Jedino što se Karlu Erjavcu ne može osporiti jest - upornost. I kad je malo onih koji vjeruju u uspjeh njegova ambicioznog plana rušenja vlade Janeza Janše, on ne odustaje. Iako je Erjavec, uz Janšu, jedan od najiskusnijih i najdugovječnijih slovenskih političara, koji nikad nije imao problem s brojenjem - što je osobito važno u slovenskoj politici u kojoj prebrojavanje mandata nikad ne prestaje - sad se postavlja pitanje je li Erjavec sad ipak pogriješio kad je brojio koliko je zastupnika spremno podržati rušenje Janše i njegovo mandatarstvo?
Slovenski parlament ima 90 zastupnica i zastupnika, pa je za izglasavanje nepovjerenja kontroverznoj Janšinoj vladi potrebna natpolovična većina od 46 mandata. A Erjavec najavljuje pokretanje postupka izglasavanja nepovjerenja Janšinoj vladi koristeći se institutom tzv. konstruktivnog nepovjerenja, koji u slovenskom političkom sustavu omogućava izglasavanje nepovjerenja vladi uz istodobno imenovanje mandatara za sastav nove vlade, iako mu za većinu nedostaju još najmanje tri glasa. Erjavec je istaknuo svoju premijersku kandidaturu ispred Koalicije ustavnog luka (KUL), koja okuplja četiri opozicijske stranke koje je prije nekoliko mjeseci ujedinio mladi i politički neiskusni ekonomist Jože P. Damjan, koji je ubrzo svoje mjesto prepustio Erjavcu jer se vjerovalo da će iskusni Erjavec lakše osigurati potrebnu potporu 46 zastupnika.
Erjavec smatra da će problem biti riješen zahvaljujući tajnom glasanju, i to možda već sljedećeg tjedna, na kojem će dio nezadovoljnih zastupnika Stranke modernog centra (SMC), koja je u prošlom preslagivanju s DeSUS-om podržala Janšinu vladu, zbog čega je stranku u međuvremenu napustio čak i njezin osnivač i bivši premijer Miro Cerar, podržati rušenje Janše i instaliranje njega kao novog premijera. Mnogi, međutim, smatraju da Erjavec podcjenjuje oportunizam zastupnika SMC-a, a Erjavčev plan ozbiljno potkopava i to što on nije uspio uvjeriti ni sve zastupnike vlastite stranke, DeSUS-a, da ga podrže. Od pet zastupnika DeSUS-a jedan je odmah odbio poslušnost Erjavcu, zbog čega je izbačen iz stranke, a onda se pokazalo da ni preostala četvorica nisu jedinstveni kad treba izabrati između Erjavca i Janše, što je ozbiljno narušilo Erjavčev autoritet među koalicijskim partnerima. To je dovelo do toga da je u jednom trenutku Marjan Šarec, bivši premijer i čelnik LMŠ-a, najveće stranke KUL-a, ovih dana priznao da u “normalnim okolnostima” nikad ne bi podržao Erjavca za premijera, dok je čelnica socijaldemokrata Tanja Fajon poručila Erjavcu da najprije mora osigurati potporu svojih zastupnika. Erjavec, međutim, ne gubi nadu i tvrdi kako će tek parlamentarno izjašnjavanje pokazati koliku potporu zapravo ima.
Čak i ako Erjavčev plan uspije te ako Janša bude prisiljen prepustiti Erjavcu premijersku poziciju, što bi bilo veliko iznenađenje, u slovenskoj političkoj povijesti ostat će upisano da mandatara daje stranka sa samo pet parlamentarnih mandata, što je dosad nezabilježen slučaj ne samo u Sloveniji nego i šire, dovodeći u pitanje legitimitet njegove premijerske ambicije.
