S dvadeset godina bezlične karijere, u kojoj nema ni jedne markantne rečenice, ni jedne velike geste ili poteza dostojnog divljenja, Dubravka Šuica idealno se uklapa u pojam koji su Rusi smislili u starom režimu - "aparatčik". To je lametrijevski čovjek-stroj, političar bez boje i mirisa, bez osobina, osim jedne jedine, ali nenadoknadive - apsolutne, slijepe poslušnosti. Razdraganu od sreće, Dubravku Šuicu vidimo kako, pored Ive Sanadera, početkom dvijetisućitih pobjednički diže ruku u zrak. U sličnoj, euforičnoj pozi nalazimo je pored Jadranke Kosor, blistava od sreće stoji pored Tomislava Karamarka, Andreja Plenkovića - a kako je mlada, možda je sutra vidimo i pored Mire Kovača, Davora Ive Stiera ili nekog trećeg šefa te organizacije koju tvori dvjesto tisuća Zeliga. Vođe prolaze, Šuica ostaje, trajno razdragana.
Nakon glasanja na zadnjim izborima za predsjednika HDZ-a, tad još europarlamentarka, rekla je da ne vidi nikakav problem u tome što je Andrej Plenković jedini kandidat za predsjednika stranke.
"U Engleskoj je Theresa May u dva tjedna izabrana kao jedina kandidatkinja za predsjednicu konzervativaca i nakon toga za premijerku. To je napravljeno u brzom postupku kako bi država išla naprijed. To se dogodilo i u Hrvatskoj. Gospodin Plenković je rekao kako bi volio da je bilo više kandidata, ali nije ih bilo. To je legitimno i nemojmo patiti od viška demokratičnosti", rekla je Šuica zaboravljajući da Plenković nije premijer i da na njemu nije odgovornost kakva je bila na Theresi May.
No ta joj širokogrudnost prema Plenkoviću - i uskogrudnost naspram poimanja demokracije - sigurno nije odmogla. U toj stranci prijeći će se preko svake proceduralne sitnice ako se radi o koristi za domovinu, odnosno što je identično - stranku.
Prošlog je tjedna ova Dubrovčanka ipak izgovorila nešto što bi se možda moglo pamtiti. Upitana što misli o plaći od 20.000 eura, koju će primati kao EU ministrica u Europskoj komisiji, odgovorila je kako joj to i nije tako važno, brine je samo "kako će dobro odraditi posao koji je čeka". Izjava je proizvela tsunami podsmijeha u Hrvatskoj, zemlji koju je njezina stranka dovela do "egzodusa biblijskih razmjera". Bio je to tjedan domoljuba. Šuica je rekla kako nije važno koji će portfelj ona dobiti, nego "što je dobro za Hrvatsku". Nešto kasnije istu će rečenicu ponoviti Ivica Todorić, koji je rekao da je kredite s kamatama od 9 posto potpisivao naslijepo samo zato što je fanatično izgrađivao Hrvatsku. A sad je ostao samo na dvorcu vrijednom 25 milijuna eura...
Ni Šuica u domoljubnom naporu nije ostala zakinuta. Profesorica engleskog jezika do 2000. godine živjela je sa suprugom, pomorskim časnikom, i kćeri u stanu od 60-ak četvornih metara na predjelu Gruž, a onda se bacila u politiku, u kojoj je plivala kao riba u vodi - čelno mjesto u Dubrovniku, Sabor, EU parlament, brojne komisije, radna tijela, delegacije, posvuda se snalazila. Desetljeće i pol kasnije vrijednost obiteljske imovine procjenjivana je na više od pet milijuna eura. U obiteljskom vlasništvu Šuice imaju vilu na Pločama u Dubrovniku, kuću u Cavtatu, kuću na Pelješcu, stan u Lapadu, stan u Zagrebu, vikendicu u Risovcu u BiH, jahtu u vrijednosti od 500 tisuća američkih dolara, vinograd i šumu te dva auta - Opel i Volkswagen.
Od te točke do danas bogatstvo je još naraslo, a u mandatu ministrice EU, Šuica će inkasirati još 1,3 milijuna eura, odnosno desetak milijuna kuna. Život na visokoj nozi osiguran je time do kraja. Još je upitno koji će resor dobiti, ali njoj to ionako nije važno - a upitno je i je li bilo kome. Njezina šefica, Ursula van der Leyen, od iste je sorte - Nijemci kažu da su je htjeli maknuti s mjesta ministrice obrane jer je bila blijeda, pa im je baš dobro došlo da postane predsjednica Europe. Dubravka Šuica dijeli još jednu osobinu naših političara - omnipotenciju. Ona se osjeća spremnom voditi svaki resor - regionalni razvoj, energetiku, sport, turizam, vojsku, bilo što s obzirom na to da je njezin kurikulum "izrazito širok".
"U svakom slučaju, spremna sam. Ne bojim se izazova, a naravno da svaki odgovoran čovjek uvijek pristupa odgovorno. Ne želim se, naravno, ni veseliti ni puno o tome govoriti dok ne prođe saslušanje u EP-u i dok ne saznam točno koji portfelj će mi dodijeliti predsjednica Europske komisije", rekla je dodajući kako se sprema za ispit koji će biti težak, kao magisterij.
Putanja Dubravke Šuice, koja će uskoro dotaknuti same zvijezde, govori rječitije od same Šuice. Političari su Hrvatsku učinili zemljom u kojoj je politika jedini put do uspjeha. Ako ste marljivi, lojalni, poslušni, sve vam se prašta i možete, kao Forest Gump, ići samo naprijed. To samo po sebi ne bi bilo problem - modernu Europu također vode bezlični birokrati - kad bi drugi mogli naći svoja mjesta pod suncem, kao profesori, liječnici, medicinske sestre ili nešto treće te kad bi Hrvatska bila razvijena kao Njemačka, Austrija ili Švedska. Ali Hrvatska to nije, pa takvi kadrovi bolji život nalaze samo u inozemstvu.
Oni odlaze u Švedsku, Irsku, Njemačku, Sjedinjene Američke Države, a šuice napreduju, ovdje ili u Europi, dok im se preko usta razlijevaju sve širi osmijesi, dakako, u pauzama "nadahnutih" domoljubnih govora. Kako netko može biti ministar svega? Koji je to kurikulum dovoljno širok da u zajednici od 500 milijuna ljudi s podjednakom lakoćom može voditi trgovinu, regionalni razvoj, vanjske poslove? Bi li takav kurikulum omogućio bogaćenje njegovoj vlasnici u nekoj drugoj sferi, mimo politike? Jesu li oni koji posjeduju slične kurikulume, a nisu u politici osuđeni biti luzeri? Zašto je domoljubima sve bolje, a domovini sve gore? Sve su to logična pitanja, na koja od Šuice nećemo dobiti odgovor. Ona si je osigurala pet godina u vrhunskoj fotelji koja je, što je najvažnije, sigurna. Ona u EK, Pejčinović Burić u Vijeće Europe, a Andrej Plenković, koji ih je obje lansirao, jedini strepi za svoju karijeru jer je, za razliku od njih, igrao va banque.
Nije mi jasno kako do sada ovu spodobu nisu "procesljali" pa da se vidi koliko je i kako "jamila".
ADZ !
Na svakim izborima isto obečanje: bit' će bolje. To je istina, biti će bolje, ali samo njima. I uvijek je, a narod sve to plaća, svojim životima, gore nego u ratu.