Top News
610 prikaza

Šokantna ispovijest: “Zatvorenike su mučili kablovima, kuhalima...”

Rat u Siriji
DPA/PIXSELL
Bivši fotograf vojne policije čiji je zadatak bio fotografirati tijela zatvorenika koji su bili mučeni do smrti dao je svoj prvi intervju u kojem je otkrio stravične detalje režima sirijskog predsjednika

“Zovem se Cesar. Nekad sam radio za sirijski režim kao fotograf vojne policije u Damasku. Ispričat ću vam kako sam radio prije sukoba i tijekom prve dvije godine sukoba. Ne mogu vam otkriti sve, jer se bojim da bi me režim mogao prepoznati po detaljima koje ću ispričati. Izbjeglica sam u Europi. Bojim se da će me naći i ubiti me ili se osvetiti preko moje obitelji. “

Tako počinje priča bivšeg fotografa vojne policije u Damasku koji je između 2011. i 2013. napravio na tisuće fotografija zatvorenika koji su bili mučeni do smrti u Assadovim zatvorima.

Sirijski pobunjenici | Author: Youtube Youtube

On je uspio iz Sirije prokrijumčariti brojne fotografije koje dokazuju Assadove zločine i uspio je ostati anoniman. Dok je radio, njegove su naredbe bile isključivo da fotografira sve u zatvoru i radi zatvorsku arhivu. No, on je usput sav materijal kopirao na USB stick kojeg je lako moga iznijeti iz ureda kada bi išao kući.

USB stickove je skrivao u cipelama, remenu ili negdje u odjeći, a dok sam nije otišao iz Sirije davao ih je prijatelju koji ih je slao izvan zemlje. Prije Cesara, nijedan insider nije dao takve dokaze za postojanje Assadovog stroja smrti.

Do njega je uspio doći jedino novinar Guardiana, jer Cesara čuvaju pripadnici Sirijskog narodnog pokreta. Cesar je pristao na razgovor nakon šest mjeseci nagovaranja, a intervju je trajao 40 sati.

“Prije rata bio sam klasični policijski fotograf za vojsku, radio sam fotografije s mjesta nesreća, pljački, samoubojstva i bilo koje druge slične stvari u koje je bio umiješan netko iz vojske. Tada je to bio popularan posao među niže rangiranim vojnim djelatnicima, jer nije bio težak. Radili smo svaki drugi ili treći dan i mogli smo birati želimo li nositi uniformu ili ne. 

Vojna policija nije imala nikakve veze s civilima, tako da nismo imali nikakav poseban autoritet. Čak ni po hijerarhiji nitko nije pretjerano obraćao pažnju na to što radimo. Uostalom, vojna policija je imala hrpu odjela i mi smo bili samo jedan dio u moru tih odjela. 

Jedan dan došao mi je kolega i rekao da moramo fotografirati tijela nekih civila. On je prije toga fotografirao tijela civila koji su stradali u prosvjedima u pokrajini Daraa, gdje su se dogodili prvi veliki mirni prosvjedi. 

To je bio prvi tjedan rata, ožujak ili travanj 2011. godine. Plakao je i rekao mi: “Vojnici su se iživljavali na tijelima Udarali su ih svojim čizmama i vikali: “Kurvini sinovi!”. Nije se želio vratiti, bojao se. Kad su došli po mene da napravim fotografije postalo mi je jasno što ga je toliko uznemirilo 

Policajci su mi rekli da su to tijela terorista, ali to nije bila istina, to su bili prosvjednici. U prvo su vrijeme stavljali oznake s imenima na svako tijelo, ali nakon nekoliko tjedana postali su samo brojke. 

Prije rata režim je mučio zatvorenike kako bi od njih dobili informacije, a kad je rat počeo mučili su ih da bi ih ubili. Na njima sam vidio tragove zapaljenih svijeća, čak i električnog kuhala. Neka su tijela imala skroz spaljeno lice i kosu. Nekima su oči bile iskopane, izvađeni zubi, po tijelu su imali tragove kablova s kojima su ih tukli.