Međutim, Erjavec poručuje da je ovo zadnji trenutak za odlazak Janše i njegove ekipe, smatrajući da je Janša odgovoran za loše upravljanje epidemijom koronavirusa, s obzirom na to da je Slovenija po broju zaraženih i mrtvih na milijun stanovnika među najlošijim zemljama Europe i svijeta. Erjavec Janši prigovara i zbog autoritarnog stila vladanja, pritisaka na novinare i pogrešne vanjske politike, koja Sloveniju približava “iliberalnim” režimima u Mađarskoj i Poljskoj, ali i zbog pogrešne politiku prema Hrvatskoj, s obzirom na to da Janšina vlada više ne inzistira na implementaciji arbitražne odluke (koju Hrvatska ne priznaje), podržava ulazak Hrvatske u Schengen i ne protivi se nedavno proglašenom hrvatskom isključivom gospodarskom pojasu na Jadranu. Erjavec smatra da je sve to pogrešno i sigurno je da bi se Erjavčev dolazak na vlast automatski negativno odrazio na slovenske odnose s Hrvatskom. Erjavec i ostali čelnici LUK-a s iznimnom sumnjičavošću gledaju na Janšinu politiku prema Hrvatskoj koja je, prema njihovu mišljenju, u suprotnosti sa slovenskim nacionalnim interesima. Erjavčev dolazak na čelo vlade sigurno bi značio povratak politike ucjena i blokada koju su prema Hrvatskoj provodile Šarecova i Cerarova vlada, u kojima je Erjavec bio šef diplomacije i ministar obrane. U Erjavčevoj bi vladi poziciju ministrice vanjskih poslova vjerojatno zauzela čelnica socijaldemokrata Tanja Fajon, koja je također poznata po “čvrstim” stavovima prema Hrvatskoj i koja je i ovih dana poručila da Hrvatska “još nije spremna za Schengen”.
Rušenje Janšine vlade prvo je što je Erjavec poduzeo nakon što se krajem prošle godine vratio na čelnu poziciju u stranci umirovljenika (DeSUS), koju je bio prisiljen napustiti početkom prošle godine, nakon 15-godišnjeg predsjedanja, što je bio težak udarac za političara koji nije bio naviknut na neuspjehe. Naime, Erjavec je većinu staža u politici proveo na visokim izvršnim funkcijama, uvijek znajući kako najbolje kapitalizirati pivotalni status svoje stranke. Bio je na raznim ministarskim funkcijama, kako u lijevim tako i u desnim vladama, a najdulje je bio ministar vanjskih poslova, po čemu je dobro upamćen u Hrvatskoj.
Od Janšine prve vlade 2004. godine, preko vlade Boruta Pahora 2008. godine, zatim kratkotrajne druge Janšine vlade 2012. godine, potom i vlade Alenke Bratušek, a onda i Cerarove i Šarecove vlade, Erjavec je svojim mandatima odlučivao tko će sastaviti vladu, čime je stekao iznimnu političku moć, koja je daleko nadilazila formalnu moć njegovih nekoliko mandata u slovenskom parlamentu. Upravo zahvaljujući takvoj poziciji Erjavec je od 2004. do početka prošle godine, dulje od desetljeća i pol, konstanta svih slovenskih vlada, a za to je vrijeme promijenio tri resora - okoliš, obranu i vanjske poslove.
Zanimljivo je da je Erjavec već jednom sudjelovao u rušenju Janšine vlade, i to one druge, kojoj je 2013. godine zbog Janšine korupcijske afere izglasano “konstruktivno nepovjerenje”. Erjavec u svim koalicijama stalno prijeti izlaskom iz koalicije i rušenjem vlade, što je postao njegov modus operandi u svim vladama. U koalicijama ga zanima isključivo realizacija njegovih interesa i interesa njegove stranke. Iako je s lakoćom surađivao s Janšom, Erjavec je dugogodišnjem lideru desnice okrenuo leđa kad je shvatio da Janša neće politički preživjeti fatalno izvješće slovenske protukorupcijske komisije, kojoj Janša nije uspio pojasniti izvore svoje imovine, a valja spomenuti i tadašnji pritisak ulice, s obzirom na to da su brutalne Janšine mjere štednje tad izazvale masovne i često nasilne demonstracije, koje su se proširile po cijeloj Sloveniji. Erjavec je upravo u drugoj Janšinoj vladi prvi put preuzeo važan resor vanjskih poslova, unatoč mnogim prigovorima novinara i struke kako on nema potrebno diplomatsko iskustvo.
