Na današnji dan, 3. siječnja 1959. godine, Aljaska je službeno postala 49. savezna država Sjedinjenih Američkih Država. No, put do zvjezdice na američkoj zastavi bio je dug i neobičan, obilježen carskim ambicijama, financijskim poteškoćama, unosnom trgovinom krznom i jednom od najkontroverznijih kupoprodaja teritorija u povijesti,
Doba Ruske Amerike
Priča o Aljasci kao dijelu zapadnog svijeta započinje u 18. stoljeću. Rusko Carstvo, šireći se neumoljivo prema istoku kroz Sibir, stiglo je do obala Tihog oceana. Car Petar Veliki, željan novih otkrića i resursa, naredio je 1725. godine danskom istraživaču u ruskoj službi, Vitusu Beringu, da istraži sjeverni Pacifik. Iako je prva ekspedicija bila neuspješna, Bering i Aleksej Čirikov su na drugom putovanju 1741. godine konačno ugledali obale Sjeverne Amerike i proglasili Aljasku teritorijem Ruskog Carstva.
Glavni pokretač ruskog interesa nije bila puka želja za osvajanjem, već nevjerojatno bogatstvo koje se krilo u krznu morskih vidri. Nakon što su prekomjernim lovom gotovo istrijebili populaciju u Sibiru, ruski lovci i trgovci pohrlili su na Aljasku. Brzo je razvijena pomorska trgovina krznom, a 1799. godine osnovana je Rusko-američka kompanija, koja je dobila carski monopol nad trgovinom i upravljanjem kolonijom. Glavni grad Ruske Amerike, kako su kolektivno nazivali posjede, postao je Novo-Arhangelsk, današnja Sitka.
Unatoč unosnom poslu, ruska prisutnost nikada nije bila snažna. Na vrhuncu, u koloniji je živjelo tek oko 700 Rusa, koji su upravljali golemim prostranstvom oslanjajući se na rad autohtonog stanovništva, prvenstveno Aleuta, s kojima su odnosi često bili brutalni i izrabljivački.
Prodaja stoljeća i "Sewardova ludost"
Sredinom 19. stoljeća, profitabilnost Ruske Amerike naglo je opala. Morske vidre bile su na rubu istrebljenja, a konkurencija britanske kompanije Hudson's Bay s juga postajala je sve jača. Istovremeno, Rusko Carstvo se našlo u teškoj financijskoj situaciji nakon katastrofalnog poraza u Krimskom ratu (1853.-1856.). Održavanje i obrana udaljene, rijetko naseljene i sve manje profitabilne kolonije postali su golem teret.
Postojao je i strateški strah. Rusi su bili svjesni da bi u slučaju novog sukoba s Velikom Britanijom, svojim glavnim geopolitičkim rivalom, Aljasku vrlo lako izgubili. Britanci su kontrolirali susjednu Kanadu i osvajanje bi bilo neizbježno. Car Aleksandar II. i njegovi savjetnici zaključili su da je pametnije prodati teritorij i pritom nešto zaraditi, nego ga besplatno izgubiti u ratu. Kao idealan kupac nametnule su se Sjedinjene Američke Države, čime bi se ujedno stvorila protuteža britanskom utjecaju u regiji.
Ruski ministar u Washingtonu, Eduard de Stoeckl, započeo je pregovore s američkim državnim tajnikom Williamom H. Sewardom. Nakon cjelonoćnog sastanka, ugovor o kupoprodaji potpisan je 30. ožujka 1867. godine. Cijena je bila 7,2 milijuna američkih dolara, što bi danas vrijedilo oko 150 milijuna dolara. Gledano po površini, SAD je platio otprilike dva centa po jutru zemlje.
Američka javnost bila je šokirana. Većina je kupnju smatrala besmislenim trošenjem novca na "smrznutu pustoš". Kritičari su transakciju posprdno nazvali "Sewardova ludost" (Seward's Folly) i "Sewardova ledena škrinja" (Seward's Icebox). Ipak, Seward i drugi zagovornici ekspanzije vjerovali su da je Aljaska ključna za širenje američke trgovine prema Aziji te da skriva neotkrivena prirodna bogatstva.
Dug put do državnosti
Službena primopredaja teritorija održana je 18. listopada 1867. u Sitki, spuštanjem ruske i podizanjem američke zastave. Taj se dan i danas slavi kao Dan Aljaske. Većina ruskih stanovnika ubrzo se vratila u domovinu.
U početku se činilo da su kritičari bili u pravu. Aljaska je ostala rijetko naseljena i uglavnom zanemarena. Status joj je godinama bio nedefiniran; prvo je bila pod vojnom upravom, potom distrikt, da bi tek 1912. postala organizirani teritorij.
Prekretnica se dogodila krajem 19. stoljeća sa Zlatnom groznicom u Klondikeu 1896. godine. Deseci tisuća tragača za zlatom pohrlili su u regiju, a Aljaska je odjednom postala sinonim za bogatstvo i priliku. Ubrzo su otkrivena i druga golema nalazišta ruda, nafte i plina.
