Hrvatska u zadnje vrijeme podsjeća na Palestinu iz vremena Tiberija: pustinja uzima sve više prostora, Rim je daleko, gladnih je sve više, a zemljom hoda masa proroka i čudotvoraca...
Zoran Milanović stajao je dugo na čelu iscjeliteljske kolone. Žarko Puhovski dobro je uočio da je Milanović iz stanja političke smrti digao Milana Bandića, Ružu Tomašić, Ivana Jakovčića, a najveće je čudo postigao kad je, pukim nečinjenjem, iz mrtvih uzdigao i cijelu jednu stranku, HDZ...
Njihov je vođa, Tomislav Karamarko, međutim, i sam maher velikog formata - on je u zadnjih nekoliko mjeseci iz mrtvih uspio dignuti čak i samog Zorana Milanovića!
Ovaj Lazar s Iblerova trga sad hoda po Hrvatskoj i nitko ga više ne prepoznaje.
![Zoran Milanović | Author: Marko Jurinec (PIXSELL)](/media/img/dc/6a/9816ed284d2bd24d0391.jpeg)
Od dokonog, mrzovoljnog, lijenog premijera kojeg su kroničari uspoređivali s Oblomovim, najtromijim likom ruske klasične literature, Zoki je najedanput iskrsnuo kao iluzionist Mandrak - postao je akcijski lik koji neumorno hoda po zemlji, reže svečane vrpce, druži se s običnim ljudima, tješi uplakane, pomaže potrebite, i tek u nenadanim provalama neočekivane emaptije pokazuje pravo lice, kao u onoj farsičnoj epizodi iz Gunje, kad je rekao ženi žrtvi poplave da dobro razumije njenu tragediju jer je i njemu lani pukla vodovodna cijev...
Ipak, te je “greatest shits” uratke Milanović u zadnje vrijeme bacio u sjenu s nekoliko više nego dojmljivih postignuća.
U prvom redu, nakon vala straha koji se zemljom proširio nakon epizode s plinskim bocama u Savskoj i stezanja policajca za vrat, Milanović je primio branitelje održavši im jedan od najboljih govora u životu.
Punih nekoliko sati djelovao je kao državnik istesan iz jednoga komada, čovjek s kičmom i stavom, pa su čak i momci iz Savske 66 zaključili da je on poput druga Tita - dobar, ali neinformiran.
Krivnju su opet prebacili na Freda Matića, jednog od, sigurno, najboljih ministara u bljedunjavom kabinetu punom slatkorječivih improvizatora.
Milanović se više puta pohvalio i brzom reakcijom na dramu koju je proživljavalo nekoliko stotina tisuća ljudi koje je u crno zavio eksplozivni rast švicarskog franka.
Onda je, u tuđmanskoj maniri, odvalio šamar Bosni i Hercegovini rezolutno rekavši kako Hrvatska neće trpjeti nikakve političke optužnice iz susjedstva.
Diskretno je stavio do znanja kako su on i njegova vlada ispregovarali, ali bez puno buke, i transfer Veljka Marića iz srpskog u hrvatski zatvor.
Nogometnim rječnikom rečeno, Milanović je cijelu igru prebacio na protivničku polovicu terena - i na njemu zabija golove.
Vrhunac soliranja dosegnuo je prijedlogom koji je, doduše, izrekao Siniša Hajdaš Dončić, ali svakako u njegovo ime - da se zagrebačka zračna luka nazove po dr. Franji Tuđmanu.
![Zoran Milanović | Author: Marko Jurinec (PIXSELL)](/media/img/1e/77/3c6190edcef357fb2e48.jpeg)
HDZ je bio toliko zbunjen ovim neočekivanim prodorom da su iste večeri morali reagirati obranom autorskog prava na ideju...
Nije tu riječ samo o redizajnu koji je Milanoviću osmislio Brown, američki navodni mag “pi-ara”. On se i sam prestravio pred mogućnošću da izgubi vlast. Iako se činilo da će reagirati kao Ivica Račan, koji je gubitak izbora dočekao s olakšanjem, Milanoviću se ipak ne ide s vlasti, pa je odlučio učiniti sve što može da se to i ne dogodi.
A čini se da ponešto i može, i da mu neke okolnosti idu na ruku. U prvom redu, nevjerojatno neinventivna opozicija koja primjenjuje Newtonov aksiom - ako dovoljno strpljivo sjediš pod kruškom, ona će ti kad-tad pasti u ruke.
Tomislav Karamarko misli da je dovoljno čekati da se Milanovićeva vlast, kao Kosoričina ili Račanova nekoć, sama uruši, a on će se samo sagnuti i pokupiti je.
No to neće ići baš tako automatski, po logaritmu koji je vrijedio do sada. Masa građana je, naime, preplašena alternativom koja im se pomalja iz šatora u Savskoj 66. što je kulminiralo prosvjedima na Markovu trgu.
Poteškoća se sastoji u tome da je film napet, ali predvidiv: Hrvatska je već jednom gledala prosvjede branitelja na splitskoj rivi, vidjela je Mirka Čondića, čula Ivu Sanadera koji se kleo da “nema tog naroda, dame i gospodo, koji će izručiti svoje generale”, pa je nakon pobjede generale ipak hladno isporučio i Hrvatsku zavio u crno, čega smo, u punom opsegu, postali svjesni tek kasnije.
Drugim riječima, repriza djeluje znatno manje uvjerljivo od premijere, jer je klišej predvidiv, to više što je Sanader - zanemarimo li kleptokratski dio njegove osobnosti - bio iznimno obrazovan, sposoban, dinamičan čovjek, a njegova vlada imala nekoliko jakih stručnjaka i intelektualaca.
Vlada Zorana Milanovića nije demonitirala parazitsku strukturu koja uništava ovu zemlju čineći je trajno nekonkurentnom, ali je ipak uspjela riješiti problem brodogradnje, u zadnjem kvartalu tehnički izaći iz recesije, a što daje najviše nade, već dulje vrijeme održati i kontinuiran rast izvoza industrijskih proizvoda.
![Zoran Milanović | Author: Anto Magzan (PIXSELL)](/media/img/b1/94/afc3e3809cfde8fa391f.jpeg)
To nije puno, ali je znatno više od onoga što se čini izglednim ako na vlast dođe Šator.
Milanovuiću ide na ruku i HDZ-ov gospodarski program, u kojemu nema ni jedne hrabre ideje, ni jedne velike reforme - Karamarko jednostavno tvrdi da će zadržati istru strukturu države, javnog sektora i gospodarstva, samo će biti bolji.
To je konstrukcijski nemoguće - ovako strukturiran javni i poduzetniči sektor morao bi dospjeti u grčku situaciju sve da ovu zemlju vode magovi američkoga krupnoga kapitala - Lee Iacocca, Jack Welch ili Henry Ford.
Milanoviću na ruku idu i lažna obećanja Kolinde Grabar Kitarović, koja je obećala smanjiti Ured predsjednika sa 150 ljudi na 50, pa u tom poslu nije napravila ni koraka nego je, naprotiv, samo dodala svoju posadu, a na selidbu u Visoku ulicu očito nikad nije ozbiljnije ni pomišljala.
U tom kontekst Zoran Milanović, koji doista nikad nije davao pretjerana obećanja, djeluje kao neki ozbiljni kalvinist bankar...
Jaki adut u njegovim rukama, možda i najjači, je Boris Lalovac, sposoban, simpatičan i uspješan ministar financija.
On je za jesen najavio “konačno rješenje” franka, što znači desetke tisuća glasova. Jesmo li Zokija prerano otpisali?