Iako je Erjavec kasnije pokazao iznimnu sposobnost političkog preživljavanja na tom položaju, koji je zadržao sve do kraja Cerarove vlade 2018. godine.
Janšin odlazak u zatvor ostavlja na njega trajne posljedice. Nakon izdržavanja zatvorske kazne zbog afere Patria i zatvorskog iskustva Janša je dodatno radikalizirao svoju političku retoriku, što je onda dovelo i do radikalizacije slovenske političke scene.
Zanimljivo je da je afera Patria bila i prva Erjavčeva velika afera, ali se on iz te afere uspio izvući bez ozbiljnijih posljedica. Afera Patria najveća je korupcijska afera u Sloveniji od osamostaljenja zemlje, a ta afera seže još u vrijeme prve Janšine vlade, od 2004. do 2008. godine. Erjavec je tad kao ministar obrane potpisao ugovor o nabavci oklopnjaka finske Patrije vrijedan 289 milijuna eura, zbog kojeg je Janša poslije pravomoćno osuđen i odležao nekoliko mjeseci u zatvoru. Erjavca je državno odvjetništvo teretilo da je sklopio loš ugovor s Patrijom, čime je oštetio državu za čak 17 milijuna eura, ali na Okružnom sudu u Ljubljani Erjavec je oslobođen. Janša je, pak, u odvojenom postupku zbog istog slučaja osuđen iako je Erjavčev potpis bio na ugovoru, što je Erjavcu tad priskrbilo status “teflonskog” ministra i neuništivog političara, kojem ni najveće afere ne mogu previše nauditi.
Erjavec je rođen 1960. godine u Belgiji, što je često isticao, osobito nakon preuzimanja pozicije šefa diplomacije, s obzirom na to da je kao ministar vanjskih poslova često dolazio u neugodne situacije zbog lošeg znanja engleskog. Erjavec je u Belgiji naučio francuski jezik, a njegov otac radio je kao rudar u tamošnjim rudnicima. U Sloveniju se vraća kao 12-godišnjak. Školovanje nastavlja u Kranju, a potom upisuje Pravni fakultet u Ljubljani, gdje je upamćen kao dobar student, ali i po vrlo dugoj kosi koju je u to vrijeme nosio.
Odmah nakon demokratskih promjena ulazi u politiku. U politici ga nikad nije zanimala ideologija nego isključivo vlastita karijera. Devedesetih počinje raditi u kranjskoj općini u kvoti Demosa, iako nije bio član Demosa. U Slovenske kršćanske demokrate Alojza Peterlea učlanjuje se 1993. godine i dobiva poziciju u uredu pravobranitelja ljudskih prava, a u vrijeme kratkotrajne vlade Andreja Bajuka krajem devedesetih postaje državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa. Ubrzo prelazi u redove Pučke stranke. Potom se pridružio Liberalnim demokratima (LDS), ali ni tamo nije dugo ostao s obzirom na to da je ta stranka, koja je 12 godina skoro neprekidno vladala Slovenijom, u tom trenutku bila pred raspadom.
I tada dolazi na red DeSUS. Iako je u tom trenutku još formalno bio član LDS-a - što je otkriveno kad je novinarima netko dostavio njegovu uplatnicu za stranačku članarinu koju je platio LDS-u - Erjavec se na listi DeSUS-a kandidirao na izborima za slovenski parlament 2004. godine. Iako je u svojoj izbornoj jedinici u Kranju tad osvojio mizernih 300-tinjak glasova, Erjavec kao DeSUS-ovac ubrzo postaje ministar obrane u prvoj Janšinoj vladi, a 2005. godine postaje i predsjednik DeSUS-a.
