Arapsko proljeće 2.1, ponovljena verzija, tako za Independent opisuje stvarnost u Egiptu i drugdje diljem Bliskog istoka britanski autor Youssef El-Gingihy. "Šest godina nakon Arapskog proljeća, revolucija i dalje visi u egipatskom zraku", piše on. Razoreno je nekoliko autoritarnih režima, ali i njihovih država, mnogi su pobijeni, praktično ništa nije riješeno i ne čudi što želja za promjenama kod Egipćana nije nestala. El-Gingihy opisuje raskol između bogatih elita i jezivo siromašne većine građana.
Primjerice, 2015. Konferencija Sharm el-Sheikh o egipatskom ekonomskom razvoju iz 2015. najavila je gradnju potpuno novog glavnog grada Egipta, usred pustinje istočno od Kaira. 12 puta veći od Manhattana, sedam puta veći od Pariza, grad za sedam milijuna ljudi trebao je imati tematski park četiri puta veći od Disneylanda, solarne farme, električne vlakove, 10.000 kilometara ulica u pješačkim zonama. Projekt se najavljivo kao pokretač egipatskog rasta, uz jedan sitni problem; većini Kairaca ta priča zvučala je kao okrutni vic.
Posebno stanovnicima slamova, a najgore onima iz "Grada mrtvih", koji su svoja skloništa za stanovanje sklepali u katakombama ili na grobljima. El-Gingihy projekt raskrinkava kao pothvat tvrtke Capital City Partners, poznate po tornju Burj Al Arab u Dubaiju. On sluti da bi ta priča mogla biti na tragu javno-privatnog partnerstva Donalda Trumpa i infrastrukturnih programa Grada Londona, koja je do sada nabila više od 300 milijardi funti dugova. Naravno da Egipćani nisu popušili tu priču, da su zaključili da je riječ o poslu smišljenom isključivo za zaradu najbogatijih. Pa je ugovor propao. Pa su uskočili Kinezi.
Pa se pronio glas da se od svega odustaje. Ovaj primjer shizoidne stvarnosti Egipta El-Gingihy navodi kao dokaz nastavka neoliberalizma koji vlada Egiptom još od revolucije u toj zemlji 2011. - masovna privatizacija, MMF, gosti na konferenciji Sharm el-Sheikh od Tonyja Blaira – koji je savjetovao predsjednika Sisija, preko Christine Lazard, bivše direktorice MMF-a, PR kompanija... Da bi se razumio Egipat danas, El-Gingihy objašnjava što se u toj zemlji događala još otkako je državnim udarom 1952. srušen kralj Faruk.
Karizmatični arapski socijalistički nacionalistički vođa Gamal Abdel Naser nacionalizirao je Sueski kanal, time protiv sebe navukao intervenciju Britanije, Francuske i Izraela, ali i zaštitu SSSR-a. I vladao do smrti 1970. Anwar Sadat naslijedio ga je pomalo se udaljujući od Naserovog naslijeđa i približavajući se Zapadu. A kad je s Izraelom potpisao mirovni sporazum 1978. uz podršku Jimmyja Cartera, pripremio je uvjete da ga ubiju u atentatu. Vladao je do 1981., a glave su mu došli islamisti. Za Hosnija Mubaraka koji ga je naslijedio, El-Gingihy kaže da je bio okosnica američke geopolitičke hegemonije na Bliskom istoku.
Tri desetljeća korupcije i nepotizma Mubaraka okončala su Arapskim proljećem u Egiptu 2011. Krenulo je, doduše, iz Tunisa, nešto prije, 2010., WikiLeaks je "Cablegatom" otkrio diplomatske depeše o svemu i svačemu, pa tako i jezovitom pljačkanju diktatora i vlastodržaca nad tim zemljama. Kako su prosvjedi bivali sve masovniji, u jednom trenutku Barack Obama pozvao je Mubaraka da odstupi. Već u veljači šef Mukhabarata pozvao je Mubaraka na to isto.
Mubarak više nije bio koristan, Pentagon je, prema El-Gingihyju, održavao stalne kontakte s vojnim vrhom Egipta kako bi režim ostao netaknut unatoč padu Mubaraka. U roku od nekoliko dana pali su i Mubarak i Ben Ali u Tunisu. Pobune, neredi, sukobi proširili su se po Siriji i Libiji, zaljevske monarhije pobojale su se da su one sljedeće, zapadne sile zabrinule su se da je riječ o potencijalu koji može destabilizirati cijeli Bliski istok. Intervencija NATO-a u Libiji 2011., kako bi se srušio Muamar Gadafi, razbila je zemlju u anarhični kaos prepun oružja koje se širilo po regiji i ISIL je došao na svoje.
WikiLeaksovi e-mailovi otkrili su da je tadašnja državna tajnica SAD-a Hillary Clinton naprosto prešla preko upozorenja Pentagona da bi moglo doći upravo do takvog kaosa iz noćne more. Saudijska Arabija, Turska i Katar stali su naoružavati islamiste u Siriji u nastojanju da sruše Bašara al-Asada, El-Gingihy još uvijek opisuje 2011., a CIA i američka vojna obavještajna agencija DIA koncepcijski su se raskolile.
CIA je vodila proces rušenja sirijske vlade, dok je DIA predviđala, ni manje ni više nego da će destabilizacija Asada dovesti do uspona ISIL-a. A Egipat? 2012. održani su izbori na kojima je pobijedilo Muslimansko bratstvo. Novi predsjednik postao je Muhamed Morsi. No, već 2013. središnji trg u Kairu Tahrir opet je pod opsadom milijuna prosvjednika. U tom trenutku, piše dalje El-Gingihy, vojska je pučem srušila Morsija i Muslimansko bratstvo, tvrdeći da su ovi izdali revoluciju, a da oni, vojska, jamče mir i stabilnost.
Predsjednik je ubrzo postao general Abdel Fatah al-Sisi, koji je prihvatio revolucionarnu retoriku. Nova autoritarna vlast postavila se kao obrana od islamističke subverzije. Samo, ističe El-Gingihy, ona je stala progoniti sve disidente redom. Epilog je to da se revolucionarni slogan iz 2011. "kruh, sloboda, socijalna pravda" nije ostvario. Ono što se pozitivno ipak dogodilo jest to da je revolucija s Tahrira doista prodrla u sve pore egipatskog društva; od radnika koji su zatražili preuzimanje tekstilnih tvornica do školaraca koji su naučili revolucionarne i kontrarevolucionarne slogane, te radikalnih političkih DJ himni i grafita.
I na tom mjestu El-Gingihy primjećuje: "Sisi (egipatski predsjednik) bio je prvi međunarodni vođa koji je Trumpu čestitao na pobjedi." Samo, ovaj put do nove revolucije u Egiptu može doći bilo kad i neke nove revolucije mogu utjecati na cijeli svijet, ako neko novi mladi egipatski revolucionari budu inspirirali neke druge diljem planeta.
