Opisujući Hrvatsku “na rubu bankrota” pod SDP-ovom vladom, supernakladni njemački list Bild je u svibnju 2015. dijelio packe hrvatskom pravosuđu, podsjećajući da bi se trebalo držati usvojenih pravnih načela Europske unije. Kao najupadljiviju anomaliju naveo je Roberta Ježića, doduše ne specificirajući njegov identitet.
No potanko je opisao krunskog svjedoka afere Ina-MOL: “Prema optužnici i presudi, ortak Ive Sanadera koji je na svojem švicarskom računu deponirao pet milijuna eura preobražen je u pokajnika”, koji slobodno šeta sa švicarskom putovnicom, kaže Bild.
Dva mjeseca kasnije, u srpnju, Ustavni sud je srušio dvije Sanaderove presude, ne samo Ina-MOL, već i aferu Hypo, izazivajući zaprepaštenje domaće javnosti, koja je tijekom proteklih godina ukupne društvene nevolje projicirala u lik nekadašnjeg HDZ-ova premijera.
Ipak, činjenica da je njemačko čitateljstvo Bilda zainteresirano za Sanaderovu sudbinu nije stvar obične radoznalosti. Tek kolateralno su važni vladajući odnosi između Ine i MOL-a, dok se glavnina njemačke političke pozornosti krije u Bavarskoj, najbogatijoj njemačkoj pokrajini pod vlašću CDU-a.
Interes ima dugačku pretpovijest u posljednjoj ekonomskoj krizi. Bio je toliko značajan da je Ivo Sanader zbog otvaranja slučaja Hypo uhićen 2010. godine na austrijskom teritoriju, čime je spriječen njegov odlazak u Sjedinjene Američke Države.
Godinu nakon posrtanja u veliku krizu, 2007. Hypo banka promijenila je vlasnike. Do tada oglašena kao perspektivni financijaš pokrajinske vlade Koruške, koji je “procvjetao” u zemljama bivše Jugoslavije, prešla je u vlasništvo njemačke regije Bavarske, odnosno pod patronat njezine Bayern LB.
Zapanjeni zatečenim stanjem kupljenog “artikla”, bavarski političari inicirali su istragu koja je natkrilila refleksno trgovačko pitanje: kakve su to sposobnosti bavarskoga kupca koji je progutao tako dubinski kvarnu bankovnu robu?
Barem javno, u medijima, pitanje se rijetko kada postavilo jer se sva pozornost spretno fokusirala na loše poslovanje Hypo banke pod prijašnjom upravom koruških političara s Jörgom Haiderom na čelu.
Opet su pisale njemačke novine: Hypo je dioničarima dijelio napuhano visoke dividende, a koruško biračko tijelo mazila je investicijama u ceste, vrtiće, odmarališta, obiteljsko-poljoprivredna dobra u službi zimskog turizma...
Izvan svake sumnje, bio je to pozitivni efekt privatno-javnog partnerstva, omiljenoga kod IDS-ovca Ivana Jakovčića i HNS-ovca Radimira Čačića, gorljivih poklonika austrijskih uzora Ive Sanadera.
Ali samo je neko vrijeme donosio dvostruko dobro: na jednoj strani, učestali reizbor istih pokrajinskih političara uz podršku zadovoljne biračke baze, na drugoj - potražnju za dionicama na financijskim tržištima.
Onda je ishlapjela dionička potražnja, time i dotok novca za javnu infrastrukturu. Nitko se, međutim, nije bavio dubinskim problemom poljuljanog tržišta; nakon smrti koruškog vođe Haidera deficitarni Hypo jednostavo je podvaljen i prevaljen, odnosno prodan bavarskim kolegama.
O kolikim je gubicima riječ - ni danas se ne zna. Za sada je javno priznata falsificirana bilanca Hypo banke samo za 2004. godinu.
U svojevrsnom sramu zbog vlastite lakomislenosti - da ne kažemo trgovačke gluposti - kupljeni gubici stilizirani su u krivnju povlaštenih kredita u Hrvatskoj.