Kao šef slovenske diplomacije Erjavec je zaslužan za uspostavu bliskih odnosa s Rusijom, i to u vrijeme kad je Europa nametnula sankcije Rusiji zbog aneksije Krima i oružane intervencije na istoku Ukrajine. Tijekom višegodišnjeg mandata Erjavec se čak osam puta sastao sa šefom ruske diplomacije Sergejem Lavrovim, a nijedan put sa šefom ili šeficom američke diplomacije, premda je Slovenija članica Europske unije i NATO-a. Najviši ruski čelnici, Dmitrij Medvjedev i Vladimir Putin, posjećivali su Sloveniju kada su im u gotovo u cijeloj Europi vrata bila zatvorena, što zorno svjedoči o Erjavčevim vanjskopolitičkim preferencijama. Iako kao šef slovenske diplomacije nikad nije bio u Washingtonu, Erjavec je u tom periodu više puta bio u Moskvi, pa i 2015. godine, kad je Europa nametnula sankcije Rusiji, pomažući Rusiji u razbijanju diplomatske izolacije nametnute od strane Europe i Amerike.
Druga ključna stvar koja je obilježila Erjavčev mandat šefa diplomacije svakako je politika prema Hrvatskoj, s obzirom na to da su se Erjavec, kao i kompletna slovenska diplomacija, u proteklom desetljeću bavili isključivo Hrvatskom, zbog čega je ispravno zaključiti - na što su upozoravali i pojedini slovenski novinari i komentatori - da je slovenska vanjska politika u Erjavčevu mandatu bila izrazito monotematska. Erjavec od početka svog mandata nije skrivao da želi riješiti problem granice isključivo po volji Ljubljane, što je onda vodilo u arogantan i ucjenjivački nastup prema Hrvatskoj, ali i u propast hrvatsko-slovenske arbitraže, što je isključivo rezultat Erjavčeva makijavelističkog pristupa ovom problemu. U arbitražni postupak upregnuo je slovenske obavještajne službe, koje su trebale zaštititi nezakonito lobiranje i muljanje slovenskog arbitra i agentice, ali je slovenska arbitražna agentica Simona Drenik ipak napravila fatalnu pogrešku, zbog koje je snimljen njezin razgovor sa slovenskim arbitrom Jernejem Sekolecom. Da nešto nije u redu s arbitražom, moglo se zaključiti i po Erjavčevu ranijem hvalisanju. Naime, Erjavec se mjesecima prije arbitražne afere javno hvalio kako on zna da će arbitraža udovoljiti slovenskim zahtjevima te dodijeliti Sloveniji izlaz na otvoreno more i dvije trećine Piranskog zaljeva, što je odgovornima u Zagrebu vjerojatno bio znak za uzbunu.
Objava snimaka nezakonitog slovenskog lobiranja izazvala je arbitražnu aferu koja je rezultirala hrvatskim napuštanjem arbitraže, no Erjavec, koji je politički najodgovorniji za arbitražni fijasko, preživio je i tu aferu, što ponovno svjedoči o njegovoj neograničenoj vještini političkog preživljavanja. Erjavec je arbitražnu aferu pretvorio u aferu hrvatskog “nezakonitog prisluškivanja”, skrećući pozornost sa slovenskog nepoštovanja arbitražnog sporazuma na navodno hrvatsko nezakonito prisluškivanje. Usto je dodatno pojačao oštru retoriku prema Hrvatskoj, nižući prijetnje i ucjene, uvjeren da će to ponovno upaliti kod slovenskih birača, iako Erjavčevi rezultati na izborima 2018. upućuju na suprotan zaključak. Nakon povijesnog uspjeha na izborima 2014. godine, kad je DeSUS pod njegovim vodstvom - uoči arbitražne blamaže - osvojio deset mandata, najviše u povijesti stranke, na izborima 2018. DeSUS bilježi najlošiji rezultat od osnutka, a Erjavec na posljednjim izborima nije uspio osvojiti ni parlamentarni mandat. Ali ni nakon takvog pada, a onda i gubitka predsjedničke pozicije u stranci, Erjavec ne odustaje. Umjesto da uživa u mirovini - i to u Hrvatskoj, gdje ima vikendicu - on nakon povratka na čelnu poziciju u stranci želi postati i novi slovenski premijer. U njegovu ministarskome mandatu, i to njegovom zaslugom, odnosi Slovenije i Hrvatske pali su na najnižu razinu od osamostaljenja. Ako uspije u svom naumu i ako sruši Janšinu vladu, izvjesno je da će se hrvatsko-slovenski odnosi vratiti u slijepu ulicu, gdje su i bili cijelo vrijeme u Erjavčevu mandatu.
