Hrvatska u zadnje vrijeme podsjeća na Palestinu iz vremena Tiberija: pustinja uzima sve više prostora, Rim je daleko, gladnih je sve više, a zemljom hoda masa proroka i čudotvoraca...
Zoran Milanović stajao je dugo na čelu iscjeliteljske kolone. Žarko Puhovski dobro je uočio da je Milanović iz stanja političke smrti digao Milana Bandića, Ružu Tomašić, Ivana Jakovčića, a najveće je čudo postigao kad je, pukim nečinjenjem, iz mrtvih uzdigao i cijelu jednu stranku, HDZ...
Njihov je vođa, Tomislav Karamarko, međutim, i sam maher velikog formata - on je u zadnjih nekoliko mjeseci iz mrtvih uspio dignuti čak i samog Zorana Milanovića!
Ovaj Lazar s Iblerova trga sad hoda po Hrvatskoj i nitko ga više ne prepoznaje.
Od dokonog, mrzovoljnog, lijenog premijera kojeg su kroničari uspoređivali s Oblomovim, najtromijim likom ruske klasične literature, Zoki je najedanput iskrsnuo kao iluzionist Mandrak - postao je akcijski lik koji neumorno hoda po zemlji, reže svečane vrpce, druži se s običnim ljudima, tješi uplakane, pomaže potrebite, i tek u nenadanim provalama neočekivane emaptije pokazuje pravo lice, kao u onoj farsičnoj epizodi iz Gunje, kad je rekao ženi žrtvi poplave da dobro razumije njenu tragediju jer je i njemu lani pukla vodovodna cijev...
Ipak, te je “greatest shits” uratke Milanović u zadnje vrijeme bacio u sjenu s nekoliko više nego dojmljivih postignuća.
U prvom redu, nakon vala straha koji se zemljom proširio nakon epizode s plinskim bocama u Savskoj i stezanja policajca za vrat, Milanović je primio branitelje održavši im jedan od najboljih govora u životu.
Punih nekoliko sati djelovao je kao državnik istesan iz jednoga komada, čovjek s kičmom i stavom, pa su čak i momci iz Savske 66 zaključili da je on poput druga Tita - dobar, ali neinformiran.
Krivnju su opet prebacili na Freda Matića, jednog od, sigurno, najboljih ministara u bljedunjavom kabinetu punom slatkorječivih improvizatora.
Milanović se više puta pohvalio i brzom reakcijom na dramu koju je proživljavalo nekoliko stotina tisuća ljudi koje je u crno zavio eksplozivni rast švicarskog franka.
Onda je, u tuđmanskoj maniri, odvalio šamar Bosni i Hercegovini rezolutno rekavši kako Hrvatska neće trpjeti nikakve političke optužnice iz susjedstva.
Diskretno je stavio do znanja kako su on i njegova vlada ispregovarali, ali bez puno buke, i transfer Veljka Marića iz srpskog u hrvatski zatvor.
Nogometnim rječnikom rečeno, Milanović je cijelu igru prebacio na protivničku polovicu terena - i na njemu zabija golove.
Vrhunac soliranja dosegnuo je prijedlogom koji je, doduše, izrekao Siniša Hajdaš Dončić, ali svakako u njegovo ime - da se zagrebačka zračna luka nazove po dr. Franji Tuđmanu.
HDZ je bio toliko zbunjen ovim neočekivanim prodorom da su iste večeri morali reagirati obranom autorskog prava na ideju...
Nije tu riječ samo o redizajnu koji je Milanoviću osmislio Brown, američki navodni mag “pi-ara”. On se i sam prestravio pred mogućnošću da izgubi vlast. Iako se činilo da će reagirati kao Ivica Račan, koji je gubitak izbora dočekao s olakšanjem, Milanoviću se ipak ne ide s vlasti, pa je odlučio učiniti sve što može da se to i ne dogodi.
A čini se da ponešto i može, i da mu neke okolnosti idu na ruku. U prvom redu, nevjerojatno neinventivna opozicija koja primjenjuje Newtonov aksiom - ako dovoljno strpljivo sjediš pod kruškom, ona će ti kad-tad pasti u ruke.
Tomislav Karamarko misli da je dovoljno čekati da se Milanovićeva vlast, kao Kosoričina ili Račanova nekoć, sama uruši, a on će se samo sagnuti i pokupiti je.
No to neće ići baš tako automatski, po logaritmu koji je vrijedio do sada. Masa građana je, naime, preplašena alternativom koja im se pomalja iz šatora u Savskoj 66. što je kulminiralo prosvjedima na Markovu trgu.
Poteškoća se sastoji u tome da je film napet, ali predvidiv: Hrvatska je već jednom gledala prosvjede branitelja na splitskoj rivi, vidjela je Mirka Čondića, čula Ivu Sanadera koji se kleo da “nema tog naroda, dame i gospodo, koji će izručiti svoje generale”, pa je nakon pobjede generale ipak hladno isporučio i Hrvatsku zavio u crno, čega smo, u punom opsegu, postali svjesni tek kasnije.
Drugim riječima, repriza djeluje znatno manje uvjerljivo od premijere, jer je klišej predvidiv, to više što je Sanader - zanemarimo li kleptokratski dio njegove osobnosti - bio iznimno obrazovan, sposoban, dinamičan čovjek, a njegova vlada imala nekoliko jakih stručnjaka i intelektualaca.
Vlada Zorana Milanovića nije demonitirala parazitsku strukturu koja uništava ovu zemlju čineći je trajno nekonkurentnom, ali je ipak uspjela riješiti problem brodogradnje, u zadnjem kvartalu tehnički izaći iz recesije, a što daje najviše nade, već dulje vrijeme održati i kontinuiran rast izvoza industrijskih proizvoda.
To nije puno, ali je znatno više od onoga što se čini izglednim ako na vlast dođe Šator.
Milanovuiću ide na ruku i HDZ-ov gospodarski program, u kojemu nema ni jedne hrabre ideje, ni jedne velike reforme - Karamarko jednostavno tvrdi da će zadržati istru strukturu države, javnog sektora i gospodarstva, samo će biti bolji.
To je konstrukcijski nemoguće - ovako strukturiran javni i poduzetniči sektor morao bi dospjeti u grčku situaciju sve da ovu zemlju vode magovi američkoga krupnoga kapitala - Lee Iacocca, Jack Welch ili Henry Ford.
Milanoviću na ruku idu i lažna obećanja Kolinde Grabar Kitarović, koja je obećala smanjiti Ured predsjednika sa 150 ljudi na 50, pa u tom poslu nije napravila ni koraka nego je, naprotiv, samo dodala svoju posadu, a na selidbu u Visoku ulicu očito nikad nije ozbiljnije ni pomišljala.
U tom kontekst Zoran Milanović, koji doista nikad nije davao pretjerana obećanja, djeluje kao neki ozbiljni kalvinist bankar...
Jaki adut u njegovim rukama, možda i najjači, je Boris Lalovac, sposoban, simpatičan i uspješan ministar financija.
On je za jesen najavio “konačno rješenje” franka, što znači desetke tisuća glasova. Jesmo li Zokija prerano otpisali?
