Do viđenja i hvala vam svima na suradnji, kazao je Ivo Sanader više u stilu dupina iz Adamsovog „Vodiča kroz galaksiju za autostopere“, nego u stilu premijera koji podnosi ostavku. I istog trenutka je šmugnuo s govornice. Tako je 1 srpnja 2009 započela avantura koja će narednih mjeseci kulminirati njegovim bijegom, uhićenjem, pritvorom u Austriji, izručenjem Hrvatskoj...
Cijela nacija bila je šokirana Sanaderovim bijegom s vrha Vlade i iz Hrvatske, pa tako i Jadranka Kosor koja se doslovno preko noći našla u situaciji o kojoj nije mogla ni sanjati, zapravo u svojevrsnoj noćnoj mori.
„Bivši premijer je otišao ostavivši državu u teškoj gospodarskoj situaciji, ali i s beznadežno blokiranim pregovorima o ulasku u EU. 2011. nitko u Hrvatskoj, a osobito u EU, nije vjerovao da je Hrvatska u stanju to učiniti. Mene su na to i upozorili, i predsjednik Europske komisije i povjerenik za proširenje“, ispričala nam je bivša premijerka koju smo telefonski uspjeli dobiti baš dok je hvatala avion za vratiti se iz Bruxellesa, s prijema što ga je povodom pete godišnjice primanja Hrvatske u članstvo u EU, organizirao Ivan Jakovčić, pa je pozvao i nju.
Rekla je da Jose Manuel Barroso i Olli Rehn nisu to eksplicitno izrekli, ali na tom sastanku sredinom 2009. nije bilo sumnje da joj obojica nedvosmisleno govore da nemaju niti jedan posto nade da će Hrvatska, uz slovensku blokadu, pa i problem s Haagom, te sav ostali posao, uspjeti, što bi značilo da ide na „sporedni kolosijek“, odnosno, da obojica računaju da naša zemlja izvoli čekati Srbiju i njen ulazak u EU.
„Pa da, rekli su mi da nećemo uspjeti, da vjerojatno nećemo“, pričala nam je Kosor o događajima prije devet godina.
Zanimljivo je bilo što povodom pete obljetnice ulaska Hrvatske u EU bivša premijerka nije ostala u glavnom gradu Belgije još jedan dan. Naknadno pregledavajući agencijske fotografije, u Expressu smo primijetili da dan poslije, na prijemu što ga je istim povodom u Bruxellesu organizirao HDZ, gdje je bio i Andrej Plenković, Jadranke Kosor nije bilo, niti ovaj put je nisu pozvali. Vladimir Drobnjak, koji je godinama bio glavni hrvatski pregovarač, kazao je svojedobno da je u Hrvatskoj na vanjskopolitičkoj akciji projekta Hrvatska u EU bilo angažirano čak 3000 ljudi iz naše zemlje, da su svi oni radili žestoko i uporno.
No, činjenica je ipak da je premijerka Kosor bila ta koja je probila slovensku blokadu pregovora, a nije bila riječ samo o razgraničenju u Savudrijskoj vali, nego i na kopnu, pa i staroj štednji štediša Ljubljanske banke iz Hrvatske.
Uopće, koliko je to bio kroničan problem koji je dugi niz godina skupljao prašinu, da bi eksplodirao u procesu pregovora Hrvatske za članstvo u EU, pokazala je ona anegdota s telefonskim razgovorom Ive Sanadera i njegovog slovenskog kolege Antona Ropa. Slovenska SOVA, ispostavit će se puno godina poslije, prisluškivala je njihov razgovor krajem svibnja 2004. Sanader i Rop polemizirali su oko hrvatskih najava da će Hrvatska proglasiti ekološko ribolovnu zonu.
Slovenski premijer bio je jako bijesan i u jednom je trenutku zavikao ili zavapio: "Nemoj, Ivo, ne radi mi pizdarije!" Tek mjesec poslije Hrvatska je dobila status kandidatkinje za članstvo u EU, ali već tada, a posebno narednih godina, sukob između Slovenije i Hrvatske bio je sve gori, da bi kulminirao kad je bilo najgore, bijegom Sanadera s mjesta premijera na ljeto 2009. Koliko je spor oko tih nekoliko pitanja dviju zemalja bio zamršen pokazuje niz stvari.
Jedan snimljeni telefonski razgovor Sanadera i Janeza Janše još iz rujna 2004., svjedoči da je tadašnji glavni opozicijski političar pred slovenske parlamentarne izbore, nakon kojih je ovaj postao i premijer, rekao Sanaderu da je „Hrvatska time napravila glupost“, misleći na puko uhićenje nekoliko članova tada vrlo ekstremne Slovenske pučke stranke Janeza Podobnika. Rekao je da takvi potezi jako utječu na ishod parlamentarnih izbora u Sloveniji.
