Ivo Josipović skinuo je rukavice. Prije dva tjedna Kolinda Grabar Kitarović napala ga je neuobičajenim tonom.
“U mandatu Ive Josipovića išlo se”, ustvrdila je, “pjevati i plesati u Beograd” i napadno se isticala privrženost ne toliko ukupnoj regiji, koliko Beogradu kao metafori jugonostalgije, a pritom “nismo riješili nijedno otvoreno pitanje”...
Suvereni prezir prema regiji predsjednica je objavila nedugo nakon ćevapa u Sarajevu i solo točke Halida Bešlića na doktoratu njezina savjetnika, pa je javnost ostala iznenađena.
No Josipovićev odgovor nije bio ništa manje nestereotipan. On joj je, naime, predbacio elementarno nepoznavanje činjenica, nesposobnost i - nerad.
“Kaže predsjednica Grabar Kitarović za Slobodnu Dalmaciju, ‘mi često uopće nemamo svoj stav, jer očito nemamo vlastitu vanjsku politiku’”, napisao je Josipović u otvorenom pismu koji su prenijeli mediji.
“Ne sjećam se kad sam imao prilike čuti ovakvu sažetu, oštru i razornu samokritiku. I ona je sukreator vanjske politike. Zato, pitam, zašto, gospođo predsjednice, nemate stav, zašto nemate vanjsku politiku? Kaže predsjednica, za moga mandata išlo se u Beograd pjevati i plesati, nisu se rješavali problemi. Što ih ne riješite, gospođo predsjednice, u Vašoj su nadležnosti? Da, još je puno otvorenih problema, ali podsjetit ću predsjednicu, za moga mandata, nakon dugo vremena, otvorena je suradnja država i mnogih njihovih institucija. Suradnja je pridonijela da se broj nestalih više nego prepolovi. Hrvatska je profitirala investicijama i izvozom. Srbija i BiH su jedine zemlje s kojima imamo značajniji suficit... Mogao bih još, no samo ću pitati - a koji su Vaši rezultati, gospođo predsjednice?"
Napadi na politiku regionalne suradnje jedna su od najteže razumljivih točaka hrvatske desnice. Ivica Todorić drugi je zemljoposjednik u Srbiji dok su Agrokor, Konzum, Atlantic i druge velike hrvatske tvrtke snažno zastupljene na srpskom i bosanskom tržištu.
Obratno ne vrijedi. Hrvatska ima osjetan trgovinski suficit s tim zemljama, i jedino s njima, dok ni Bosna ni Srbija u Hrvatskoj nemaju spomena vrijednih investicija.
Na našim se bankama jasno vidi u kojoj smo mi regiji - to je Austro- Ugarska, srednja Europa, no ta suradnja uglavnom nije na našu korist. Profiti naših banaka idu u Italiju, Njemačku i Austriju, profit naftne industrije u Mađarsku, profiti telekomunikacija u Njemačku i Austriju...
Uglavnom, hrvatske tvrtke izvoze uglavnom u regiju i životno im je važno imati političku podršku, kako bi mogle otklanjati opstrukcije. No to mnogi ne razumiju.
Ivo Josipović ovih dana intenzivno radi po terenu kako bi za svoju stranku Naprijed Hrvatska - progresivni savez, izgradio mjesto pod suncem. U vrhu stranke misle da im politika Zorana Milanovića pruža veliku šansu.
S jedne strane, SDP se sprema za velik programatski zaokret, u kojemu će se, na listi prioriteta, isticati ideja o potrebi otpisa dijela hrvatskih dugova. Tako, misle Josipović i njegovi suradnici, Zoran Milanović pozicionira se kao hrvatska Syriza pa će, kažu, “i proći kao Syriza”.
Problem moderne ljevice, ne samo u Grčkoj i Hrvatskoj, nego i u većem dijelu svijeta, jest potpuno zanemarivanje proizvodnje i koncentracija na raspodjelu sredstava. Fizikalni je, međutim, zakon, da se raspodjeljivati može samo ono što je zarađeno.
Može, neko vrijeme, i ono što nije - novac koji se posuđuje - no ti dugovi kad tad dolaze na naplatu, a cijena je jasna. Gubitak suvereniteta. Vrijedna grčka imovina bit će, tako, koncentrirana u jedan fond u čijem će nadzornom odboru sjediti strašni Wolfgang Scheuble, babaroga južne Europe.
To se može dogoditi i nama - no kako smo sve vrijedno već prodali, a to ćemo učiniti i s autocestama, očito je da bi Hrvatska u takav fond morala staviti vode, šume i otoke, Dubrovnik i Plitvice - to će biti cijena odustajanja od reformi i života, na dug.
Nakon grčkog slučaja, jasno je da je na djelu brežnjevljevska doktrina ograničenog suvereniteta, samo što njeni subjekti nisu divizije nego banke. I tu nema otpora...
Ivo Josipović ponudit će novu paradigmu.
“Prvo zaradimo, pa onda raspodjeljujmo”, kaže on.
To je kopernikanski obrat u našoj političkoj filozofiji, nalik na onaj kojeg je u Rusiji nakon revolucije izveo Buharin, kad je lansirao formulu “bogatite se”. Buharin je, kao predstavnik desnog krila partije, u Rusiju vratio brojne mehanizme tržišta, stimulirao kulake, i time oživio rusku proizvodnju.
Čudesno je da u demokratskoj Hrvatskoj, stoljeće poslije, nitko nema snage povući poteze koje su smjeli povući čak i boljševici... Josipović će pouditi takav program - u njemu će dominirati konkretne ideje.
Nedavno je ponudio nacrt zakonskog rješenja prema kojemu bi banke, snagom zakona, bile prisiljene vratiti korisnicima kredita u CHF preplaćene kamate. Njegovi suradnici razrađuju ideje ustupanja gradskih prostora poljoprivrednicima, kako bi olakšali prodaju s OPG-ova.
Tu će biti i stimuliranje poljoprivrednih kultura koje su u nas do sad bile prezrene, a visoko su dohodovne. Josipović razrađuje i ideju internetizacije značajnog dijela administrativnih usluga, što će smanjiti i učiniti učinkovitijom administraciju. Tu je i naglasak na četvrtoj industrijskoj revoluciji.
“Pred vratima je”, kaže on, “nova industrijska revolucija, ona digitalna. Neke su zemlje već korak ili dva ispred nas. Ona društva koja ne prihvate izazov nove ere razvoja industrije, zaostajat će, postati gotovo kolonije..."
Josipović traži i smanjenje broja županija, općina i gradova, te administrativnog aparata. Uspije li nametnuti na našu scenu taj novi, konkretni jezik, u kojemu se najprije traže odgovori kako zaraditi pa tek onda kako raspodijeliti novac, bit će to važno za ovu zemlju.
Jezik konkretnosti namjesto zvučnih fraza, jezik projekata nasuprot jeziku ideologema, jezik definiranih zakonskih rješenja nasuprot slatkorječive marmelade fraza - to je jedino što može spasiti ovu zemlju.