U tom vrtlogu sudbina, ključnu ulogu u pretvaranju divljeg teritorija u 49. američku saveznu državu odigrali su ljudi s Balkana, a ponajviše jedan čovjek - Mike Stepovich, sin emigranta iz crnogorskog Risna.
"Ako nisi bio Jugoslaven, nisi daleko dogurao"
Vijesti o zlatu u Klondikeu odjeknule su svijetom i privukle pustolove sa svih strana. Među njima je bio i 18-godišnji Marko Stijepović iz Risna u Boki kotorskoj, tada siromašnom kutku Austro-Ugarske. Godine 1892. kao slijepi putnik ukrcao se na brod za Ameriku, a prezime mu je putem amerikanizirano u Stepovich. Nije ga zanimao samo rudarski pijuk, već i poduzetništvo. Kada je s opremom za rudare krenuo preko zloglasnog prijelaza Chilkoot, put mu je prepriječio bandit Soapy Smith tražeći cestarinu. Marko ga je lukavo zaobišao i probio novu stazu, čime je zaslužio nadimak "Wise Mike" (Mudri Mike) koji će ga pratiti do kraja života.
Mudri Mike nije bio jedini. Uskoro su u Fairbanks, grad koji je postao srce aljaške zlatne groznice, počeli pristizati i drugi s prezimenima koja su odzvanjala Balkanom: Butrovich, Hajdukovich, Yankovich, Jackovich, Miscovich. Njihov utjecaj postao je toliko snažan da je u to vrijeme nastala izreka: "Ako nisi bio Jugoslaven 1930-ih i 1940-ih u Fairbanksu, nisi daleko dogurao". Držali su rudnike, barove, trgovine i kafiće te postali stupovi lokalne zajednice.
Ipak, život je bio surov. Mnogi rudari nikada nisu zasnovali obitelji. Matilda Stepovich, snaha Mudrog Mikea, rodom Dalmatinka, sjećala se kako su joj usamljeni kopači zlata, dok je šetala s kćerkicom Antonijom, na srpskom dovikivali "Dalmatinka!" i ubacivali srebrne dolare u dječja kolica.
- Nemajući obitelji, ti su tragači nestali s vjetrom, bez traga - rekla je Matilda.
Hrvat - posljednji teritorijalni guverner
Iz braka Mudrog Mikea s Hrvaticom Olgom Bartom rodio se sin, Mike Stepovich mlađi. Nakon razvoda roditelja, odrastao je u Oregonu s majkom, no s osamnaest godina vratio se na Aljasku raditi s ocem. Završio je pravo, služio u američkoj mornarici tijekom Drugog svjetskog rata i na koncu se skrasio u Fairbanksu, gdje je započeo uspješnu odvjetničku i političku karijeru.
Svojom karizmom i sposobnostima brzo se uspinjao. Kao član Republikanske stranke, postao je zastupnik, a potom i senator. Godine 1957. američki predsjednik Dwight D. Eisenhower imenovao ga je posljednjim teritorijalnim guvernerom Aljaske. U tom trenutku, Stepovich je pred sebe postavio jasan cilj: izboriti se da Aljaska dobije svoju zvjezdicu na američkoj zastavi.
Borba za državost
Put do državnosti bio je prepun prepreka. Mnogi stanovnici Aljaske bojali su se federalnih poreza i uplitanja Washingtona u njihove poslove. S druge strane, ni sam predsjednik Eisenhower nije bio uvjeren u koristi primanja golemog, rijetko naseljenog i udaljenog teritorija u punopravno članstvo.
Stepovich se našao u borbi na dva fronta. Morao je uvjeriti svoje sugrađane u prednosti državnosti, a istovremeno je neumorno lobirao u Washingtonu. Njegova diplomacija, opisana kao "uporna, ali topla", na kraju je urodila plodom. Uspio je slomiti otpor u Bijeloj kući i osigurati podršku u Kongresu. Kada je Zastupnički dom 9. lipnja 1958. izglasao Zakon o državnosti Aljaske, novine u Fairbanksu izašle su s naslovnicom na kojoj je pisalo: "WE ARE IN" (Ušli smo).
Former Alaska territorial gov Mike Stepovich (ctr) injured in fall at son's home in #SanDiego http://t.co/bERi6pb8Q8 pic.twitter.com/ThElyn0QOD
— Alaska's News Source (@AKNewsNow) February 14, 2014
Aljaska je službeno postala 49. savezna država 3. siječnja 1959. godine.
Time je Mike Stepovich, guverner teritorija, praktički ukinuo vlastitu funkciju. Kasnije se bezuspješno kandidirao za američki Senat, a potom i za guvernera nove savezne države, no politička klima okrenula se demokratima. Vratio se odvjetništvu.
Njegova ostavština živi i danas. Sa suprugom Matildom, također hrvatskog podrijetla, imao je trinaestero djece, a njihova brojna obitelj i dalje je utjecajna na Aljasci. U Fairbanksu, restoran Soapy Smith's, u vlasništvu njegovog sina Nicka, čuva uspomenu na priču o djedu koji je nadmudrio bandita i započeo nevjerojatno putovanje koje je na kraju promijenilo sudbinu Aljaske.