Ispalo je da su njihovi korisnici - mahom hrvatski tajkuni i političari - najodgovorniji za promašena bankovna ulaganja, pa tako i za bavarsku kupovnu kratkovidnost. U prvotnoj verziji Ivo Sanader je trebao preuzeti ulogu “ćaće” ovdašnjim Hypo-dužnicima, kao krajnjim krivcima za bankovni slom.
Budući da bi dobar gospodar trebao provjeravati platežnu moć svojih zajmoprimaca, dugačke liste hrvatskih Hypo-dužnika služile su uglavnom kao zanimljivo medijsko štivo.
A pravosudno relevantni deficiti mogli su proizaći jedino iz ilegalne, osobne krađe i potrošnje bankarskoga kapitala.
Tako su u zatvor dospjeli neki austrijski političari zbog, navodno, neovlaštenog podmićivanja bankarskim novcem. Što se Sanadera tiče - daleko od dovoljnoga da se utješe njemački birači.
Nije pronađeno više građe od jedne provizije iz 1995. i 1996. godine za ulazak Hypo banke na hrvatsko tržište, dok je sjedio u Ministarstvu vanjskih poslova.
Prizor u ovdašnjoj sudnici bio je teško shvatljiv: Mate Granić, u ‘90-ima ministar vanjskih poslova, po službenoj dužnosti zadužen za inozemne akvizicije, ukazao se kao svjedok optužbe protiv tada nižerangiranoga službenika, priznajući pri tome da je Hypo banka u Hrvatskoj bila njegova inicijalna ideja. Uostalom, pojavila se kao spasonosni investitor za kupnju prvih hrvatskih ambasada u Europi.
No zbunjenost u izvođenju dokaza i svjedoka optužbe bila je potisnuta masovnim oduševljenjem zbog prve kvalifikacije “ratnog profiterstva” u samostalnoj državi, inkorporirano u zakonodavne regule zahvaljujući Ivi Josipoviću, donedavnom predsjedniku države, koji se više trudio svidjeti se glasačkim masama nego razložiti kaznenopravne planove.
Nakon toga nije bilo kraja čudnim pokajnicima i svjedocima iz retorte DORH-a i Uskoka. Dojučerašnji Sanaderovi suradnici kao da su se natjecali u otkrivanju nepodopština u kojima su sami sudjelovali.
Tako je jedan otvoreni slučaj po automatizmu vodio prema drugom, ali niti jedan nije priveden pravomoćnoj sudskoj odluci.
Der Spiegel: Stoiber je nagovorio Sanadera da proda Hypo Bavarcima
Njemački tjednik Der Spiegel je krajem 2009. objavio članak u kojem se tvrdi kako je donedavni premijer Savezne pokrajine Bavarske Edmund Stoiber iskoristio svoje političke veze s tadašnjim predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Ivom Sanaderom kako bi bavarskoj pokrajinskoj banci Bayern LB osigurao prodaju hrvatske podružnice Hypo Group Alpe Adria banke.
U tekstu se također navodi kako je Stoiber u kolovozu 2007. godine, na Sanaderov poziv posjetio Hrvatsku te se, prema vlastitom priznanju “snažno založio” za sklapanje spomenutog dogovora.
Hrvatska narodna banka je isprva odbijala odobriti takvu transakciju jer, prema kupoprodajnom ugovoru, pristanak za prodaju trebaju dati sve narodne banke zemalja u kojima postoje ogranci spomenute austrijske novčarske tvrtke.
To je kasnije za medije potvrdio i bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski. Činjenicu da je HNB, odmah nakon Stoiberova posjeta ipak “blagoslovila” posao Der Spiegel povezuje s provociranjem pritiska tadašnjeg hrvatskog premijera na upravna tijela centralne banke.
Guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski bio je vrlo strog pri određivanju uvjeta pod kojima će dopustiti ulazak BLB-a na ovdašnje tržište. Bavarci su se, među ostalim, morali ispričati za napuštanje Riječke banke u trenucima kad je bila oštećena za 90 milijuna eura.
