Kad je to bilo?
Početkom 1941. godine. Takve su tad bile njihove međusobne relacije.
Zašto je Pavelić tako odano slijedio Mussolinija?
Zato što je u cijelosti igrao na talijansku kartu. Pavelić je zapravo mislio da će se Jugoslavija raspasti i da će s talijanskom vojskom doći na položaj, na vlast.
Tako je i bilo.
Da, ali je moj djed proglasio Hrvatsku, nije ju proglasio Ante Pavelić. Pavelić nije vjerovao u bilo kakav drugi razvitak Hrvatske osim pod talijanskom zaštitom. Kao što znate, u aranžmanu je bio i talijanski princ. Pavelić im je dao Dalmaciju…
Kako je to djelovalo na vašeg oca?
Nije mi jasno kako su na to pristali. Najveći političar u mojoj obitelji bila je moja baka Olga Frank – kći Josipa Franka. Imala je silan politički instinkt. Ona je odmah otpisala Pavelića. Rekla im je: 'Slavko i Dido, pustite njega, vratite se i sadite Kartoffeln u Petrinji'.
Krumpir.
Da, sadite krumpir u Petrinji. Tamo smo imali imanje s vinogradom.
Dobar savjet?
Da, ali oni nisu htjeli. Unatoč tome, moj otac obožavao je moju baku. On je mislio da se nešto može spasiti, da treba čekati razvoj rata i pokušati nešto napraviti ako se ukaže prilika. Moja baka je bila razočarana jer je moj otac preuzeo redarstvo, policiju. To su bili strašni položaji. Otac je bio odgovoran za puno strahota, a baka je bila protiv toga.
Baka se protivila otvoreno?
Problem je uvijek bila Dalmacija. Talijani su haračili Dalmacijom i ljudi su masovno odlazili u partizane. On je na to upozoravao, dakako, ne samo on. I drugi ustaški prvaci, Erih Lisak i drugi, to su jasno uočavali i kanili su krenuti protiv Talijana u Dalmaciji. Moj otac u svojim 'Uspomenama' piše o tome. On opisuje kako ulazi u Banske dvore, odlazi Paveliću i kaže mu: 'Dobro, Poglavniče, to više ne ide tako, partizani su pred Zagrebom'…
Evo citata iz memoara: 'Rimski ugovori otrgli su Državi Hrvatskoj južni dio njezine etničke i geopolitičke hrptenjače. Od tog dana Hrvatska je raspolovljeni trup, koji krvari na sto rana, a diabolus rotae kasnijih hrvatsko talijanskih odnosa, general Mario Roatta – koji nije primao naloge samo od svoje vlade – i čiji bi lunga manus (duga ruka, tal.) istovremeno dopirala i na Markov trg i u Titin glavni štab, pobrinuo se je temeljito, da te rane ne zacijele, već je hrvatski narod i dalje krvario.
Rimski ugovori, koji su nam kao baštinu ostavili partizanstvo, jedan su od glavnih uzročnika svibanjske katastrofe 1945. Kao takove ih je povijest već potvrdila. Eksperimenat Mussolini-Pavelić, proveden protiv volje hrvatskog naroda, svršio je neuspjehom. Hrvatskom narodu donio je gubitak državnosti, a Talijanima na Jadran, gdje nisu htjeli hrvatskog prijateljstva, rusko boljševičkog gorostasa."
Već 1942. je tako mislio?
Daaaa… Kako ne?! Već 1942. Već u kolovozu 1942. predstavnici Wehrmachta su priznali da su partizani problem u Hrvatskoj. Moj otac je demisionirao kratko nakon toga.
De facto je Pavelić nasiljem jačao partizanski pokret?
Moj otac to tvrdi.
Pa tako je i bilo. U Crnoj Gori i Hercegovini je bilo nešto drugo 1942. Komunisti su "lijevim skretanjima" jačali četnike. Teror je na svim stranama proizvodio kontraefekt.
Moj otac je tvrdio da je Pavelić doslovce torpedirao Hrvatsku vojsku, domobrane, i da se oslanjao samo na ustaše, na ustaške jedinice, jer mu je to konveniralo. Otac mu je rekao: 'Ja ću uzeti nekoliko ljudi sa sobom i idem u šumu.
Protiv Talijana?
Protiv Talijana i protiv partizana. Tako da ne budu samo komunistički partizani nego da budu i nacionalni partizani, tako je on to zamišljao. Pavelić ga nije uzeo u obzir. Otac je na izlasku susreo talijanskog poslanika Casertana, koji je čekao audijenciju kod Pavelića. Nakon pola sata vidio je Casertana na izlasku od Pavelića. On mu je rekao: 'Vi ste protiv nas, ali znajte: Italija nije izgubila prvi rat, neće ni ovaj'.
Pavelić je Casertanu referirao o idejama vašeg oca?
Tako je. To je tako bilo. Tu je moj otac uvidio kako se stvari razvijaju. Tu je počelo razočaranje Pavelićem. Vrhunac je bio kad je Pavelić smijenio mog djeda kao vojskovođu, da bi ga zamijenio generalom Begićem. Moja majka, koja je u početku bila Pavelićeva tajnica - s četiri-pet drugih djevojaka – tvrdi da je otac četiri puta podnosio Paveliću ostavku, ali ju on nije htio prihvatiti. Četiri puta mu je vraćao, zadnji, peti put, ju je primio. Mislim da je sukob počeo već početkom 1942. godine.
Otac je čekao, čekao i dočekao. 'Dr. Pavelić je' – piše on u memoarima - 'spriječio bilo kakav otpor protiv Italije, i time jeftinu i laganu ulogu heroja pokreta otpora protiv fašističkog okupatora prepustio Titu i njegovim komunističkim partizanima, čime je automatski spriječio stvaranje hrvatske nacionalne resistencije, koja bi automatski dovela do stvaranja hrvatskih oružanih odjela na strani saveznika'.
