacija, kakvi su učinci digitalne revolucije. Hvala bogu pa više nema zadanog dogmatskog okvira za “lijevim” tumačenjem zbilje i može se neopterećeno analizirati stanje i politički djelovati. Važno je, ukratko, da se neodređene lijeve simpatije očituju izravno: politički.
Javnost vas pamti kao sudionicu nekoliko sezona komunikativne emisije “Peti dan” na HTV3. Ali bilo pa prošlo: činjenica je da se na javnoj televiziji više ne mogu, ne smiju čuti mišljenja drugačijih ideoloških ishodišta? Kakva je vaša “slika” medijskog prostora u nas?
Jako sam to voljela raditi, za mene je to bio pokušaj pokazivanja istinske rasprave, makar u zadanom okviru. Ali je na HRT-u došlo da ujednačavanja i nadzora nad eventualnim “idejnim” skretanjima dok drugi mediji ni nemaju obavezu brige o javnim potrebama. Smanjuje se ili ukida potpora neovisnim medijima svake vrste. Želi li se funkcioniranje javne sfere, mora se pokazivati pluralizam u procesima odlučivanja i zaključivanja : ali tako da rezultat nije zadan. To je, naime, više od toga da se bilokome daje da recitira vlastitu poziciju.
Ono što je u sretnijim danima kakve-takve socijaldemokracije propustila napraviti ljevija politička opcija, danas je hegemonijski zagrabila klerikalna desnica: zauzevši prostor odgoja i obrazovanja od vrtića do Sveučilišta. Rektor Boras je “cementirao” takav status: o čemu to daje misliti, što se može činiti?
Jest, na djelu je pravi “Kulturkampf”, borba za prevlast u simboličkoj sferi. I to u savezu s drugim neprijateljem istinskog znanja i obrazovanja, s prilagođavanjem navodnim zahtjevima ekonomije, odnosno tržišta. Nastavu treba u skladu s tim prilagoditi : valjda za potrebe turizma i ono nešto uslužnih djelatnosti, a za duhovne potrebe zadani su dogmatska religija i nacionalni identitet. Taj savez konačno pobjeđuje ako uzjaše populistički val nezadovoljstva sa svime što se smatra stranim ili nametnutim.
Iako ste u penziji, na matičnom Odsjeku za filozofiju zagrebač kog Filozofskog fakulteta honorarno još predajete estetiku, kao i do sada. Razlog je pomalo bizaran, natječaj za novoga predavača/cu estetike u mandatu prethodne uprave fakulteta je opstruiran do te mjere da izgleda da ste nezamjenjivi. Ali je javna stvar da su tom procesu ‘kumovali’ profesor etike i prorektor Ante Čović te njegova struja na Odsjeku...
Da. Onemogućili su završavanje procedure izbora asistenta na katedri za estetiku kojeg je povjerenstvo sa mnom na čelu većinski odabralo među nizom kandidata. Na kraju je natječaj poništen. Tako da nakon mojega umirovljenja nikoga ni nema na katedri, a ja sam sad zadužena kao vanjska suradnica. Očita je bila namjera kontroliranja kadrovske politike mimo svake brige o funkcioniranju nastave pa sam implicitno proglašena nepodobnom da odredim ‘nasljednika’, ali ne i to da dalje održavam nastavu.
I estetika, humanistika, za kraj. U izdanju Leykama objavili ste ‘Uvod u filozofiju književnosti’. Pišete: ‘Umjetnost jamči ljudskost, nadoknađuje jedinstvo življenja koje je nemoguće u građanskom svijetu gdje svatko mora slijediti svoj interes’. Kome je namijenjena knjiga?
Knjiga je objavljena u ediciji uvoda u humanističke discipline, ali mislim da je o stvarima koje nisu i ne mogu biti zanimljive tek unutar znanstvenog pogona. Riječ je o ulozi pripovijedanja u našim životima, o fikcionalnom i vir tualnom, imaginaciji kao društvenoj praksi, o odnosu riječi, slike i zvuka. O tome sam i do sada nastojala pisati na različitim stupnjevima složenosti i u različitim ključevima, a sad nekako mislim da je u ovoj knjizi to baš lijepo posloženo.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Jel to muško ili žensko... Izdaleka mi teško procjeniti. Osobe i njoj (ajmo reći da je žensko) slične još više razaraju društvo jer još manje znaju što žele.
Jedino nas može spasiti umjerena desnica.
Smiješna si, Nadežda. Ponestalo ti "ideja" pa recikliraš stare floskule? Drži se ti podalje od kršćanstva, tu ti nije mjesto. Nastavi razarati ljevicu. Tu si korisna.