U mrtvačnicu su dolazila tijela prekrivena krvlju koja je bila svježa, vidjelo se da su to zatvorenici koji su ubijeni prije nekoliko sati. Bio sam prestravljen od tih slika, zamišljao sam da su to moji roditelji, braća, sestre... Htio sam promijeniti posao, pa sam popričao sa svojim najboljim prijateljem, Samijem. 

Znali smo se dvadeset godina i znali smo da postoje stvari o kojima ne smijemo pričati: ne smije se kritizirati režim, čak ni najbližim prijateljima. Ali, ispričao sam Samiju što sam sve vidio i pitao ga što da radim. 

Žrtve u Siriji | Author: Thomas Rassloff/DPA/PIXSELL Thomas Rassloff/DPA/PIXSELL

Sami je bio svjestan što se događa iza zatvorskih zidina i nagovorio me da nastavim sa svojim poslom kako bi mogao dokumentirati smrti zatvorenika koji su umirali u mukama. Obećao mi je da će me podržati i tako sam nastavio još dvije godine.

Prije rata bilo je mučenja zatvorenika, ali oni su o tome govorili kada bi ih pustili iz zatvora. Režim je to i htio, da što više ljudi čuje te priče, da im budu upozorenje.

Nakon 2012. godine broj tijela se samo povećavao. Dosta njih nije moglo stati u mrtvačnicu, pa su ih ostavljali vani, na suncu. Znali su ležati okolo danima, trunuti i jele bi ih ptice. Radili smo svaki dan od osam do dva popodne, i onda opet od šest do deset navečer, jer ništa se nije moglo ostaviti za sutra.

Nekoliko puta tjedno odnosio sam fotografije Samiju. Kada bi bio sam u uredu kopirao sam slike na USB koji mi je dao i stalno sam se bojao da će netko ući i vidjeti što radim. “

Kao i zemlje iz bivšeg komunističkog bloka, tako i sirijska vlast dokumentira i arhivira svaku informaciju. Država sumnja u svakoga i stalno pokušava spriječiti da netko krši zakon. Zatvorenici u zatvorima umiru u najgorim mukama i to bi sve trebalo biti nešto za što se ne zna, ali sve iz nekog glupog razloga snima i arhivira, na materijalima se vidi da se radi o velikim zločinama, a onda pored potvrde o smrti zatvorenika službenici pišu da je umro prirodnom smrću.

Patolog je dolazio svaki dan u sedam ujutro, a svaki fotograf je uz sebe imao vojnika koji bi mu govorio što treba uz koju fotogariju napisati. Organizacije za ljudska prava procjenjuju da je u Assadovim zatvorima od početka rata završilo više od 215 tisuća ljudi, a o pola njih njihove obitelji ne znaju ništa.

“Jednom sam među tijelima primijetio da jedan od njih još živ. Tiho je disao. Pitao sam patologa što da radim, trebam li ga fotografirati. Bio je bijesan: “Kako misliš da je još živ? Što bi ja sad trebao napraviti? Sad moram mijenjati sve brojeve!”.

Bio je ljut jer je već ispunio bilježnicu s brojkama, a ako je ovaj živ to znači da sve mora raditi ispočetka. Jedan vojnik mu je došao i rekao: “Sve je u redu, idi popiti kavu, dok se vratiš riješit ćemo to.”

Kad Assadova vlada padne budite sigurni da će pokušati uništiti sve dokaze. Često sam se pitao zašto uopće sve slikamo, jer to su dokazi. Nisam stručnjak za politiku, ali mislim da to rade zato jer nijedna služba ne zna što radi ona druga. 

Vojna policija je sve dokumentirala jer nikad nisu znali kada će im nešto trebati za vojni sud. Režim sve dokumentira jer ne žele da se zaboravi. “

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

  • Cerberus 13:15 03.Listopad 2015.

    Pogledajmo samo Amere, kao da su štagod drugačiji, pa imaju pravo po zakonu da svakog, za koga posumnjaju da je terorist, bace u zatvor bez optužnice i to na neodređeno vrijeme. A mislite da ih u tim zatvorima ne muče?

  • Cerberus 13:14 03.Listopad 2015.

    Krenula je medijska propagamda Zapada. Što se nisu objavile te slike? Zašto se čekalo ovako dugo? Zašto baš u trenutku kada Rusija ulazi u sukob?