Još 2004. Rop je Sanaderu govorio da će, ako Hrvatska ne odustane od ZERP-a, Slovenija blokirati pregovore. Bila je tu i Ljubljanska banka koja štedišama iz Hrvatske, nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz SFR Jugoslavije, nije htjela isplatiti njihove štednje, pravdajući to time što je tada banka, navodno, sav taj novac morala dostavljati u Beograd. Drugim riječima, Ljubljana je bila stava da je novac ostao u Beogradu, a ne u Ljubljani, pa se stoga to mora rješavati u okviru podjele imovine bivše zajedničke federacije.
A nije bila riječ o sitnici. Još uoči samog ulaska Hrvatske u EU bila je riječ o 170 milijuna eura na računima 132.000 štediša, tako da je čak i nakon zaključenja pregovora, samo nekoliko mjeseci uoči primanja Hrvatske, slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec spominjao da bi Slovenija mogla odbiti ratificirati sporazum o Hrvatskoj u EU ako Hrvatska ne pristane na dogovor o Ljubljanskoj banci, još i dodatno kompliciran stvaranjem Nove ljubljanske banke. A i sve to bilo je samo pola priče.
EU je u trenutku kad je Borut Pahor postao premijer i u prosincu 2008. odmah blokirao pregovore, bila usred ekonomske krize zbog globalne financijske krize. Usto joj je već dulje vrijeme bila muka zbog jednog postojećeg kroničnog graničnog problema u svojim granicama, onog na Cipru između tamošnjih Grka i Turaka i baš im je trebao još jedan takav, i to na Balkanu s kojim su iskustva bila sve samo ne ugodna.
Problem Slovenije i Hrvatske, također, kulminirao je i usred povuci-potegni oko izglasavanja i ratificiranja Lisabonskog ugovora, kojim je EU dobila određenije okvire državnosti nego ikada prije. Taj ugovor s ratifikacijom je išao vrlo teško, što se i očekivalo, da bi zapeo na Irskoj koja ga je na referendumu prvi put odbila. Na sto muka 26 članica EU-a uspjelo je riješiti problem i s Dublinom, da bi onda nastao kurcšlus na granici od Sutle do Savudrijske vale/ Piranskog zaljeva.
EU nije bila niti u ludilu namjera da s ulaskom novih članica svaki put možda prolazi kroz isto, kroz ratifikaciju tridesetak članica. Zato se Lisabonski ugovor odmah odnosio i na aktualnu kandidatkinju, Hrvatsku. E, samo što se on nije mogao raspetljati ako Slovenija blokira sve ono što je Hrvatskoj blokirala. A to je bila samo Slovenija. Gdje je još bio Haag, Ante Gotovina kojega je Carla del Ponte tako čeznula osobno upoznati.
„On je jedan jako zgodan muškarac“, zafrkavala se jednom prilikom zašto bi s njim voljela porazgovarati osobno. Pa onda još...
„Nitko u EU u tom trenutku nije bio posebno raspoložen za proširenje jer su imali i dosta loša iskustva s onim prethodnim proširenjem“, pričala nam je Kosor.
Je li mislila na Rumunjsku i Bugarsku, vladavinu prava i korupciju u te dvije zemlje, više smo konstatirali nego pitali.
„Pa, neću ja to tako imenovati, to vama ostavljam za reći, ali imala je loša iskustva. Situacija je zaista izgledala beznadežno“, opisala je trenutak kad je ona postajala predsjednica Vlade 2. srpnja 2009.
Pored prave karavane sve gorih od gorih problema, Sanaderov odlazak značio je i tešku političku krizu u našoj zemlji. I opozicija i predsjednik Stjepan Mesić tražili su od Jadranke Kosor i HDZ-a da zbog Sanaderovog skandala raspišu prijevremene parlamentarne izbore, što je zapravo bio savršeno razuman i opravdan zahtjev. Ali, postojao je onaj drugi problem.
„Bilo je pritisaka da 2010. raspišem i unutarstranačke izbore i parlamentarne izbore. Da sam to tada napravila, izgubili bismo jako puno vremena i danas ne bismo bili u EU. Stranka bi se nekoliko mjeseci bavila sobom, potom bi se zemlja nekoliko mjeseci bavila parlamentarnim izborima. Rekla sam da neću raspisivati izbore dok ne završimo pregovore“, kazala je, a nitko živ više nije vjerovao da ima smisla stizati rokove za stići 2012. ili 2013. godinu.
Slovenija je u jednom trenutku blokirala čak 14 od 35 poglavlja. Koliko je to onima koji su bili najviše u pregovaračkom procesu moglo samo užasno teško pasti na želudac, otkrio je Vladimir Drobnjak kad je rekao da mu je osobno trenutak najveće frustracije bio ožujak 2005., trenutak prve odgode otvaranja pregovora.
Nastavak na sljedećoj stranici...
